Književnica iz Srbije Marija Jovanović nedavno je potpisala ugovor o objavljivanju svojih knjiga - koje su bile veoma popularni i čitani samizdati - sa Lagunom, kao i novih koje napiše u narednom periodu, a o svom stvaralaštvu, onom što je motiviše da piše razgovarala je u srijedu veče sa čitalačkom publikom u Podgorici u Narodnoj biblioteci “Radosav Ljumović”. Moderator večeri bila je dramaturškinja i spisateljica Dragana Tripković.
Prelazak i put od samostalnog pisanja i samoizdavaštva ka izdavačkoj kući, i to jednoj od većih na našim prostorima, kaže Jovanović, za nju predstavlja veliko olakšanje. Ona priča da je 1999. sama, na nagovor porodice, odštampala 500 primjeraka svoje prve knjige “Spletkarenje sa sopstvenom dušom” zahvaljujući kojoj je i postala poznata, ali do tada nije znala da li će sa pisanjem nastaviti.
“Do 40. godine mi nije padalao na pamet da pišem i da se proklamujem autorom. Otkad znam za sebe, knjiga je za mene u vazduhu i veliki sam poštovalac književnosti. Čak i nakon nagrade, zbog svega navedenog, ja nijesam dozvoljavala da me ljudi nazivaju piscem, jer nakon jedne knjige ja to nikako nijesam mogla biti, pa sam tako postala ‘žena koja piše’ jer nijesam ni znala hoću li se dalje baviti pisanjem”.
U svojim knjigama Jovanović na senzitivan ali i senzibilan način komunicira sa publikom, a kaže da sada osjeća veću sigurnost. Dobra komunikacija sa čitaocima i prijemčivost knjiga doveli su do toga da njena djela komuniciraju i bez reklama nalaze put do čitalačke publike.
“Kako se jedan krug zatvorio tako se drugi otvorio. Eto, moja prva knjiga je sada doživjela Lagunino reizdanje, nakon 18 godina, mogu da se našalim i kažem da sam udomila moju djevojku koja je postala punoljetna”, priča ona i ističe da sa dozom ponosa može da kaže da je “Spletkarenje sa sopstvenom dušom” rasprodato vrlo brzo nakon što je doživjelo svoje reizdanje.
Jovanović u svojima djelima piše o ljubavi, ali o različitim vrstama ljubavi, o iznevjerenosti, (pogrešnim) odlukama, piše o životu i sa mnogo emocija “uvlači čitaoce u svoj književni univerzum”. Ipak, i njen književni stil se značajno promijenio tokom ovih godina, kao i ona sama, pa tako ima neke nove motive, drugačija osjećanja prema njima, nove namjere i poruke svojih romana.
“Naravno da se mijenjam. Ona osoba koja je napisala ‘Spletkarenje’ je neka druga ja. Ostale su moje karakteristike, ali za 18 godina sam se promijenila, i te kako. Ne trudim se da se mijenjam, već svaka knjiga nametne svoje pismo. To ne treba raditi sa namjerom niti se opterećivati promjenama, sam tekst donosi nešto drugačije. Mislim da se ‘Zvuci iz podmornice’, knjiga koju će Laguna sada da objavi kao moje drugo reizdanje, prilično razlikuje od ostalih i meni je jako draga upravo zbog toga”, priča Jovanović. Ona je kazala i da nikada ne čita svoje prethodne knjige, i da prema njima “nema nikakav odnos, osim što ih priznaje”. Njene knjige i radnja u njima su završeni u trenutku kada ih je poslala na štampu, i nema potrebu da ih ponovo čita jer bi tako poželjela i da štošta promijeni. Tako je, uz osmjeh, odbila da pročita dio iz (bilo koje svoje) knjige tokom večeri posvećene njenom stvaralaštvu. “Zvuci iz podmornice” je drugačija od ostalih jer se bavi drugačijim temama, govori o porodici o (lažnom) roditeljstvu, a njen naslov podsjeća, priznaje i sama, na mornare ruske podmornice „Kursk“ koji su živi potonuli i umirali u podmornici iako su slali signale da su živi i tražili pomoć.
Pored dvije spomenute knjige, Marija Jovanović izdala je i romane “Kao da se ništa nije dogodilo”, “Dovoljan razlog” i “Idi, vreme je”. “Taman kada sam objavila drugi roman desilo se ubistvo na našoj političkoj sceni. Ubijen je premijer Zoran Đinđić i tada sam odlučila da više nikada ne vjerujem ni u jednu državnu instituciju. To povjerenje koje sam imala nikada se nije vratilo i sada nemam ikakav odnos sa institucijama, osim što uredno plaćam svoje obaveze”, kaže spisateljica i nastavlja:
“Idi vreme je” je moja najostrašćenija politička knjiga koja je uslijedila nakon ubistva Đinđića i meni lično znači najviše jer je na jedan način posvećena Zoranu Đinđiću, a na drugi način Branimiru Džoniju Štuliću, koje mogu nazvati mojim duhovnim ocima, kao što je i Danilo Kiš”, ističe Jovanović i kaže da izuzetno cijeni Štulićevo pjesničko stvaralaštvo i smatra da ukoliko je Bob Dilan dobio Nobelovu nagradu, onda bi svojim zaslugama i Štulić trebalo da bude priznat u svijetu poezije. Jovanović u svojim djelima donosi određenu revoluciju - književnu, primijetila je Tripković, i kazala da bi na takvom fonu trebalo čitati njene romane koji obiluju snažnim, energičnim i životnim likovima koji u sebi nose dramaturšku crtu, čak i komunicirajući sa samim sobom.
Vrijeme u kom živimo je mentalni striptiz
Marija Jovanović radi i na svom novom romanu, a publici u Podgorici je otkrila i kojom temom se bavi u njemu.
“Mislim da će biti lijepo da Laguna izda jednu moju knjigu koja će biti baš njihova, odnosno koju nijesam ja sama izdala. Tema romana je duboko razmatranje toga šta je samoća, a šta je usamljenost. Ne na banalan način, tipa usamljenost u modernom vremenu uzrokovana društvenim mrežama, već samoća i usamljenost na drugačiji način. Razlika i distinkcija između samoće i usamljenosti je ogromna. Ima usamljenih ljudi koji nijesu ni svjesni toga. Temu ću donijeti kroz poglede dva lika - muškarca i žene koji ulaze u jedan novi, drugačiji svijet, a pojmovi samoće i usamljenost i razlika između njih je ključna”, kaže Jovanović.
Ipak, kako živimo u vremenu tehnologije, tako se od nje ne može ni pobjeći, no, poručuje Jovanović, treba postaviti granice.
“Moj pasivni otpor ovoj epohi je ogroman. Volim i cijenim kod sebe i kod drugih ako su izdržali i ostali vjerni vrijednostima koje moraju odolijevati vremenu. Još uvijek se zalažem za sve ideale iz svoje mladosti, ali ne mogu da pobjegnem od ove realnosti i normalno da sam u toku sa tehnologijom, ali postoji granica. Užasavam se društvenih mreža, savršenih života, praćenja svakog koraka, fotografija iz raznih situacija i svjedočenja svakom trenutku... Ja sam, na taj način, privatna osoba. Smatram bolesnim da se od čovjeka očekuje da se javi na telefon u svakom momentu jer mislim da, ako je moja generacija mogla da dogovori nešto u ponedjeljak za petak, onda sadašnji dogovori iz minuta u minut nijesu normani. Ovo vrijeme je postalo mentalni striptiz, a mene to ne interesuje”, kaže Jovanović.
Bonus video:
