Kues: Divimo se pogrešnim herojima

Knjiga austrijskog pisca Vilhelma Kuesa "Dijanina lista“ priča istinitu priču o izuzetnoj ženi Dijani Budisavljević, koja je tokom Drugog svjetskog rata sprovela jednu od najvećih humanitarnih akcija ne samo na tlu podijeljene i okupirane Jugoslavije nego i u Evropi pod okupacijom ili dominacijom nacističke Njemačke. Riječ je o akciji spašavanja više hiljada srpske djece iz logora Nezavisne Države Hrvatske.

Akcija spašavanja srpske djece iz ustaških logora u svom punom obimu otpočela je poslije operacije njemačkih i snaga NDH u Bosanskoj Krajini i na Kozari, u junu i julu 1942. Poslije užasnih pokolja tokom same operacije, desetine hiljada osoba svih uzrasta je deportovano u Jasenovac, najveći ustaški koncentracioni logor.

Veliki broj zatočenika je odmah ubijen, dok je jedan broj muškaraca i žena upućen u logore u Njemačkoj ili Norveškoj, direktno ili preko logora na Beogradskom sajmištu. Od žena su prije deportovanja oduzeta djeca, čak iako se radilo o sasvim malim bebama. Tako se početkom ljeta 1942. u ustaškim logorima u Jasenovcu, Staroj Gradiški i okolini našlo više hiljada srpske djece odvojene od roditelja, među kojom je ubrzo nastao pomor od gladi i bolesti. Velika grupa djece je usmrćena otrovnim gasom u logoru Stara Gradiška. Potpuno uništenje ovih malih zatočenika spriječila je akcija koju je vodila Dijana Budisavljević, tada već sa širokim krugom saradnika.

Vilhelm Kues, pisac i novinar rođen je (1972) u Volfsbergu u Austriji. Tokom studija germanistike i nauke o književnosti na Univerzitetu Alpi-Adrija u Klagenfurtu, započeo je novinarsku i književnu karijeru. Jedno vrijeme, od 1998. do 2000, predavao je na Osječkom univerzitetu u Hrvatskoj. Po povratku u Austriju radi kao pisac i bavi se naukom o književnosti. Kuesovu knjigu „Dijanina lista“ objavio je Samizdat B92 u prevodu Dušice Milojković.

• Kako ste otkrili priču o Dijani Budisavljević i njenim plemenitim djelima?

Bilo je to u proljeće 2015. kada me je urednik pitao da li želim da napišem knjigu o Dijani Budisavljević. Rekao mi je da je rođena u Insbruku u Austriji, udala se za jednog srpskog hirurga i otišla sa njim u Zagreb. Kada sam saznao da je spasila hiljade djece od ustaša, odmah sam rekao da.

Iako sam dvije godine živio u Hrvatskoj i tamo radio na jednom Univerzitetu, nikada ranije nijesam čuo njeno ime.

• Knjiga „Dijanina lista“ obiluje atmosferom masovnih progona i smrti. Kako ste uspjeli tako vjerno da dočarate tu istorijusku pozadinu?

Sakupljao sam što više izvora. Naravno, imao sam i sam Dijanin dnevnik. Ali njemački tekst, kao i prijevod, cenzurirani su i fragmentirani. Zato sam morao iz drugih izvora da rekonstruišem mnogo detalja, pa čak i velikih događaja.

Bilo je i drugih dnevnika i zapisa, na primjer dnevnik Kamila Breslera, koji je radio za ustašku vladu i bilješke Jane Koh, koja je bila iz Crvenog krsta. Bilo je veoma važno pronaći druge glasove da bi se priča upotpunila.

Ovo je dokumentaristički roman. Dakle, svi događaji su se dogodili. Samo u detaljima scena uzeo sam malo slobode. Ne znamo tačne riječi koje je Dijana koristila u ovoj ili onoj situaciji. Ali znamo njen karakter i tekuću scenu i priču. Zato sam proširio dijaloge i neke detalje kako bih oživio priču.

