Dredovima ispleten otisak jedne mladosti - Vijesti.me
BORIS SEKULIĆ DOBITNIK NAGRADE ŽIRIJA NA BIJENALU "ART EX-YU"

Dredovima ispleten otisak jedne mladosti

Dobitnik nagrade žirija na prvom Bijenalu mladih umjetnika “ART EX YU”, Boris Sekulić iz Hrvatske, govori o motivima i stvaranju svog rada koji je, na neki način, nastajao još od srednje škole

Prije i poslije dredova, odnosno diplomskog rada “Otisak jednoj mladosti”: Boris Sekulić
Prije i poslije dredova, odnosno diplomskog rada “Otisak jednoj mladosti”: Boris Sekulić

Koristeći svoju kosu i jedinstvenost otiska prsta, ostavljajući tako pečat sebe u radu “Otisak jednoj mladosti”, umjetnik iz Hrvatske Boris Sekulić dobitnik je nagrade žirija na prvom Bijenalu mladih umjetnika i umjetnica “ART EX-YU” koje je u Podgorici, u Dvorcu Petrovića, otvoreno do 28. februara naredne godine.

Sekulić se predstavio sa tri rada od kojih je “Otisak jednoj mladosti” diplomski rad u kojem se bavio tematikom identiteta, a druga dva su noviji i nastali neposredno prije Bijenala, priča on za “Vijesti”.

“’Otisak’ je prostorni crtež izrađen od moje kose (dredloksa-dredova) koju su bili dio mene više od šest godina. Kako sam se diplomskim radom bavio temom identiteta, odlučio sam rad napraviti ‘od samoga sebe’, odnosno od materijala koji sam sâm proizveo. Forma crteža je moj otisak prsta koji mi je takođe genetski određen i jedinstven je svakome od nas. Druga dva rada su slike koje su nastavak serije koju radim nekoliko godina, a riječ je o apstraktnim slikama/crtežima velikih formata koji nastaju ponavljanjem jednog od osnovnih likovnih oblika stvarajući amorfnu cjelinu. Tehnika je kombinovana i uključuje akrilnu boju, boju za željezo, šelak, uljane markere, lateks”, objašnjava on “Vijestima.

Sekulić je nazivom svog djela, kaže, pokušao na poetičan način sugerisati temu samog rada, a da pritom zadrži sebe, bude originalan i dosljedan, a rad i sam njegov naziv, dobijaće na smislu kako godine budu odmicale.

“Tada sam imao 24 godine i pomalo je smiješno što govorim o mladosti, ali moram istaknuti da se rad bavi vrlo bliskom prošlošću, pa je za ozbiljnije shvatanje naziva potreban određeni vremenski period distance. Skulpturalni zapis iz perioda mladosti ostaće isti i kada godine prođu pa će tako i mojim odrastanjem sâm rad dodatno dobijati na smislu. Naziv rada proizašao je i iz jedne poznate pjesme hrvatskog glazbenika Karla Metikoša iz 1972. godine koju izvodi pjevačica Josipa Lisac. Naziv pjesme ‘O jednoj mladosti’ učinio mi se opisno najbliži mome radu, a još se i “otisak” uspio sakriti u ‘o’”, priznaje on i kaže da kad bi slučaj bio da je rođen u nekim prošlim vremenima - rad sigurno ne bi nastao od kose.

“Isto tako, ja nakon ovoga rada i crtam i slikam u klasičnim materijalima što samo dokazuje da tehnika i medij izražavanja ne određuju savremenost rada već to radi njegov duh. U društvu postoje stereotipi i krivo naučeno poimanje gdje se video tretira kao novi medij, a u umjetničkoj praksi se koristi već 50 godina. Nema novih i starih medija, jedini medij je Čovjek!”, poručuje Sekulić i dodaje:

“Rješavanjem kose pokušavam se riješiti i identiteta kojim sam bio obilježen i kojeg ovim radom transponiram u artefakt, u svojevrsnu skulpturalnu autobiografiju. S druge strane, biološki ‘print’ pojedinac nosi cijeli život; njegova je struktura nepromjenjiva. Skulpturalni otisak moga kažiprsta građen je u formi spirale koja asocira na perpetuiranost i stalnu mijenu; na traženje konstante, jedinstvenosti u promjenjivosti i na mogućnost promjenjivosti u zadanostima”, ističe Sekulić.

Dredloksi, ili popularni dredovi, sami po sebi su jedinstveni, predstavljaju neku vrstu bunta, kontrast svakidašnjem i očekivanom, a samim tim što ih je umjetnik sa sebe “skinuo” i unio u otisak prsta predstavlja biljeg i dokument razdoblja na koje se može gledati i kao na traganje, odstupanje od istog, pa i sazrijevanje, jer ih je Sekulić nosio još od srednje škole.

“Dreadlocksi od kojih je rad nastao bili su dio mene od kraja srednje škole pa sve do izrade diplomskog rada. Oni su obilježili jedno vrlo značajno razdoblje sazrijevanja i traganja. Rad je u određenom smislu i skulpturalni dokument jednog perioda života sastavljen od elemenata koji su nastajali šest godina svakodnevnim heklanjem. U kulturalnom smislu, kosa ima veliki simbolički značaj te se koristi u raznim ritualima i obredima. Po uzoru na plemenske inicijacijske procese odlučio sam ošišati svoju kosu i time označiti prelazak u novu životnu etapu”, kaže Sekulić koji se na taj način “upoznao sa samim sobom” govoreći na likovnom jeziku.

A identitet kao njegovo polje interesovanja za diplomski rad pojavilo se i ranije, samom željom za autentičnošću i (pro)nalaženjem sebe u nekim, kako muzičkim, tako i likovnim ali i životnim žanrovima. “Svi mi težimo biti jedinstveni. Dok sam bio u srednjoj školi bilo je puno metalaca i rokera koji su vizuelnim identitetom htjeli izraziti svoj stav i biti jedinstveni. Isticali su se u autobusu, čitaonici, čak i na ulici, ali kad bi došli na koncert vidjeli bi da još osamsto ljudi ili više, izgleda kao i oni. Iste majice, iste frizure, kožne jakne i martinke. Toliko i o mojoj želji da budem jedinstven i neponovljiv. Iako sami otisak prsta to uistinu jeste, ne samo meni već svim ljudima... Imao sam cijelu izložbu na temu identiteta gdje sam prestavio radove u raznim tehnikama i materijalima. Bilo je tu svega, od vlastite kose, noktiju, suza, otisaka prstiju”.

Ipak, kako to u likovnoj umjetnosti i biva - svaki rad se na neki način bazira na crtežu.

“Linija i tačka su definitivno osnova svega. Crtež volim i u njemu sam od kad znam za sebe. Često se doživljava kao skica ili prvi sloj rada, a u suštini je crtež strašno jaka i samostalna stvar. To je najdirektniji i najintuitivniji način izražavanja zadržan od pećinskih zapisa do danas sa jednakom vrijednošću. Gotovo svaki rad mi se bazira na crtežu, pa čak i ove dvije slike s bijenala su u osnovi crteži obogaćeni slikom”, kaže on.

Na pitanje “Vijesti” koliko su mu nagrade bitne i koji su mu planovi za dalji rad kaže da je umrežavanje sa drugim umjetnicima bitnije od same nagrade, “jer na taj način se stvara odnos u kojem kolege međusobno mogu otvarati vrata i stvarati prilike za dalje predstavljanje u drugim zemljama”.

“S ljudske strane stiču se prijatelji koji bez obzira na kasnije umjetničko djelovanje ostaju u kontaktu i to je ono najvažnije. Umjetnost je puno više od trčanja na sto metara i zlatne medalje. Ne želim time reći da mi nije drago da mi je rad nagrađen, daleko od toga, ali i bez te nagrade bih se kući vratio punog srca”, ističe Sekulić i dodaje:

“A planova je previše. Trenutno radim scenografiju za jedan koncert, režiram dva video spota, radim scenografiju za kratkometražni film, slobodnim danima sam u ateljeu, a popodneva i večeri sa porodicom”.

