Geopoetika i geopolitika - Vijesti.me
IZMEĐU POLOVA

Geopoetika i geopolitika

Svako djelo je jedna nova avantura, kako prema onome izvan nas, tako i onome što stoji u nama. Iako su kolumne “Između polova” samo kolumne, pisanje je za mene bilo jedno istraživanje, kako svijeta tako i sebe, i ovaj tekst, koji izlazi pred ljetnju pauzu, se može smatrati tim, naknadno napisanim uvodom

               
                (Foto: Privatna arhiva)

Kada se stvari ne planiraju, konačni proizvod ne prati ustaljene norme i strukture i uglavnom je vrlo loša ideja tako se odnositi prema onome što stvaramo, čime god se bavili. Koliko god se zanosili lucidnošću trenutka, razbarušenim djelima koja prkose svakoj logici, suština koja stoji između njih nam pokazuje da je iza svake genijalnosti neka vrsta sistema, neka uređenost, neki temelj, nešto racionalno. Jedna norma koja naizgled prkosi zdravom razumu, a zapravo je vrlo logična je pisanje uvoda - iako dolazi prvi u svakom djelu, akademskom ili umjetničkom, on se nekako uvijek piše poslednji. Razlog za to je prost, pri početku bilo kog djela mi ne možemo znati kuda će nas ono povesti, šta ćemo sve otkriti, kako ćemo se oplemeniti i šta ćemo naučiti. Svako djelo je jedna nova avantura, kako prema onome izvan nas, tako i onome što stoji u nama. Iako su kolumne “Između polova” samo kolumne, pisanje je za mene bilo jedno istraživanje, kako svijeta tako i sebe, i ovaj tekst, koji izlazi pred ljetnju pauzu, se može smatrati tim, naknadno napisanim uvodom.

Pisati o drugim gradovima ili zemljama je postalo maltene izlišno u dobu kojim dominiraju Trip Advisor i slične aplikacije. Putopisi nalik na “Continental Railway Guide” kakav je izdavao Bredšou krajem devetnaestog vijeka više se ne mogu naći ni na trafikama. Čak i mali gradovi, kao moj Bar, imaju stotine recenzija na gorepomenutom sajtu i sve što želite da nađete o nekom mjestu možete čuti od hiljada drugih koji su tuda hodili prije vas. Kako onda pisati o gradovima? Pominjati restorane, pisati o ulicama, trgovima, starim ruševinama ili umjetničkim djelima neće biti aktuelno sve do mogućih otkrića drugih planeta i drugih civilizacija. Druga mogućnost je da pišemo isključivo svoja iskustva, ali tu upadamo u drugi problem - time otkrivamo isključivo ono “iznutra” i ne dotičemo dovoljno ono što je spolja, oko nas, zatvarajući time sebe za čitaoca. Ono što nam ostaje su dva termina sa istim korijenom - geopoetika i geopolitika.

Geopolitika djeluje kao prirodan izbor jer nam daje mogućnost da političkim terminima raščlanimo svijet takav kakav jeste te da privučemo čitaoca koji se u geopolitiku, kao i u sastav reprezentacije, “savršeno” razumije. Geopolitika kao analiza geografskih uticaja na odnose moći u međunarodnim odnosima je nastala relativno kasno kao riječ. Ideja uticaja geografije i politike nije nova, o njoj su govorili Aristotel, Ibn Haldun i Monteskje, ali je termin skovao švedski politikolog Rudolf Kjelen na prelazu iz devetnaestog u dvadeseti vijek. Tokom dvadesetog vijeka termin je postao izrazito popularan kao i samo bavljenje njom.

