Najznačajnija i najpopularnija slika sakralne tematike u umjetnosti dvadesetog stoljeća bez sumnje je “Hrist San Huan de la Kruza” koju je Salvador Dali naslikao 1951. godine. Od kada je nastalo pa sve do danas ovo djelo izaziva podijeljena mišljenja koja se kreću od divljenja do osporavanja. Među brojnim osporavateljima su i oni koji su pristalice Bretonovog mišljenja da ekscentrični španski slikar nije ništa vrijedno naslikao od 1936. godine. Premda se radi o pretjeranoj tvrdnji, iako dolazi od “oca nadrealizma” zanimljivo je kako se recepcija Dalijevih poslijeratnih djela sagledava u negativnom kontekstu, ističući kako se slikar “cinično koristi sentimentalnim i senzacionalnim pobožnjaštvom”. Posebno se ističe i umjetnikova društvena uloga, njegovo koketiranje s Frankovimrežimom i apologija nekih reakcionarnih stavova te njegov beskrupulozni egzibicionizam. Po svjedočenju Roberta Dešarna, jedan je ugledni engleski likovni kritičar, kad je vidio izloženu Dalijevu sliku u londonskoj galeriji Lefebrv (izložena je iste godine kad je dovršena), ni manje ni više ustvrdio kako je “Hrist San Huan de la Kruza” slavnog nadrealističkog slikara “banalno djelo”. Ovakva konstatacija u najmanju ruku zbunjuje. Ako je uglednom kritičaru vredniji i zanimljiviji slikarev opus nastao u periodu od 1925. do 1940. godine u kojem je Dali ostvario vrhunska djela posebno ona nastala po slikarevoj primjeni njegove “paranoično kritičke metode” ne znači da je mogao u potpunosti razumjeti ili barem pokušati rasvijetliti smisao Dalijevog “nuklearnog misticizma”, stvaralačkog koncepta u kojem je slika o kojoj govorimo najkompleksnije i najvrednije ostvarenje.
U pravilu svako vrhunsko umjetničko djelo znači više od onoga što prikazuje. Kakvo je dakle značenje ovog Dalijevog remek djela? Ono čime se značenje kompozicije vizuelno izražava predstavlja vrhunac Dalijevog slikarskog umijeća. Savršenom tehnikom slikanja i rafiniranim koloritom ostvarena je mistična atmosfera spektakularnog prizora u kojem raspeti Hrist lebdi iznad zaliva Port Ljigata, umjetnikovog ljetnog boravišta u rodnoj Kataloniji. Salvador Dali je slikar briljantne inteligencije i lucidnih misli koje su permanentno u funkciji njegove kreacije.
Nadahnuće za sliku “Hrist San Huan de la Kruza” slikar je dobio kad je zahvaljujući karmelićanskom ocu Brunu u samostanu Tjelova u Avili vidio crtež raspetog Hrista koji lebdi a kojeg je San Huan de la Kruz (Sveti Jovan od Krsta) uradio nakon što mu se Spasitelj ukazao u jednoj mističnoj viziji. Po riječima Salvadora Dalija ovom otkriću predhodio je slikarev san u kojem je vidio svoju buduću sliku kao “jezgro atoma” pridajući mu metafizički smisao, smatrajući ga “samim jedinstvom svemira” odnosno Hristom. Svojim stvaralačkim nervom i likovnom inteligencijom Dali je nacrtanu viziju španskog mistika transformirao u impresivnu kompoziciju zasnovanu na geometrijskoj strukturi trougla i kruga koji, kako umjetnik navodi, “estetski sažimaju sva moja iskustva” da bi zaključio: “Upisao sam svoga Hrista u taj trougao”. Principom simetrije ostvarena je uzvišena dinamika mističnog prizora. Kroz vizuelnu neobičnost Dalijeve slike isčitava se njeno značenje. Moderna nadrealistička vizija biblijskog motiva prvi put u istoriji slikarstva prikazuje raspetog Hrista iz drugog rakursa. Taj novi Dalijev point of wiew je suština u prikazivanju raspeća. To je impresivan obrat, kvalitativan novum u estetskom i kulturnom smislu. Jer po srijedi je hrabra i moćna dekonstrukcija dotadašnjih konstrukcija slike (ikone, imaga) raspetog Hrista, žrtvovanog Mesije koji je prikazivan na konvencionalan način, licem i tijelom sprijeda, okrenut promatraču golgotske drame. Dali razara konvencionalnu scenu kalvarije radikalno mijenjajući koncept uprizorenja. Čak i Pikasova čuvena slika “Raspeće” premda sva u deformacijama naslikanih likova ne donosi taj suštinski obrat. Ne mijenja, kao Dalijeva rakurs gledanja iako Pikaso drugačije vidi i doživljava ovaj sakralni motiv u odnosu na klasične prikaze iste teme. Sin Božji je na Dalijevoj slici gledan s neba, s pozicije njegovog Kreatora. Isusovo nevidljivo lice nije okrenuto Kraljevstvu nebeskom prema kojem se ustremio. Glavu je usmjerio prema zemlji, prema svijetu na koji je kao “utelovljena riječ” došao da propovijeda praštanje i ljubav, da otkupi grijehe čovjekove i u tom svijetu bio raspet od onih koji su mu, dok je umirao na krstu, dovikivali: “Ako si Isus spasi se sam”. Tri figure u donjem dijelu slike (dvije bliže nama Dalijeva su sjećanja na slikare Le Nena i Velaskeza) mirni su svjedoci svetog čuda koje im se ukazuje, daleko od Jerusalima, u ambijentu njihovog življenja. Na kompoziciji su u naslikanom pejzažu simbolično prisutne binarne opozicije svjetla i tame. Raspeti Hrist lebdi u mračnom prostoru neba, što upućuje na gusti golgotski mrak koji se spustio na zemlju u času Isusove smrti, dok se na horizontu, u donjem dijelu kompozicije, pojavljuje svjetlost, onaj čudesni lumen Cristi Mesijinog uskrsnuća. Na taj način su objedinjeni i istovremeno prikazani žrtvovanje, smrt i pobjeda nad smrću sina Božjeg. Salvador Dali nam u svom djelu daje još jednu paradoksalnu zanimljivost. Premda je Hrist raspet i strahotnost te kazne se sugestivno izražava napetom muskulaturom i u grču ukočenih prstiju prikovanih šaka, na tijelu Isusovom ne primjećujemo nikakve tragove martirija. Oborena glava je bujne čiste kose mekih uvojaka. Blistavo atletsko raspeto tijelo izgleda kao da nije pretrpjelo surovost i poniženje puta na Golgotu. Bez krvi je i oteklina, bez modrica i rana. Otjelovljena riječ na krstu je korpus u slavi. I doista, raspeti Hrist u uzvišenom sjaju njegovane tjelesnosti doima se kao uskrslo tijelo novog života, prvog od mrtvorođenih. Mesijina božanska i ljudska priroda prožimaju se na način stvarnog i čudesnog. Nadrealistička poetika ozračena mistikom čini ovo vrhunsko slikarsko ostvarenje tajnovitim i intrigantnim. “Hrist san Huan de la Kruza” je djelo majstorske slikarske tehnike kojom se na virtuozan način izražava kompleksnost Dalijeve kreativnosti. Dok posmatramo ovu kompoziciju kao da u tišini naslikanog ambijenta čujemo Tertulijanove riječi: “I sin Božji je mrtav što se mora vjerovati, jer je apsurdno. I sahranjen on ponovo usta što je sigurno, jer je nemoguće”.
Bonus video:
