Kako, uprkos svemu, pobijediti tragičnu sudbinu - Vijesti.me
PREDSTAVA "PETRIJIN VENAC"

Kako, uprkos svemu, pobijediti tragičnu sudbinu

Ovacije predstavi “Petrijin venac”, po kultnom romanu Dragoslava Mihailovića, na 33. festivalu Grad teatar

Prikazana je Petrija naših dana
Prikazana je Petrija naših dana (Foto: Grad teatar)

Gostovanje beogradskog Ateljea 212, kojim se zaokružuje Dramski program 33. festivala Grad teatar, započelo je predstavom “Petrijin venac”, po kultnom romanu Dragoslava Mihailovića, u režiji Bobana Skerlića, koju je prepuno gledalište scene Između crkava ispratilo višeminutnim ovacijama.

U novoj verziji Mihailovićevog djela (prva premijera bila je 1976, upravo u Ateljeu 212, u režiji Ognjenke Milićević, a druga 1980, kao filmsko ostvarenje reditelja Srđana Karanovića, nagrađeno Zlatnom arenom u Puli), lik Petrije oživljavaju tri glumice - Marta Bjelica, Jovana Gavrilović (Sterijina nagrada na ovogodišnjem Pozorju za najbolju žensku ulogu), i Milica Mihajlović. U sjajnoj dvočasovnoj igri ansambla jedne od najrenomiranijih pozorišnih kuća u regionu, ovu dramu o preživljavanju jedne žene uprkos svemu, teškoj sudbini i mnogim tragičnim okolnostima, donijeli su i Ivan Marković(nagrada za najboljeg mladog glumca na Pozorju), Tihomir Stanić (nagrađen na Pozorju za najbolju epizodnu ulogu), Igor Đorđević, Isidora Minić, Jelena Rakočević i Vladislav Mihailović.

U rediteljskom konceptu Bobana Skerlića, i dramatizaciji Mile Mašković Nikolić i Jelene Mijović, vidjeli smo Petriju naših dana, junakinju koja pokušava da opstane u neumoljivom patrijarhalnom sistemu vrijednosti, i paradigma je teme o položaja žene u onovremenom, ali i u savremenom društvu. Tu današnju Petriju “melje” i savremeni konzervativizam, koji je u eri neoliberalnog kapitalizma usvojio najgore strane konzervativnosti, i ponovo regresirao... Tako Petriju u ovoj predstavi sagledavamo ne samo kao jednu tragičnu sudbinu - ženu koja se odupire sistemu, već kao priču o svakom čovjeku koji danas mora da se bori za svoj život, pravdu, egzistenciju, slobodu, istinu...

Jedna od zanimljivosti Skerlićeve postavke ove drame svakako je i to što Milica Mihajlović, ćerka akademika Dragoslava Mihailovića, igra lik Petrije-udovice. Glumica koju budvanska publika već godinama poznaje iz brojnih produkcija Grada teatra i gostujućih predstava ispraćena je sa najviše aplauza (upravo je na ovom festivalu, u predstavi “Konte Zanović” Radmile Vojvodić započela značajnu karijeru), a kako je izjavila nakon izvođenja “Petrijinog venca”, ova predstava i za nju ima posebno mjesto.

“Još nisam bila rođena kad je moj otac pisao ovaj roman, ali se u našoj kući pričalo o njemu, i Petrija je svakako uloga o kojoj može samo da se sanja. Ja sam imala jedan neobičan događaj u životu - moj pokojni profesor Predrag Bajčetić želio je da ja diplomiram na akademiji tom ulogom, ali ni moj tata, ni ja nismo smatrali da bi to bilo umjesno. Tada sam imala utisak da bih time bila obilježena porodičnim vezama. Danas, poslije 25 godina bavljenja glumom, uloga Petrije mi je kao neki trofej, neka posebna nagrada, i imam, naravno jedan naročit odnos prema ovoj predstavi”, izjavila je Mihajlović, ističući da je, s druge strane, i njena odgovornost bila veća u odnosu na ostale koleginice.

“Ono što je posebno uzbudljivo u ovoj predstavi je to što na sceni imamo tri simultane Petrije, gdje se tačno vidi da je ona svačija, da je njena sudbina, zapravo, sudbina stradanja čovjeka i njegovoj nepredavanja toj tragičnosti. To je nešto sa čime se svako od nas lako identifikuje, i tako lično prolazi kroz njen ‘venac’. Naša Petrija ima velike paralele s našim vremenom, jer je to priča o životu žene u kontekstu preovlađujućeg konzervativnog načina mišljenja, ali ona nije žrtva, nego nevjerovatan borac koji i pored svih gubitaka uspjeva da živi sa svom radošćću svoga bića. Čak i onda kada više nikoga nema od ljudi koje je voljela, ona živi živote svih njih, a oni će živjeti sve dok ih se ona bude sjećala. To apostrofira tezu da čovjek mora da bude hrabar i da se bori protiv svih okolnosti koje ugrožavaju njegov život i egzistenciju”, istakla je Milica Mihajlović.

Glumicu Martu Bjelicu, poslije premijerne predstave “Selestina”, ovogodišnje koprodukcije Grada teatra, vidjeli smo i u “Petrijinom vencu”, kao mladu Petriju.

“Taj lik poznajem iz nekog sopstvenog iskustva, iz mentaliteta ljudi i grada u kojem sam rođena, iz Kruševca, i jako mi godi jedna rečenica koju kažem tokom predstave: ‘Znam to, jer osećam’. Zato nisam morala da pravim Petriju, išla je iz mene iznutra, i ona mi daje drugačiju vrstu mira. Mnogo volim kako se osjećam tokom ove predstave, a i poslije njenog izvođenja, i mislim da ovaj Mihailovećev roman koji spada u klasike, mora da postoji u pozorištu. Treba podsjetiti ljude da su neke vrijednosti neprolazne, a Petrija je jedna od jedinstvenih junakinja ovdašnje književnosti. Ono što je meni lično dragocjeno kao iskustvo je to kako neko uspijeva da se kroz autoironiju i duhovitost bori sa svim nedaćama sudbine, pa i sa bolom koji nije mali, i sigurnu spada u neku antičku tragediju”, istakla je Marta Bjelica.

Za Jovanu Gavrilović, lik Petrije u gradu, za koji je nagrađena na Pozorju, je nešto uzvišeno i posebno doživljeno.

“Mislim da je preživljavanje u 21. vijeku možda teže nego ikada, tako da vidim Petriju i kao ženu, i kao neki prošli, i sadašnji, i budući lik, i kao muškarca, i kao sve što može da se nađe u jednom biću danas. I mada smo mi u predstavi do neke mjere ostali u toj epohi o kojoj govori Mihailović u svom romanu, mi zapravo govorimo o čovječanstvu danas, o snazi, o tome šta nas to vuče kroz život, šta je naš smisao, šta nas vodi dalje, zbog čega opstajemo. A svako vrijeme, svaka priča, i svaki kosmos maleni nosi i svoje ljepote i svoje poteškoće, i svoje mračne i teške strane, i svoju borbu, i svoje strahove, i svoju nadu... Ali, najvažnije je da se čovjek u životu uvijek drži nekih svijetlih trenutaka, da je hrabar i da ima snagu, jer je u tome i njegov opstanak, i pobjeda sudbine. O tome govori naša predstava”, zaključila je Gavrilović.

Kulturom se niko ne bavi

O Sterijinoj nagradi koju je dobila, Jovana Gavrilović kaže da joj je, naravno, veoma važna.

“Sve nagrade mi znače, jako volim kad ih dobijem i kada ih i moje kolege dobijaju, jer su one ponekad dirljiv i podsticajan gest u našim društvima u kojima se kulturom gotovo više niko ne bavi posebno, i ne daje joj dovoljno prostora. A kada se pojave nagrade, onda se mi u tim našim malim svijetovima koji su nebitni, osjetimo ipak malo bitnim, ali ne zarad nekog ličnog zadovoljstva ili satisfakcije, nego zbog onog opšteg, zbog čega se i bavimo umjetnošću. Ono što danas nedostaje tim našim društvima su jedna empatija, ljudskost, toplina, iako ovo što govorim djeluje patetično, bjedno, kvazipjesnički, otrcano. Ali, zaista je tako, a te ljudske vrijednosti danas mogu da nam vrate samo kultura i umjetnost”, istakla je Gavrilović.