• Akcija spasavanja djece počela je sredinom 1942. godine poslije ratnih dejstava Njemaca i NDH u Bosanskoj krajini i na Kozari. Kako su ta djeca dospijevala u logore i da li je bilo ikakve šanse da ona prežive?

- Samo su djeca koju je spasila Dijana imala priliku da prežive. Ustaše su sakupljali djecu i njihove roditelje u selima i gradovima i smještali ih u koncentracione logore. Odrasli su odvođeni u Njemačku na prisilni rad ili ubijeni. Postojala je zaista nevjerovatna mržnja prema Srbima. Dok su Njemci mrzili i progonili Jevreje, ustaše su progonili Srbe. Trećinu Srba trebalo je protjerati iz Hrvatske, drugu trećinu trebalo je preobraziti, a zadnju trećinu ubiti. Takva je bila i doktrina ustaša.

Njemci su imali jednu agendu. Bili su im potrebni jeftini radnici. Tako su sakupili jake i zdrave i doveli ih u Njemačku. Mnogi od njih umrli su i od gladi i bolesti.

Djeca su smatrana beskorisnom. Odvojeni su od svojih rođaka. Većina ih je umrla od gladi ili su ubijeni.

• Veliki broj djece nastradao je u logoru Velika Gradiška. Kako su ustaše ubijale djecu?

- Na najokrutniji način. Bili su pretučeni do smrti štapovima i čekićima. Bili su zadavljeni i mnoga od njih umrla su od bolesti. Pisati o ovom nezamislivom činu zločina bilo je najteži dio. Ove scene su me proganjale u mojim snovima.

• Zašto je Dijani Budisavljević 28. maja 1945. oduzeta cijela dokumentacija o nepoznatoj djeci?

- Zato što novi režim nije bio u mogućnosti da povrati kontrolu. Tako je nova ministarka Tatjana Marinić zaplijenila sva dokumenta. Dijana je to shvatila kao čin zlobe. Činilo joj se da je cijeli njen rad izgubljen. Ali to nije bilo istina.

• Zna li se sudbina njene dokumentacije?

- Možemo samo da nagađamo. Postoji nekoliko naznaka da je dokumentacija pohranjena u Ministarstvu za socijalni rad u Zagrebu. Drugi dokazi govore da su dokumenti ili kopije odneseni u Beograd. Znamo da su kopije dijela Dijaninog rada u državnoj arhivi u Beogradu. Takođe znamo da su mnoga od Dijanine djece vraćena roditeljima i rođacima. Tako je Tatjana Marinić morala da koristi spiskove za spasavanje djece.

Bilo je skoro nemoguće da se povrati ovaj dio priče. Uglavnom zbog toga što je Tatjana Marinić, tadašnji vodeći komunista, isključena iz zvanične verzije Dijaninog dnevnika. Iz drugih izvora znamo da je Tatjana Marinić odigrala veliku ulogu u spašavanju djece iz Jasenovca, pa čak i u prvoj koncepciji Dijanine liste.

• Zašto Dijana Budisavljević nije doživjela priznanje od posleratnih, komunističkih vlasti?

- Bilo je nekoliko razloga. Dijana i njena porodica bili su politički konzervativni. Dijanin zet je čak odbio da bude ministar pod Titovom vlasti. Sigurno nije bila uzor ili kandidat za “Orden narodnog heroja”.

Ali, barem su komunisti nastavili Dijanine napore da vrate djecu svojim roditeljima.

Čudno je, ali svaki je politički sistem u posljednjih nekoliko decenija pokušao da negira Dijanu i njen rad. Bez obzira na ideologiju, niko zadužen za političku moć ne želi da joj oda priznanje. U njenom rodnom gradu Insbruku nije moguće čak ni nazvati vrtić sa njenim imenom. U Austriji postoji samo jedan mali park u Beču koji nosi njeno ime.

• Šta sadrži Dnevnik Dijane Budisavljević iz perioda 1941- 1945 i koliko vam je bio od koristi pri pisanju ove knjige?

- Dijanin dnevnik je bio prvi i najvažniji izvor. Ali koristio sam mnogo drugih. Bibliografija sadrži više od 100 jedinica. Bilo je veoma važno pokazati istorijsku pozadinu. Postoji nekoliko studija o NDH koje su dostupne. Ali pouzdanost mnogih istorijskih studija je upitna. S jedne strane ćete naći članke i knjige iz doba komunizma, a onda ćete naći studije sa krajnje nacionalne tačke gledišta. Na primjer: neki kažu da je u koncentracionom logoru Jasenovac poginulo više od milion ljudi, drugi kažu da je bilo manje od tri hijade žrtava.

• Ima li Dijana Budisavljević svoje potomke i kako oni gledaju na hrabri čin ove žene?

- Ovo je veoma teško pitanje. Koliko sam saznao, oni nijesu krajnje zadovoljni sa Dijanom. Uprkos objavljivanju cenzuriranog dnevnika, nema napora da se Dijanina junačka djela učine poznatijima. Tako je bilo nemoguće postaviti komemorativnu ploču na njenoj rodnoj kući.

• Danas su djeca koje je Dijana Budisavljević spasila iz logora ljudi u zrelim godinama. Da li ste imali priliku da se susretnete sa nekima od njih i kakve ste sve priče čuli?

- Dirljiva scena dogodila se na predstavljanju romana „Dijanina lista“ na Beogradskom sajmu knjiga kada mi je prišao starac i predao mi kopiju originalne liste sa imenima i datumima rođenja. Na vrhu liste je napisano samo ime starca: Dušan Jerinić. On je jedan od djece koju je u avgustu 1942. godine spasila Dijana Budisavljević iz koncentracionog logora Stara Gradiška.

Dušan Jerinić je došao na Sajam knjiga da mi zahvali što sam napisao knjigu, koja govori o njegovom sopstvenom spašavanju i doprinosi pričanju priče o stvarnoj životnoj heroini. Preplavljeni emocijama, nas dvojica muškaraca jedva smo mogli da razmijenimo nekoliko riječi.

Ovaj susret kompenzuje sve napore i nevolje, a posebno otpor kojim sam se morao baviti prilikom istraživanja knjige. Posebno, ovaj susret predstavlja uspjeh Dijane Budisavljević. Ne samo da je spasila deset hiljada djece, ta djeca su mogla da odrastu, žive život koji im je dat i da imaju djecu, koju su bili u stanju da nauče šta znači prava ljubav. Ovo označava veliko nasljeđe koje bi trebalo da bude primjer za sve nas.

• Šta nam govori vaša knjiga o Pavelićevom ustaškom režimu i njegovim mehanizmima vlasti?

Stvarno sam bio šokiran kada sam počeo detaljno da istražujem temu. Na početku sam samo znao da su Pavelić i njegovi drugovi formirali fašističku marionetsku državu i da su procesuirali Srbe i Jevreje. Ali sa svakom knjigom, svakom slikom i svakim člankom horor je rastao.

Okrutnost ustaša je tiha i nevjerovatna, a ako tražite dublje, izgubićete svu svoju vjeru. Postojala je takva mržnja i brutalnost da je teško vjerovati. To je bio pokušaj Pavelića da upravlja kroz čisti teror. Ali kada je strah jedini razlog da se neko ne brani, sistem represije je osuđen na propast.

Ali priča o Dijani Budisavljević pokazuje da postoje barem dvije strane. S jedne strane imamo izuzetnu okrutnost ustaških fašista. Ali s druge strane imamo veliku snagu saosjećanja i ljubavi.

• Dijana Budisavljević je bila Austrijanka iz Insbruka, udata za Julija Budisavljevića, šefa hirurške klinike Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Recite mi kako je njena porodica bila pošteđena ustaških progona?

Oni su bili progonjeni. Julije je ostao bez posla i bilo je pretresa kuće. Dijani je nekoliko puta prijećeno ubistvom, na primjer, to je činio Maks Luburić, šef koncentracionog logora u Jasenovcu. Dakle, to je bilo stvarno opasno. Niko ne bi izazvao bilo kakve probleme ako bi Dajana bila ubijena.

Ali, bilo je moguće da su Luburić i njegovi prijatelji zazirali od ubistva. Porodica Julija Budisavljevića imala je veliki uticaj na politiku monarhije Jugoslavije. Dijana je bila iz Austrije iz Trećeg rajha.

• Ovo je knjiga o strahotama totalitarnog režima i pokušaju pojedinca da nešto promijeni. Promjena je moguća i kada nade nema, zar ne?

Možemo to vidjeti svuda. Možda na prvi pogled izgleda beznadežno i nemoguće. Ali nijedna pobjeda nije zauvijek. Nijedan režim ne može vječno trajati. I uvijek postoje pravi heroji.

• Na kakav prijem je naišla ova knjiga u Austriji?

U Austriji je knjiga bila veoma dobro prihvaćena. Većina važnih novina i televizija širom zemlje su izvještavali o knjizi. Dokumentarni film je na putu.

Cijenio bih svaki interes Hrvatske. Ali do sada ga nije bilo. Dijanina priča pokazuje kako je moguće pomoći svima uprkos ideološkim i vjerskim granicama. U stvari, hrvatske porodice, uglavnom katolici, spasile su hiljade srpske djece.

• Za Dijanu Budisavljević kažete da je bila veća od Oskara Šindlera. Zašto?

Na jednom mjestu, u svom dnevniku Dijana je napisala: „Ja sam bila moja tačka gledišta, da moj život nije bio vrijedniji od bilo kog života onih koji su nevino okrivljeni. Ako mogu pomoći, moram to učiniti. Bez obzira na posljedice.“

Ova bezuslovna ljubav i saosjećanje bila je sila skrivena iza njenog djelovanja.

Oskar Šindler je bio heroj i sigurno je da je takvih bilo više, sada bi svijet bio bolje mjesto. Ali on je takođe bio osoba koja je sarađivala sa nacistima za svoje dobro. Kada je Dijana pitala ustaše i naciste za pomoć, ona je bila u opasnosti da bude ubijena. Ona je stajala na svom tlu protiv svih, bez obzira da li su to bili fašisti ili komunisti. Ova zaista apsolutna namjera da se pomogne nezaštićenima učinila je to da je Dijana bila opasnost za sve režime, čak i za demokratske.

Duboko sam uvjeren da se divimo pogrešnim herojima. Usred naših gradova ne bi trebalo biti spomenika ratnicima, već spomenici herojima mira i ljubavi.

Pedantna kartoteka kako bi djeca poslije rata bila vraćena roditeljima

Plemeniti poduhvat Dijane Budisavljević izgledao je ovako: od njemačkih vlasti je dobijala ausvajs da ide u Jasenovac i druge manje logore Jastebarsko, Lobor-grad, Mlaku, Gornju Rijeku i da odatle odvodi djecu uz pristanak majki. Djecu, od odojčadi do tinejdžera, smještala bi u nekoliko privatnih domova u Zagrebu, a onda bi uz pomoć Karitasa, ali i oglasa u novinama, tražila ugledne porodice koje će im sačuvati živote. Za svako dijete je vodila poseban karton, a čitava njena kartoteka bila je pedantno sređena, do najsitnijih detalja, kako bi djeca poslije rata bila vraćena roditeljima. Odmah nakon rata pripadnici OZNA-e od Dijane Budisavljević oduzimaju kompletnu brižljivo vođenu kartoteku s fotografijama, te joj zabranjuju dalji rad.

Dijana Obexer je, inače, rođena u Insbruku 15. januara 1891. godine. Radila je kao medicinska sestra kada je upoznala svog kasnijeg supruga Julija Budisavljevića koji je bio Srbin iz Hrvatske. Poslije vjenčanja se sele u Zagreb gdje je Dijana tokom rata sa više saradnika rizikovala život i spasavala mališane iz ustaškog logora. Ona se početkom sedamdesetih vratila u Insbruk gdje je umrla avgusta 1978. godine.