Pozorište ne poznaje granice. Pozorište je prostor susreta i prepoznavanja. Pozorište je ljubav, strast, energija. Pozorište je i krv i lijek. Pozorište preispituje, evocira, provocira, popravlja i daje nadu, pita... Pozorište je jedino mjesto u kojem se direktno možemo suočiti sa svijetom u kojem živimo... - Sve to primjećuje ili se zaključuje u razgovoru sa rediteljkom Livijom Pandur.
Pandur je ove godine predstavom “Alkestida” po Euripidovom djelu i adaptaciji i dramaturgiji Lade Kaštelan otvorila sezonu dubrovačkog Kazališta Marina Držića (KMD), a baš njeno ostvarenje je krajem novembra izvedeno i na sceni Crnogorskog narodnog pozorišta. Pandur je 2018. godine radila i u Narodnom pozorištu u Beogradu gdje je predstavom “Lovci na snove” po “Hazarskom rečniku” napravila omaž svom bratu - čuvenom Tomažu Panduru, ali i velikom Miloradu Paviću.
U razgovoru za “Vijesti” Livija Pandur govori o bezvremenosti “Alkestide” koja govori o ljubavi, smrti, gubitku, društvu i međuprostoru u kojem se njena scenska junakinja našla. Pandur priča i kako je prošao rad na “Hazarskom rečniku”, koliko i na koji način joj je to bio bitan proces, ona govori o teatru i onome što je teatar za nju, ali i za društvo danas...
U Crnoj Gori je krajem novembra izvedena predstava “Alkestida” u Vašoj režiji i dramaturgiji Lade Kaštelan... Kazali ste u jednom intervjuu da ste shvatili u zadnjih nekoliko godina da je “scena jedini prostor gdje možete i želite stvarati, i da imate još puno toga reći o svijetu u kome živimo”. Šta ste svijetu željeli reći ili poručiti ovim komadom?
Mislim da je kazalište danas možda jedini prostor gdje se direktno možemo suočiti sa svijetom u kojem živimo. Ono je jedina preostala oaza kolektivnog i živog dijaloga. Naša Alkestida govori o ljubavi, smrti, gubitku, odnosima, društvu. Alkestida se u našoj predstavi našla u međuprostoru, u kojem vrijeme stoji. Otišla je u sobe mrtvih, a u ekstatičnom stanju, mrtva može promatrati život bez sebe... U trenutku istine, digla je veo i šuteći ispričala to što svi naslućujemo.
Da li je i koliko teško bilo postaviti komad koji je prvi put izveden 438. godine prije nove ere? I na koji način nam ova predstava pokazuje svevremenost (ili možda bolje reći bezvremenost) tema koje su “obrađivane” i u doba Euripida, po primjeru ove njegove drame? Šta to govori o nama, o našem društvu i vremenu?
Svaki dobar kazališni tekst je bezvremenski. Zato je i preživio do današnjeg vremena. Koncept adaptacije “Alkestide” koju smo radile Lada Kaštelan i ja, poseban je zbog Ladinog pristupa antičkim tekstovima. Euripidovu Alkestidu „pod velom“ (Jan Kott) danas smo pročitale sa svojim osobnim iskustvom i rodila se nova dramska struktura. Poetika skrivena u ogoljenim rečenicama, koje zvuče kao da su pisane danas postale su okosnica idejnog koncepta predstave. A egzistencijalna pitanja koja postavlja Euripid i danas su ista: Zašto Alkestida daje svoj život za život svog muža? Je li ona najbolja žena koja ima najgoreg muža ili se radi o nečem drugom? Što je zapravo hrabrost, otići ili ostati? Je li se uopšte vratila u život?
Predstava je, ipak, osavremenjena Vašim dojmom radnje. Rekla bih da se u njoj svi mogu zapitati o raznim životnim stvarima. Koliko je bitno u pozorištu, teatru, govoriti o društvenim temama, podsticati misao gledaoca? Jer ipak, predstava sa svojim pitanjima o nesebičnoj ljubavi, (svjesnoj) smrti i gubitku, o društvu uopšte podstiče svakoga na razmišljanje o današnjici i o međuljudskim odnosima. Smatrate li da je teatar koji podstiče ovakva pitanja vid društveno-angažovanog teatra koji je prisutan još iz doba antike i, rekla bih, istrajava do danas?
Susret glumaca KMD-a u Dubrovniku, gostujućih glumaca i moje stalne autorske ekipe omogućio je kreativan proces u kojem sam mogla ispričati tu zagonetnu tragičnu priču. Jako je bitno u teatru govoriti o društvenim temama, o međuljudskim odnosima, a još bitnije podsticati gledaoce na razmišljanje. U pozorištu je najbitnija ideja, jer pozorište je mikrokosmos u kojem preispitujemo najbitnija egzistencijalna pitanja, preispitujemo etičke i moralne principe društva. Kazalište je zajedništvo, protok energije koja direktno prelazi u gledalište. Kazalište u koje vjerujem provocira i evocira senzacije, objektivizira subjektivno. Mislim da baš sada u 21. vijeku trebamo više nego ikada pozorište koje stvara nove rituale, i postaje teritorija stalnog preispitivanja svjeta u kojem živimo. Trebamo darežljivost, dostojanstvo, plemenitost duha i ljepotu koja tako nedostaje u ovom „nehigijenskom“ svijetu, u svijetu moralnog kukavičluka.
Da se udaljim od Alkestide... Radili ste i na jednom od najznačajnijih romana na ovim prostorima - “Hazarski rečnik” Milorada Pavića i to kao posvetu svom bratu, Tomažu Panduru koji je režirao taj komad 2002. godine. Znam da je nezahvalno pitanje, ali koliko Vam je i na koji način značilo postavljanje ove predstave, šta Vas je vodilo, a u istu ruku da li je i koliko bilo izazovno postaviti ovakav jedan komad posebno imajući u vidu da je u pitanju balet?
Za taj roman posebno sam vezana jer je to prvi projekat koji smo Tomaž i ja radili u sklopu produkcijske kuće Pandur.Theaters. koju smo osnovali. Prihvatila sam poziv Narodnog pozorišta iz Beograda jer sam osjećala potrebu da u Beogradu napravim Hommage Tomažu Panduru, a i Miloradu Paviću. Inspirirana enciklopedičkim jedinicama romana koje oslikavaju put lovaca na snove sa koreografom Ronaldom Savkovićem uspjela sam napraviti sinopsis za balet o čudesnim Hazarima koji uranjaju u tuđe i vlastite svjetove snova i snoviđenja. Hazari, skupljači snova, bijele i crne ptice u pokrajinama ljubavi, brzih i sporih ogledala hazarske princeze Ateh grade svoju distopijsku azbuku. Kroz uvježbavanje ljepote uronjuju u lavirint prošlosti i budućnosti, nikad ne znajući u koji komad vremena će pasti njihova misao. Danas Hazara više nema, ili za njih ne znamo, rasuli su se po svijetu kao hiljade i hiljade beskućnika, tražeći svoj izgubljeni dom, svoj izgubljeni jezik. Pravu tajnu još nismo otkrili, jer povratak iz najdubljeg sna, gdje, kako kaže Pavić, leži bog, znaju samo oni, koji su bili dosta duboko.
U prošlogodišnjem razgovoru sa Sonjom Vukićević ona je istakla da ju je Vaš brat vratio u teatar (pozvavši je za predstavu po djelu “Braća Karamazov” riječima “Samo dođi”) nakon dvije operacije kukova i teških povreda od kojih se oporavljala, i da ju je tako “vratio u život”. Dozvoliću sebi da kažem da ste Vi to isto ili slično tome uradili pozvavši je da igra u “Hazarskom rečniku”, jer, naglasila je i to, Vaš jedini uslov bio je da u baletu imate nju...
Istina. Sonju Vukićević je Tomaž pozvao u predstavu “Sto minuta” koja je bila rađena prema motivima “Braće Karamazov” F. M. Dostojevskog. Rekla bih da Sonja ima istu “krv”, istu ljubav i strast prema kazalištu, istu ranjivost, osjetljivost, magičnu energiju. I kad sam razmišljala o konceptu baleta “Lovci na snove” prema romanu “Hazarski rječnik” Milorada Pavića prvo sam pomislila na nju kao princezu Ateh koja vodi lovce na snove u nevidljive i čudesne pokrajine snova. Tako se ona poslije dugo godina vratila na daske beogradskog Narodnog pozorišta. Beskrajno sam uživala radeći sa njom i nadam se da ćemo u budućnosti još imati prilike.
Rekla bih da je ta priča možda i priča o onome što pozorište jeste - mjesto koje udahne novi život, nadu, podstiče borbu, borbu za životom, za boljim sobom... Šta je pozorište za Vas, nakon toliko godina provedenih u njemu, a oprobali ste se u više uloga, da li biste mogli sumirati Vaš “pozorišni život”, ili “način života”?
Poslije više od četrdeset godina, kazalište je za mene ostalo cjelina, zbirnost, nedjeljivost. Bila sam na sceni i kao glumica, pa imam i to iskustvo, koje je možda najvažnije kad radiš “s druge strane” pozornice. U kazalištu se na neki način sve uloge nadopunjuju, a najznačajnija je strast prema tome što radimo. Naravno i profesionalnost, koja danas nije tako česta na našim pozornicama. Ukratko kazalište je za mene cjelina, nezavisno od uloge u kojoj jesi, rad na predstavi doživljavam odgovorno, poštujući sve saradnike. Jedino se u međusobnom angažmanu rađaju autentična ostvarenja. Onda je u tom “čudesnom rudniku duša” sve moguće.
Na čemu trenutno radite, kakvi su Vaši dalji planovi?
Upravo sam se vratila iz Madrida gdje sam u Teatru Español režirala savremeni tekst “Jeke” britanskog dramatičara Henryja Naylora sa dvije vrhunske španske glumice. Planova ima puno, ali koji će se od njih ostvariti, ne znam. Imam povjerenja da će me projekti naći sami, spontano.