Kćerka je moja najsrećnija skulptura koju najpažljivije oblikujem, ostalo je zaje*ancija

  • Pored svega spomenutog, baviš se raznim vidovima vizuelne umjetnosti - od rada na video spotovima, vajanja, pa do pravljenja grafita. Šta pronalaziš u svemu tome i koliko dobijaš zauzvrat?

Bavim se uistinu širokom lepezom likovnih djelatnosti. Najviše sam angažovan u filmskoj scenografiji, gdje radim kao slikar, kipar na velikim projektima i scenograf na manjim. Takođe se bavim stvaranjem muzičkih spotova gdje sam reditelj, scenarista, scenograf, a često i montažer. Grafite crtam više od 15 godina, ali zadnjih zbilja rijetko, jer mi druge obaveze ne dozvoljavaju. Sve od navedenog radim potpuno predano i uživam u svemu jednako. Malo spavam, pa sve stižem. A zauzvrat dobijam finansijska sredstva od kojih živim, mnoge nominacije i nagrade, divna poznanstva i saradnike, upoznavanje raznih gradova i zemalja, a najviše od svega iskustvo koje me formira u to što jesam.

Da li su grafiti umjetnost ili vid vandalizma, prema tvom mišljenju? I koliko grafiti treba da budu angažovani ili da oslikavaju društvo i situaciju u kojoj se ono nalazi?

Grafiti su i umjetnost i vandalizam. To je najpoštenije. Svaki autor sam bira šta će od toga raditi. Radio sam i jedno i drugo i odlučio se za umjetnost. Jedina razlika između štafelajnog slikarstva i grafita, odnosno street arta je što je ovo drugo odmah izloženo i dostpuno javnosti. Često bude dostupno i nekoliko godina i radi toga je jako bitno što ćemo naslikati na ulici. Moram imati svijest da namećemo prolaznicima svoj rad i da smo odgovorni za njegovo djelovanje. Društveno angažovani radovi mogu biti provokativni, duhoviti, ali mogu nuditi i rješenja. Lično sam uvijek za humor i rješenja, a ako toga nema, onda neka rad barem likovno bude kvalitetan i lijepo ukljopljen u prostor u kome se nalazi.

  • Šta te u svim navedenim disciplinama posebno privlači, ili intrigira?

Imam popriličan broj radova iza sebe u razno raznim medijima od kojih je većina bila reakcija na nešto. Ranije me je to najviše privlačilo -da reagujem na neku situaciju sa svojom idejom bilo da se radi o grafitu, skulpturi, video spotu, ili pak konceptualnom radu. Danas nemam toliku potrebu reagovati jer sam shvatio da ću više doprinjeti promjeni ako ponudim dio sebe, nego li ukažem na nešto što ne valja. Bolje da se čovjek aktivno bavi politikom, nego da se zavarava da će kroz likovnu reakciju išta promijeniti.

  • Svi tvoji radovi izgledaju kao spoj apstraktnog, realnog, a onda i nečeg unutrašnjeg, pojedinačnog... Da li bi ih mogao opisati ili na neki način grupisati, izdvojiti, i na osnovu čega?

Pitanje koje zahtjeva dugi odgovor, ali ću probati maksimalno ga skratiti. Kako su na internetu dostupni stariji radovi, većinom studentski, jasno je da tu ima svega. Danas je to dosta uže i preciznije. Volim i stare radove jer su dokument mog stava, emocije ili razmišljanja iz faze sazrijevanja. Ne bih isticao pojedinačni rad jer mi je najčešće zadnji najdraži, što je i logično jer je najbliže meni kakav sam danas. Jedino što bih istakao i što je najozibljnije proizašlo od mene je moja kćerka Maša. Jeste da sam koautor, ali svejedno... Ona je skulptura koju oblikujem s najviše pažnje i koja najviše sreće proizvodi. To je stvarno kiparstvo, a ostalo je zaje*ancija.