Epohe se ogledaju jedna u drugoj - Vijesti.me
INTERVJU: GOCE SMILEVSKI, POZNATI MAKEDONSKI PISAC, GOVORI ZA ART VIJESTI

Epohe se ogledaju jedna u drugoj

Sistemi brisanja suštine ljudskog bića toliko su razrađeni da više nije potrebna prisila, svi mehanizmi za mljevenje ljudske duše su lijepo upakovani, zavodljivi...

Pisac koji voli da ispravlja nepravde
Pisac koji voli da ispravlja nepravde (Foto: Oslobođenje)

Roman „Sestra Sigmunda Frojda“ makedonskog pisca Goceta Smilevskog bavi se pitanjem da li je Sigmund Frojd odgovoran za smrt svojih sestara u koncentracionom logoru? Jer, po dolasku nacista u Beč, Sigmundu je odobrena izlazna viza, a on je riješio da povede sa sobom suprugu, djecu s porodicama, sestru svoje žene, kućne pomoćnice, ličnog ljekara s porodicom i psa. Ostavio je četiri sestre, koje će biti odvedene u logor i tamo umrijeti. U romanu se prepliću sudbine glavne junakinje Adolfine i njenog brata Sigmunda, pokazujući njihovu bliskost u djetinjstvu, njeno druženje sa sestrom Gustava Klimta u bečkoj psihijatrijskoj bolnici, njene snove i njihova razmišljanja. Smilevski donosi složenu, poetsku fugu o našoj civilizaciji.

Kako je nastao roman “Sestra Sigmunda Frojda”?

- Trenutak kada sam saznao tragičnu sudbinu sestara Sigmunda Frojda je bio trenutak kada se u meni pokrenula želja da napišem taj roman. Životi Adolfine, Roze, Pauli i Mici Frojd su danas potpuno zaboravljeni, što nas još jednom podsjeća na činjenicu da je istoriografija jedna paradoksalna nauka, jer njen cilj je da pamti, a zapravo - zaboravlja. Ili, tačnije, pamti restriktivno. Istoriografija pamti osvajače, uticajne ljude i ljude od moći, a oni obični ljudi, na čijim se leđima prenosi breme čovječansta, na čijim rukama opstaje ljudski rod kroz vjekove, kroz milenije, oni bivaju zaboravljeni. Za mene je Adolfina, Frojdova sestra, postala metafora tih zaboravljenih ljudi. Poželio sam da joj dam glas, da ona ispriča i svoj život, i život svojih bližnjih, i život vremena u kome je živjela.

U ovom romanu predstavili ste sudbinu Frojdove porodice. Pa, da li je sve bilo tako? Koliko se ova knjiga oslanja na stvarne činjenice?

- Oslanja se na činjenice koliko god je moguće. O Frojdu znamo mnogo, od važnih stvari, do trivijalnosti, tipa gdje je kupovao cigare, u koji dan i koliko sati je igrao bridž, i tako dalje. O Adolfini znamo nešto malo zahvaljujući par pisama njenih, par pisama u kojima je pominju, kao ono koje mladi Sigmund šalje svojoj vjerenici, kasnije supruzi, Marti Bernajs, u kojem kaže da je ona njegova „najdivnija od njegovih sestara, ali je, nažalost, isuviše osjećajna“. Čitajući knjigu Martina Frojda, koja je biografija njegovog oca, bio sam poražen činjenicom da je on svojoj tragično premiloj tetki posvetio par rečenica, u kojima je napisao da je bila podsmijeh i stid svoje porodice. Tako sam krenuo od par pisama, Adoilfininih, i njenog brata, u kojima je on pominje, od par sačuvanih dokumenata, i povezao te istoriografske tačke na platnu vremena, sa gustim bojama fikcije, i tako stvorio njen portret u obliku romana. Tako da, odgovor na Vaše pitanje „Da li je sve bilo tako?“ bio bi: Mnoge su stvari bile takve, a ostale su se mogle desiti tako, a možda čak i jesu. A tako je uvijek u fikciji, jer ja sam pisao oslobođen toga da se strogo držim činjenica, jer ovo je ipak roman.

Kako vi tumačite smrt Frojdovih sestara u koncentracionom logoru? Ima li tu odgovornosti njihovog brata Sigmunda?

- Vraćamo se opet činjenicama: dakle, činjenica je da, kada je Beč bio okupiran nacistima, Sigmundu Frojdu je bilo dozvoljeno da povede sa sobom u London koliko ljudi želi. On je sastavio spisak, na kojem se našlo oko dvadesetak ljudi, i jedan pas. Među tim ljudima našla se sva uža porodica, njegov liječnik sa svojom porodicom, njegove dvije kućne pomoćnice. Našla se je i sestra Frojdove supruge, ali on nije stavio na spisak svoje četiri sestre, i one su ostale u Beču, da bi kasnije živote završile tragično u holokaustu.

Kažete da je knjiga “Sestra Sigmunda Frojda” na neki način rasprava sa Frojdom. Možete li to pojasniti?

- Frojdovo mjesto u panteonu tumača ljudske psihe je nesumnjivo. Tamo gdje je dotakao istinu u istraživanju ljudske duše, zauvijek je promijenio naše samorazumevanje i razumijevanje drugih, i njegov doprinos u toj i takvoj evoluciji ljudske svijesti je neporeciv. Ali to ne umanjuje njegove pogreške kojima je on uvrijedio, ponizio, povrijedio ljudsko biće izvjesnim svojim tumačenjima (kao na primjer kada je tvrdio da je zavist u osnovi karaktera svake žene, a da je sve ostalo samo naknadni i ne baš važni “privjezak” toj zavisti). Zbog toga je moj roman, između ostalog, i rasprava sa Frojdom, ili možda prije dijalog sa njime. To je dijalog između njegovog tumačenja ljudskog postojanja, i doživljavanja i preživljavanja tog postojanja sa strane njegove sestre Adolfine.

Ova Vaša knjiga je prevedena na tridesetak jezika, engleski izdavač je „Penguin“ i ovjenčana je brojnim nagadama, među kojima su i Nagrada Evropske unije za književnost i Nagrada za mediteransku kulturu. Kako ste doživjeli taj uspjeh? Koju su vrijednost u vašoj knjizi prepoznali kritičari i šta je to što vašu knjigu čini jedinstvenom?

- Uspjeh se doživljava, a stvari koje idu s njim se moraju - preživjeti. Ali o njima nećemo sada, sada ćemo samo o uspjehu. Raznježni me pomisao da su ljudi na toliko jezika odvojili od svog dragocjenog vremena da bi čitali moj roman. Ima prosto nečeg dirljivog u tome: neko, negdje daleko, kaže sebi: ne, ja neću ove sate provesti guglajući, ili skrolajući po fejsbuku, instagramu, ili sjedeći ispred televizora, ja ću čitati roman “Sestra Sigmunda Frojda”. Nagrade, kao i mišljenja kritike da ja umijem sa riječima onako kako je to umio Tolstoj, ili da sam nasljednik Gintera Grasa ili Žozea Saramaga, to su takođe stvari koje daju piscu snagu da nastavi dalje.

Autor ste i romana „Razgovor sa Spinozom“. Je li to roman o samoći i vjernosti sebi? Šta današnja pokoljenja mogu naučiti od Spinoze?

- To je roman i o samoći i o vjernosti sebi. Današnja pokolenja mogu od Spinoze da nauče upravo to - kako da ostanu vjerni sebi u vremenu u kojem nas toliko stvari prinuđuje da se odreknemo sebe, ne dajući nam ni da primijetimo to, jer su sistemi brisanja suštine ljudskog bića toliko razrađeni da više nije potrebna prisila, svi mehanizmi za mljevenje ljudske duše su lijepo upakovani, zavodljivi, i, umjesto da se lome kosti naše suštine, oni ih tope, i mi se nasmijani pretvaramo u kreature.

Vaš novi roman je „Eloiza ili povratak riječi“. To je priča o Abelaru i Eloizi, slavnim ljubavnicima zbog svoje umnosti, ali i zbog svoje tragične sudbine. Zašto baš ljubav i srednji vijek?

- Kao i u slučaju sa romanom o Adolfini Frojd, i roman o Eloizi je podstakla jedna nepravda. Čitao sam pisma Abelara i Eloize, a onda i Abelarovu autobiografiju, „Povijest mojih nevolja“, u kojoj tek usput pominje da on i Eloiza imaju sina, kojeg su morali ostaviti, nakon što su se oboje zaredili. Ponovo sam pročitao njihova pisma, i bilo mi je veoma neobično da u njima Eloiza govori o svojoj ljubavi prema Abelaru, o bolu zbog njihove razdvojenosti, o njemu kao intelektualnom divu koga su sve žene Pariza priželjkivale, ali ni jednom ne pominje svog sina, ne pominje bol zbog razdvojenosti od njega. Bio sam uvjeren da to ne mogu biti Eloizina pisma, i tako je počela moja potraga za Eloizom, istraživao sam, ali sve naučne knjige o Abelaru, u kojima se istoričari bave i njegovom ljubavlju sa Eloizom, nikada nijesu doveli u pitanje autentičnost njihove prepiske. I tek sam nakon izvjesnog vremena došao do par tekstova, koje glavni tok istoriografije potpuno marginalizuje, u kojima se tvrdi kako Eloiza nije autorka pisama, i da je, putem analize stila, utvrđeno kako je i pisma koja su pripisana njoj, i ona Abelarova, napisala jedna osoba, najvjerovatnije Abelar. Tako je sam Abelar od Eloize stvorio lik koji se divi njemu, njegovom intelektu, njegovoj nekadašnjoj slavi i mukama koje preživljava zbog svojih neprijatelja, a, kao i u njegovoj autobiografiji, nijesu prisutne neke od njenih najznačajnijih odlika - bila je intelektualno superiorna, bila je jedina osoba u Parizu koja je znala starogrčki jezik, dakle mogla je da čita u originalu Aristotela, ono što je od njega došlo do Srednjeg vijeka, za razliku od Abelara, koji je svoju slavu izgradio na tumačenju Aristotela, a sve što je znao od njega bilo je par fragmenata koji su u to vrijeme bili prevedeni na latinski jezik. On je tako, preko svoje autobiografije, i pisama koje je pripisao Eloizi, sebi podigao spomenik sa ciljem da bude upamćen kao veliki filosof, i kao asket nalik svecima iz minulih vremena, dok je potpuno prešutio njeno znanje i patnje koje je, kao majka odvojena od svog sina, preživljavala. Ja sam putem romana pokušao da stvorim lik Eloize za koji vjerujem da je svakako bliži pravoj Eloizi od lika one Eloize koju je u svojim pisanijama stvorio Abelar.

U romanu pominjete da je postojalo dijete rođeno iz veze dvoje ljubavnika. Šta se desilo sa Astralabom, njihovim sinom? Zašto je dijete ostavljeno, gdje je završio? Jesu li pouzdani izvori koji potvrdjuju njegovo postojanje?

- Njegovo postojanje je svakako pouzdano. Dok sam se u romanu manje više držao dostupnih činjenica o njegovim roditeljima, njegovoj sam životnoj priči prišao sa više slobode: on je zapravo, nakon što je odrastao u porodici svoje tetke, život proveo u samostanu.

Vaši romani su uglavnom o slavnim evropskim ličnostima. Ima li u vašim knjigama Makedonije? Da li namjerno izbjegavate svoju domovinu?

- Radnja mog prvog romana, „Planeta neiskustva“, koji je objavljen 2000. godine, je smještena u Makedoniji. To je prvi makedonski roman u kojem su dominantne teme perioda tarnzicije, raspada vrijednosti, besperspektivnosti sa kojima se suočavala generacija tadašnjih dvadesetogodišnjaka. Dakle, to je bio roman koji je uveo teme koje su postale dominantne u makedonskoj književnosti desetak godina kasnije. Od tada sam objavio romane čija je radnja smještena u drugim sredinama, ali ću se u nekom od svojih narednih romana svakako vratiti Makedoniji i dvadeset i prvom vijeku. Ujedno, ja vjerujem da se vremena prožimaju, epohe se ogledaju jedna u drugoj, svaki period u istoriji čovječanstva dotiče neke bolne ili radosne tačke drugih perioda. Osim toga, mislim da svaki autor, bez obzira u kom vremenu postavio priču svog djela, zapravo piše o vremenu u kojem živi.

Kako danas izgleda makedonska književnost, koje su teme dominantne? Šta se najviše čita?

- Ima nekoliko zaista kvalitentnih autora, i još više autorki, neke od njih su, na sreću, dostupne i u prevodima na druge jezike, tako da se Vaše čitateljke i čitaoci mogu izbliza upoznati sa temama koje obrađuju u svojim djelima.

Da li je korektno okončan dugogodišnji spor oko imena Makedonije? Kako danas Makedonci gledaju na prošlost svoje zemlje? Da li im je bliža zajednička slovenska prošlost u Jugoslaviji ili su okrenutiji helenizmu, antičkoj prošlosti?

- Na ovim balkanskim prostorima svi narodi u svojim genima nose različite tradicije, i treba ih sve njegovati, a Makedonci se nikada nijesu odrekli ni jednog dijela svoje prošlosti. Političari i njihov odnos prema prošlosti je druga priča. Što se tiče pitanja oko toga je li korektno okončan spor oko imena Makedonije, reći ću Vam samo jedno: za mene je ime i dalje isto, nepromijenjeno: Republika Makedonija.

Kako gledate na književnost nastalu u bivšim jugoslovenskim republikama? Imate li svoje favorite?

- Pratim književnost nastalu u bivšim jugoslovenskim republikama, i sa žaljenjem konstatujem da je, na nekom globalnom nivou, u prevodima, nepravedno isuviše malo prisutna. Kažem nepravedno, jer u bivšim jugoslovenskim republikama ima pojedinih autorki i autora koji stvaraju djela koja se mogu nositi sa najboljim književnim ostvarenjima koja se pišu danas.
Od mojih favorita se može stvoriti poduža lista, stoga ću pomenuti samo knjigu koju upravo čitam, a to je „Doba mjedi“ Slobodana Šnajdera, i mogu da kažem da je to jedan zaista izvrstan roman, za koji se nadam da će biti preveden na mnoge jezike, jer to zaista zaslužuje.

“Planeta neiskustva“ i “Razgovor sa Spinozom”

Roman „Sestra Sigmunda Frojda“ objavljen je u prevodu na tridesetak jezika, a za njega je Smilevski dobio Nagradu Evropske unije za književnost i Nagradu za mediteransku kulturu, a našim čitaocima je dostupan u izdanju Lagune.
Goce Smilevski rođen je u Skopju 1975. Studirao je na Univerzitetu Sv. Kiril i Metodije u Skopju, na Karlovom univerzitetu u Pragu i Centralnoevuropskom univerzitetu u Budimpešti. Radio je kao prodavač kristalnih predmeta u Pragu i profesor makedonskoga jezika u Kavadarcima, a trenutno je zaposlen u Institutu za makedonsku književnost u Skopju. Autor je romana „Planeta neiskustva“, „Razgovor sa Spinozom“, „Sestra Sigmunda Frojda“ i „Eloiza ili povratak riječi“. Roman „Razgovor sa Spinozom“, koji je u Makedoniji doživio pet izdanja, objavljen je i u Sjedinjenim Američkim Državama, Poljskoj, Sloveniji, Srbiji i Hrvatskoj. Dobitnik je ovih književnih priznanja: Nagrade Roman godine Jutarnjeg lista za roman „Razgovor sa Spinozom“, Nagrade austrijskog i makedonskog PEN Centra za dramu „Tri kratka plesna koraka preko granice“, Nagrade Centralnoevropske inicijative za najboljeg evropskog pisca do 35 godina...