Da li biste, za kraj, nešto dodali, poručili, posebno istakli?
Za jedan ljepi kraj ovog razgovara - citat iz Pavićevog romana “Hazarski rečnik” koji mi je intimno posebno drag: Šta osvetljava naše snove, koji se dešavaju u potpunoj pomrčini, iza sklopljenih očiju? Sećanje na svetlost, koje više nema, ili svetlost budućnosti, koju kao predujam uzimamo od sutrašnjeg dana, mada još nije svanulo? Ništa se ne zbiva u protoku vremena. Svet se ne menja kroz godine, nego u sebi...
Neke ljude sretnemo s razlogom, neke u prolazu, a neki nam ostanu za cijeli život
Mit o Alkestidi je možda manje poznat u odnosu na neke druge, ali čini mi se da dobro korespondira sa današnjim svijetom i godinama koje su za nama. Preispituje se žena, njena uloga, muškarac koji je uz nju (ili ona koja je uz njega) i slično. Naime, Alekstida važi za jednu od najzagonetnijih grčkih drama, pretpostavljam po tumačenju, a kako Vi gledate na Alkestidu, na taj mit i njenu ličnost?
“Alkestida” zbunjuje, izmiče žanrovskom definisanju i izaziva jako različite interpretacije, kako književno-teorijske tako i umjetničke. U njenoj građi sadržana je legenda ukorijenjena u čovjekovom suočavanju s vlastitom smrtnošću, rasprostranjena u mnogim narodnim predajama širom svijeta. Njezin najjednostavniji oblik glasi ovako: „Smrt dolazi uzeti život nekog mladog čovjeka, muškarca ili žene, najčešće kraljevskog porijekla, i pristaje umjesto njegovog/njezinog života uzeti zamjenu, samo nitko drugi, pa ni roditelji ne žele dati svoj život. Žrtvuje se jedino žena za muškarca kojeg voli, ili muškarac za ženu koju voli“. Priča o Alkestidi je kao neki eksperiment koji daje različite rezultate, uvijek nužno kontaminiran osobnošću onog ko ga provodi. Što bi bilo kad bi se moglo ono što se ne može. I opet: Iz smrti nema povratka. U grčkom mitu živi se ponekad mogu spustiti u Podzemlje i vratiti se, kao Heraklo, Odisej, Orfej. Jedino, ne smiju tamo jesti nar, voće podzemnog svijeta, zabranjeno živima. Ako ga probaju, vezani su za Had zauvijek.
Alkestida i Admet na kraju se ponovno sastaju, samo - gdje? I zašto zapravo Alkestida daje svoj život u zamjenu za Admetov? Ne mora.
Svi koji se bave Alkestidom tragaju za svojim odgovorom na to pitanje, u sebi ili oko sebe. Ja prije svega osjećam šutnju koja je glasnija od svega izgovorenog i bijeg od gubitka bezuslovno voljene osobe. Raniji, dobrovoljni odlazak onamo kamo ćemo ionako doći svi, bez obzira kako to zvali i zamišljali. Strah od života i strah od gubitka doduše i jesu jedno, lice i naličje iste stvari, radi se samo o tome u koju se stranu upire pogled.
Ko bi ona mogla biti danas?
Kazalište je prostor u kojem se sve granice brišu, i one vremenske. To je prostor susreta i prepoznavanja. Koja je razlika između jednog ljudskog bića i drugog? U našim životima sretnemo neke ljude s razlogom, neke u prolazu, a neki nam ostanu za cijeli život. I za smrt. O tome govori naša predstava. To je Alkestida danas.
Društvo je danas u velikoj krizi
A opet, sa druge strane našeg razgovora, često se govori i o nekoj pozorišnoj krizi, o publici, o predstavama kako se i kako bi trebalo da se rade, koje teme obrađuju... Šta Vi mislite o tome? Postoji li kriza pozorišta ili smo možda u nekoj drugoj krizi, društvenoj, vrednosnoj, ekonomskoj?
Mislim da je danas društvo u velikoj krizi. U ekonomskoj, u krizi vrijednosti, a pogotovo etičkoj i moralnoj. Skoro da je neshvatljivo da se danas moramo boriti za ženska i ljudska prava, protiv nasilja nad ženama, protiv iskorišćavanja žena i djece; suočeni smo sa tragedijama bezbrojnih žena, koje se suprotstavljaju brutalnom nasilju nezavisno od boje kože, vjeroispovijesti ili polne orijentacije.
Zato mislim da je kazalište jako značajno. Da govorimo istinu. Protiv grubosti, brutalnosti, pa i vulgarnosti jer je puno puta svaki dovršeni oblik sadržaja podložan određenoj iracionalnoj averziji, kao da bi se ljudi htjeli ili ne htjeli bojali čistoće ili dovršenosti, ili dramaturgije pogleda, koja otkriva ljepotu.
Bonus video:
