Glupost, stado i moć - Vijesti.me
O JEDNOM ESEJU ROBERTA MUZILA

Glupost, stado i moć

Taština je veliki saveznik gluposti. Taština ne dozvoljava da se glupost makar sakrije. Tašt čovjek je u svojim očima pametan i mudar. On to ne smije da sakrije...

Robert Muzil
Robert Muzil (Foto: Pinterest)

Mnogi su pisali o fenomenu gluposti. Pol Tabori je napisao i čuvenu Istoriju gluposti. Fenomen koji postoji od kad je svijeta i postojaće dok svijeta bude. Glupost je određivala živote mnogih ljudi, naroda, država a i čitavog svijeta. Mnoge su gluposti bile pogubne, a mnoge su se podvodile pod najveću mudrost ovog svijeta.

Robert Muzil, veliki Austrijanac je napisao po obimu neveliki esej - O gluposti. Do njega je mnogo držao. Samo nešto malo manje od njegovog poznatijeg remek djela - Čovjek bez svojstava. Jedina „mana“ ovog romana je njegova preopširnost koja je mnoge demotivisala da ga čitaju. A strašno su griješili. Jer ne pročitati Muzila znači odreći se, po mnogima, najvećeg romana na njemačkom jeziku XX vijeka. Ko je pročitao Muzila ne može se začuditi kasnijoj pojavi još jednog velikog pisca iz te književnosti - Tomasa Bernharda. Muzil je ironisao, a Bernhard razbijao. Ne mogu pojedini narodi mnogo znati o sebi ako nemaju takve demistifikatore nacionalnog romantizma, opasnih ideologija, samozaljubljenosti, kičeraja...

Vratimo se Muzilovom eseju. Prvo ga je izgovorio na legendarnom predavanju u Beču 11. marta 1937. godine u Radničkom domu. Ni vrijeme ni mjesto održavanja ovog predavanja nijesu bez značaja. Predavanje je kasnije preraslo u knjigu.

O gluposti ne treba odmah prestrogo suditi. Muzil se podsjeća na riječi Erazma Roterdamskog. On u svojoj Pohvali ludostipiše da postoje izvjesne gluposti bez kojih čovjek ne bi ugledao čak ni svjetlost dana.

Velika teškoća kad se govori o gluposti proizilazi iz činjenice “da ko god hoće da govori o gluposti ili da mu bude od neke koristi takvo izlaganja mora da pođe od pretpostavke da on sam nije glup; naime, da proklamuje da on o sebi sudi kao pametnom, iako to važi upravo kao znak gluposti” (R.M.).

Može se reći da je i pamet često hendikep, naročito u odnosu na gospodara. Čak i nije toliko opasno kad si i pametniji od gospodara ali ako je pamet udružena sa bezuslovnom odanošću. Pamet može biti pogubna. Međutim, od trenutka kad se pamet ne ponaša poslušno i ne služi interesima gospodara biće preimenovana u neskromnost, drskost, pakost; biće proglašena za opasnost koja udara na samu egzistenciju gospodara i prema njoj će se preduzeti sve mjere neophodne da se zaštiti oreol nedodirljivog. Čini se da su ovoga svjesni i mnogi ovdašnji, pa svoja znanja udružuju sa interesima moćnih i muče se punih džepova ali nemirne savjesti. Savjest neće nikad proraditi do mjere otpora, a moćni će se zasititi njihovih usluga i tražiti druge sluge. Tada je kasno za kajanje. A onih koji će zamijeniti kritički sud za komercijalni biće uvijek. Taština je veliki saveznik gluposti. Taština ne dozvoljava da se glupost makar sakrije. Tašt čovjek je u svojim očima pametan i mudar. On to ne smije da sakrije, a otkrivanjem pokazuje svoju glupost u svoj njenoj raskoši.

Muzil navodi riječi J. E. Erdmana iz njegovog poznatog dijela o gluposti da je brutalnost praksa gluposti - “Reči nisu jedina manifestacija stanja duha. Ovo se ispoljava i putem činova. Isto važi i za glupost. Praviti gluposti - dakle, praksa gluposti - ili glupost na delu, eto što nazivamo brutalnost“.

Glupost se ne razmatra kao mentalna bolest. Ali ona nije manje opasna od bolesti duha, pošto je sam život ono čemu ona prijeti. Poznati borac protiv nacizma Ditrih Bonhofer u svom eseju O gluposti pisao je o uočljivoj razlici između gluposti i zla. Zlo je na nižoj skali kad je u pitanju opasnost po okolinu u nego glupost. “Glupost je opasniji neprijatelj dobra nego što je zlo. Protiv zla možemo da se bunimo, ono se može razotkriti, u slučaju nužde i sprečiti silom; zlo uvek u sebi nosi i klicu sopstvenog uništenja zato što kod ljudi makar izaziva neprijatnost. Protiv gluposti smo nemoćni. Tu ne možemo ništa da postignemo protestima ili silom; argumenti ne vrede, u činjenice koje govore protiv prethodno oformljenih mišljenja jednostavno niko ne veruje - u takvim slučajevima je glupak čak i kritičan... Osim toga glupak je, za razliku od zlikovca, u potpunosti zadovoljan samim sobom: da, on je čak i opasan zato što se lako razdraži i prelazi u napad. Stoga moramo biti obazrivi. Nikada više ne treba da pokušavamo da glupaka ubedimo argumentima, to je besmisleno i opasno”. I dodaje - glupost nije defekt intelekta, nego defekt ljudskosti.

Glupost svu svoju razornost pokazuje kad je u pitanju moć. Moć nije data od boga niti od nekih velikih mogućnosti nosioca moći. Oni svoju moć crpe od gluposti drugih. Glupost je pogonsko gorivo i hrana moći. Naročito one nekontrolisane. U stanju gluposti su se nalazile velike grupe ljudi pa i čitave nacije. Ne zbog toga što su svi glupi, nego zbog toga što podliježu psihologiji mase, ili zato što odustaju od sopstvene samostalnosti. Stado je u službi moći. Možda je za prepoznavanje i samo analize najbolje završiti sa Bonhoverom - “Činjenica da je glupak često i tvrdoglav, ne sme da nas zavede da poverujemo da je samostalan. Već u razgovoru s njim primećujemo da nemamo posla s njim lično, već sa sloganima, parolama itd. koji su ga poptuno zarobili. On je zaposednut, zaslepljen, zloupotrebljen i zlostavljan u čitavom svom biću. On je pretvoren u instrument bez volje i tako je u stanju da čini sve moguće zlo a istovremeno nije u stanju da ga spozna kao zlo. Ovde leži opasnost od demonske zloupotrebe, koja čoveka može zauvek da uništi”.

Kako se braniti od gluposti? Muzil je pisao - protiv gluposti ima oružja, a možda je najbolje i najefikasnije - skromnost. Tek tada upadamo u vrzino kolo. Mnogi kažu i da je skromnost glupost. U moru gluposti malo je ostrvaca pameti. Ali ta ostrvca su ono za što moramo biti otvoreni.