Uprkos svom značenju, geopolitika je danas sinonim međunarodnoj politici uopšte. Ako se pak zadržimo na osnovnom terminu - uticaju klime, topografije, obradive zemlje, pristupu moru, ali i tradiciji, kulturi, običajima dobijamo odlično proširenje putopisa - jer možemo li bolje razumjeti odnose Rusije i Njemačke recimo, do kroz Makinderovu “Heartland” teoriju koja nameće Britaniji (a samim tim danas i SAD-u) da ove velike kontinentalne sile ne smiju nikad biti bliske jer će onda nametati svijetu svoje tumačenje politike, time potpuno sputavajući uticaj Anglosaksonaca. Kroz takva tumačenja onda možemo razumjeti i reakciju teoretičara kao što je Aleksandar Dugin, koji sve što dolazi sa zapada tretira sa podozrenjem i maltene otvorenim neprijateljstvom. Odjednom, spomenik Crvenoj armiji u Berlinu, govor Makrona u Parizu i ponašanje prolaznika u Moskvi dobijaju potpuno drugačija značenja i daju novi smisao putopisu, doživljaju nekog grada ili zemlje.

Problem je u tome što geopolitički pogled na svijet izražen kroz tekstove će uvijek biti primarno okrenut ka politici. Koliko god bili u nemogućnosti da budemo “apolitični”, odnosno koliko god da smo danas, odričući se politike, više idioti od Atinjanja za koje je bio skovan taj termin (ako su željeli da izbjegnu svoju suštinu bivanja “zoon politikon”) geopolitika svodi gradove na daleko manje od onoga što oni zapravo jesu. Odnosi moći, trvenja među velikim silama i pokušajima malih da nađu svoj životni prostor u tim sudarima titana nisu sve što postoji u ljudskoj istoriji. Gledajući sukobe političara, generala i intelektualaca zaboravićemo onog u čije ime su se ti sukobi navodno vodili - običnog čovjeka, radnika, umjetnika, roditelja. Geopolitički pogled na svijet bi nas brzo osudio na sivilo, ne mnogo različito od sivila koje je globalizam nametnuo svijetu. Tu se i nalazi glavni problem modernog “putopisa”, jer i na Arbatu i na Šanzelizeu i u Vajtholu i na Slaviji naći ćete žuto M najpoznatijeg lanca brze hrane. Bilbordi viču na vas odasvud. Masovnost turizma čini da u velikim gradovima lokalaca više i nema, autentične su samo zgrade kojima je fasada obnovljena desetinama puta.

Kao u paradoksu “Tezejev brod” pitamo se da li je Pariz i dalje onaj Pariz ako je svaka cigla zamijenjena, ako je svaki žitelj izvanjac, ako je svaki miris uvezen. Tekovine globalizma nisu pretvorile planetu u spoj najboljih i najvećih dostignuća različitih naroda već sun as svele na najmanji zajednički sadržalac - umjesto autentičnih iskustava dobili smo koka-kolu na svakom ćošku. Geopolitika, kao ispitivanje odnosa moći u međunarodnim odnosima je upravo dovela do ovog sivila jer je američki sistem pobijedio u Hladnom ratu time što je uspio da svoj sistem vrijednosti nametne kao poželjan - konzumerizam; rokenrol ploče i leviske su osvojili maštu i srca žitelja planete daleko više nego samoupravljanje, petogodišnji planovi i ljetovanje preko sindikata. Prosto je, slušanje zvuka gitare u novim farmericama je opipljivije iskustvo od bilo kakve strategije Centralnog komiteta. Jedina socijalistička zemlja koja se održala uspjela je to prihvatajući konzumerizam, ujedinjujući Karla Marksa sa Karlom Lagerfeldom, učinivši time ideologiju i nosivom i jestivom. U svakom slučaju, geopolitika, kao i globalizam su učinili svijet ne-vrijednim putopisa i zato se možda treba okrenuti drugoj mogućnosti, geopoetici.

Ovaj pojam je skovao Kenet Vajt, profesor na Sorboni, filozof, esejista, pjesnik i logično, putopisac. On je upravo osnovao “Međunarodni institu za geopoetiku” putem kojeg je okupio intelektualce koji će u svojim radovima na drugačiji način doživljavati svijet te odnos između čovjeka i planete uopšte. Vajt je, po svom svjedočenju, do termina došao tražeći temelj za savremenog stvaraoca, temelj kao što su hrišćanima Isus i Bogorodica, kao što su Atinjanima Partenon i Agora. Taj temelj je po njemu jedino sama Zemlja, kao priroda ali i kao sveukupnost onoga što je stvoreno kroz kulturu i civilizaciju, otud i termini “geo” i “poetika”. Kao Hajdeger u “Šumskim putevima”, Vajt traži ono što “postavlja svijet i uspostavlja zemlju”.

To su istovremeno i planine, rijeke i mora, ali i spomenici, hramovi, trgovi. Ovi temelji predstavljaju ishodište savremenog čovjeka, a ako taj čovjek želi da stvara, on mora da prigrli ono temeljno u sebi i svijetu. Geopoetika tako odbacuje autoput zapadne civilizacije koji nas i vodi još sivljem globalizmu tražeči nov smisao svijeta, dinamiku prostora, svjetla i energije, vraćajući se stvaraocima kao što su Niče,Toro, Gedes. Temelj onda ponovo nalazimo i u Zabranjenom gradu i na Viktorijinim vodopadima i na Tajms skveru, jer sve te lokacije predstavljaju na svoj način osnov čovjeka savremenog doba, bilo da ih je stvorila priroda ili čovjek, bilo da su danas otvorene ili zatvorene, bilo da im je svrha bila sakralna ili zabavljačka.

Ovakvo traganje je, čini se, recept za pisanje savremenog putopisa. Da bismo predstavili sebi bilo koju destinaciju, moramo proniknuti u njenu suštinu i spojiti je sa onim što je suštinsko u nama. Na jednom mjestu će to biti priroda, na drugom politika, na trećem umjetnost. Ali čak i među tim raznorodnim disciplinama postoji nešto što nas povezuje, što tvori čovjeka. Time dolazimo do jednog zatvorenog kruga - ljudi su stvarali gradove, a gradovi su onda stvarali te ljude. Istovremeno doživjeti (jer putopis je prije svega doživljaj) i otkriti strukture koje utiču na tu kreaciju je ono čemu težimo. Otkrivši te strukture, mi, opisujući jednu lokaciju, istvoremeno nalazimo taj aspekt u svim drugima, objašnjavamo sebi ono što smo možda na drugom mjestu propustili. Tako je i pisanje dvosmjeran proces - pišemo da predstavimo nešto drugima, istovremeno shvatajući same sebe.

“Između polova” je tako jedno kreativno tumačenje ideje geopoetike. Poetika nije nužno lirika, već način stvaranja, nous poetikos. Suština putopisa je da se putovanje ponovo doživi i oplemeni. Tako prevazilazimo obični turizam, nadilazimo posmatranje svijeta i njegovih čuda i postajemo učesnici u istom. Fotografije koje nosimo nisu puki dokaz da smo negdje bili, već otkrića, čineći svako putovanje istinski novim, praveći od nas istraživače iz viktorijanskog doba. Možda nismo prvi pripadnici ljudske rase na nekom mjestu, ali taj svoj poduhvat možemo učiniti jedinstvenim i prvim ako tragamo za onim što je suština svakog od tih mjesta, ako razumjevamo poentu koju svaki grad ima.

Sivilo globalizma kakvo imamo danas se tako može i pobjediti, jer tragajući za autentičnim, mi ga afirmišemo, univerzalizujemo i ukazujemo da je svijet bez ovih iskrenosti bezvrijedan. U “Između polova” se nalazi toliko toga različitog i naš zadatak je da ga pronađemo, kao što lakonski kaže Endi Vilijams “There’s such a lot of world to see” - ima toliko mnogo svijeta za vidjeti.