Crnogorska glumica Tihana Ćulafić publiku je osvojila ulogama u filmovima “Igla ispod praga” i “Slučajevi pravde”, ali i brojnim reklamama koje je snimila. No, tokom svoje karijere igrala je u brojnim predstavama, a nedavno je dobila angažman u komadu “Maca Papučarica”. Kao neko ko često učestvuje na kastinzima u regionu, sebi je obezbijedila ulogu u sitkomu “Lud, zbunjen, normalan”, pa će se pojaviti u nastavku ove popularne serije.
Jedno vrijeme Tihana je bila direktor, pa nakon toga i umjetnički direktor Kulturnog centra u Kotoru, a osnivač je i festivala novog antičkog teatra Teuta, koji je, bez obzira na dobre rezultate, ugašen.
O glumi, angažmanima, ali i umjetnosti uopšte Tihana priča za Play...
Zaigrala si u predstavi “Maca Papučarica” čija je premijera bila 14. februara. S obzirom na to da je ovo ujedno i priča o prijateljstvu, a namijenjena je mališanima od tri godine pa nadalje, koliko je bitno da od malih nogu djeca uče koje su prave vrijednosti?
Bilo bi najdivnije kada bi djecu uspjeli naučiti da nikada ne okrnje svoju radost i da sačuvaju čisto srce. Treba im biti primjeran učitelj za ljubav i poštovanje prema životu, sebi i drugome. U svemu tome, prijateljstvo je pravo bogatstvo. Najvrednije. Treba ih učiti dobroti, nesebičnosti, milosrđu, plemenitosti, kako bi mogli da njeguju i čuvaju prijatelje.
Ovo je predstava Gradskog pozorišta, a ti nijesi član njihovog ansambla. Kako je došlo do toga da zaigraš u istoj? Koliko je teško glumcima koji nijesu članovi određenih ansambala da dođu do uloga?
Sažalili su se na mene. Šalim se! Prihvatila sam poziv sadašnje uprave Gradskog pozorišta, prvenstveno od umjetničkog direktora Dušana Kovačevića s kojim sam i ranije sarađivala u projektu drugačije produkcije i uvjerena sam da će se naša saradnja nastaviti u budućnosti. Nevjerovatno je kad promislim koliko rijetko sam dobijala pozive za angažman iz domaćih pozorišta. Znam da je i sa mnogim mojima kolegama tako. Jasno je da pozorište ima obavezu da u što većoj mjeri angažuju glumce koji su na platnom spisku, ali ansambala je zbilja nedovoljno, takoreći dva, popunjeni su, a sa cetinjske akademije svako malo stigne nova generacija glumaca. Za ulazak u ansambl je vjerovatno potrebna neka specijalna strateška vještina. Nova mjesta se češće ukidaju nego otvaraju, ne uzima se u obzir specifičnost profesije nego se primjenjuje ta neka “racionalizacija” kojom se tretiraju ostala društvena preduzeća. Pored ostalog, ni to dobro ne utiče na kvalitet pozorišnog programa u institucijama. Valjalo bi da se stvari u tom smislu mijenjaju. Brzo, pametno i na opšte dobro.
Glumci uvijek tvrde da je najteže igrati u predstavama za djecu jer su oni najiskrenija i najpažljivija publika. Kakva su tvoja iskustva?
To je velika i zabavna istina. Što mlađa djeca, to manje poze i konvencije u ponašanju. Naglas razgovaraju i komentarišu. Ako im nije zanimljivo to što radiš, oni bez ustručavanja to pokažu. Atmosfera na izvedbama naše “Mace papučarice” je potpuno drugačija, djeca su uključena od početka do kraja jer je predstavu radila ekipa autora sa zavidnim poznavanjem i posvećenošću pozorištu za djecu, pa pored svih estetskih vrijednosti predstava ima odlično postavljenu dinamika i trajanje. Režiju i dramatizaciju uradio je Davor Dragojević, scenografiju i lutke Zorana Milošaković Tasić, a muziku Aleksandar Rodić. Nesporan je veliki glumački doprinos ansambla predstave koji čine: Dijana Dragojević, Sejfo Seferović, Marija Đurić, Pavle Popović i ja.
Djeca imaju sposobnost da savršeno izmjere iskrenost. Na to me svakodnevno podsjeća moje sedmogodišnje dijete. Često odlazimo zajedno na pozorišna događanja. On je već vrlo ozbijan kritičar i bio mi je glavni pomoćnik na razradi uloga u ovoj predstavi.
Pored predstava, publika te upoznala u filmovima “Igla ispod praga” i “Slučajevi pravde”. Koliko je bolja situacija za glumce da dobiju odgovarajuće uloge kada su filmovi u pitanju?
Publika me upoznala i ranije. Uskoro će imati priliku da me gleda u regionalno popularnoj seriji “Lud, zbunjen, normalan”. Nesumnjivo je da sam bila dio projekata sa kojima sam dobacila do priželjkivanog umjetničkog procesa i mjesta. Česta sam učesnica na kastinzima u regionu i šire. Globalna je tema manjka ženskih uloga. Takođe, otežano je ostvariti saradnju sa inostranstvom, a biti stalno nastanjen ovdje. U Crnoj Gori se još uvijek malo snima. Film bi se dogodio jednom u nekoliko godina, serijski program je oskudan, televizijska produkcija takođe. Sigurno se i naše društvo kreće naprijed, ali to je tako sporo sa malo umjetničkog angažmana za dramsku umjetnicu koja ima višak entuzijazma i energije, još je teže sa manjkom podrške i privilegije.
Radila si produkciju za pozorišne i međunarodne koprodukcije. Koliko te privlači produkcija s obzirom na to da mnogi danas glumci upravo sami produciraju predstave, filmove, serije?
Neodoljivo me privlači umjetnost i gluma. Nabacujem ideje i filtriram ih dok podižemo dijete i pokušavamo da organizujemo porodično utočište. Možda me čeka taj podvižnički put produkcije i inicijative da mu se vratim. U potrazi sam. Niisam odlučila da bježim odavde.
Slavina se za umjetnost teško odvrće
Bila si inicijatorka ugušenog Festivala novog antičkog teatra Teuta koji se dešavao u Kotoru. Proglašen je najboljim događajem u zemlji te godine kad je osnovan, dobijao razne nagrade, zašto je na kraju ugašen?
Bila sam jedna od osnivača Festivala novog antičkog teatra Teuta, zajedno sa pokojnim Slobodanom Milatovićem. Bila sam direktorka tog festivala. Za vrijeme tri godine, koliko je trajao, Festival Teuta je napravio izuzetan domet: produkcija i međunarodnih koprodukcija šest predstava, gostovanje velikog broja renomiranih pozorišnih grupa, pozorišnih kuća i autora iz regiona i Evrope. Gostovala je i najbolja i najzapaženija predstava Evrope 2008. godine “Persijanci” u režiji legendarnog Dimitra Gočeva. Desila su se gostovanja i više značajnih nagrada za festivalske produkcije Medeja i Kasandra na prestižnim festivalima na Balkanu, Italiji, Rumuniji, i još dosta toga. Ali ipak, lokalna uprava, sa ministarstvom kulture, nakon početne podrške, ne prepoznaje do kraja značaj i uspjeh ovog festivala i podliježe sve zahtjevnijem i sve skupljem KotorArtu koji pravi i dramski segment KotorArt Teatar što sve, nažalost, presuđuje gašenju Festivala Teuta, a na štetu Kotora i Crne Gore.
Kako komentarišeš to da kad god je umjetnost u pitanju nekako se najbrže “zavrnu slavine” kad su finansije u pitanju?
Čini mi se da je umjetnost sve više liči na teret, a sve manje na potrebu. Ustvari, slavina se ne zavrće nego se slavina preteško odvrće.
Potvrda ispravno odabranog puta
Jedno vrijeme bila si direktor, pa nakon toga i umjetnički direktor u kotorskom Kulturnom centru. Je li te funkcija u tom periodu koliko odaljila od profesije?
Ne bih nikako mogla to da posmatram kao odvajanje od profesije. Naprotiv! Poziv da budem direktorka kotorskog Kulturnog centra je došao u moj život iznenada u periodu kad sam intimno upoređivala perspektivu svoje sa ostalim profesijama i lomila se u dilemama kojim putem da nastavim. Došao je da bude potvrda za ispravno odabran put moje duše. Uložila sam sav svoj mladalački entuzijazam. Iskazala sam umjetnički stav i pokazala sposobnosti za koje do tada ni sama nisam znala da posjedujem. Ohrabrivao me izbor umjetnika sa kojima sam se odlično razumjela, producenti s kojima sam ostvarivala izuzetne saradnje, institucije koje su nam bile partnerske. Pozorišni život je bio intenziviran. Nazirali su se temelji novog kotorskog pozorišta. Mnogo posla, mnogo zadovoljstva i iskustva. Sve to koliko je trajala moja funkcija direktorke, dvije i po godine.
Zaključak je bio da su to, prije svega, politička mjesta, a ja nisam došla iz tog konteksta. Veliko je bilo moje razočaranje kad sam shvatila da će sve što se do tog trenutka gradilo i što je postignuto neće nastaviti i nestaće preko noći.
Nakon toga je uslijedio jedan iracionalan službeni period u kom nisam bila u mogućnosti profesionalno da doprinesem na poslu. Za to vrijeme dogodila mi se više filmskih i serijskih angažmana.
Bonus video:
