Marko Tomaš: Na ovim prostorima živimo u haosu - Vijesti.me
KNJIŽEVNI PROGRAM GRADA TEATRA

Marko Tomaš: Na ovim prostorima živimo u haosu

Jedan od najpopularnijih i najprovokativnijih pjesnika regiona, Marko Tomaš, gostovao je na Trgu pjesnika u Budvi

Čitanje ga je uvuklo u pisanje: Marko Tomaš
Čitanje ga je uvuklo u pisanje: Marko Tomaš (Foto: Grad teatar)

Ako bi se izdvajao događaj ovogodišnjeg Književnog programa Grada teatra koji je u suštinskom, i reklo bi se idealnom “dosluhu” sa njegovim naslovom Trg pjesnika, onda bi to svakako bilo gostovanje Marka Tomaša.

Jedan od najboljih, najprovokativnijih i najpopularnijih regionalnih pjesnika, za prvo predstavljanje svoje poezije na budvanskoj pjaceti odabrao je romantizirani, na momente nostalgični “koncept” večeri, i jedan vremeplov sa zaboravljenim šlagerskim prizvukom jer, kako je izjavio, pored ostalih stvari, njega je uvijek zanimao i taj uticaj šlagera na poeziju, iako pripada generaciji rok en rol pjesnika.

Tako je Tomaš, sjajnim čitanjem svojih pjesama “Nismo se stigli voljeti”, “Što radim u životu”, “Prvi dan jeseni”, “Parafraza”…,očarao brojnu publiku i ovog ljeta, sasvim zasluženo, vjerovatno dobio i najveće ovacije na Trgu pjesnika.

Objavio je osam samostalnih zbirki pjesama, čeka se i prvi roman(Foto: Grad teatar)

Poezija Marka Tomaša prevedena je na desetak svjetskih jezika (objavio je osam samostalnih zbirki pjesama), a kako je izjavio u razgovoru sa dramaturgom Stefanom Boškovićem, koji je bio moderator večeri u pauzama između njegovog čitanja pjesama, prvu pjesmu koja je objavljena napisao je u trećem razredu osnovne škole, i to pjesmu majci za 8. mart, ali da nikada do sada o sebi nije pomislio da je postao ozbiljan pjesnik.

“Meni je komično sve što ljudi rade, samim tim ne mogu ni svoj tužni zanat smatrati ozbiljnim. Ja, zapravo, još uvijek ne znam što ću biti kad porastem, a ne znam ni kad će se to dogoditi. Želim sebi ostaviti prostor i vrijeme da mogu promijeniti svijet svog života, da svoju svakodnevicu nekako okrenem naopačke. To je dovoljno magije u mom životu”, rekao je Tomaš, ističući da njegova ljubav prema književnosti datira iz porodične kuće, u kojoj je bilo puno knjiga, da je on još kao dječak počeo da otkriva svijet u njima, i da su prve pjesme kojih se sjeća bile poezija Turgenjeva, jer je ta knjiga bila prva na polici.

“Ja sam se, zapravo, htio baviti nogometom kad sam bio klinac, trenirao sam dugo godina, ali me je čitanje nekako uvuklo u pisanje. Onda mi se u život uvukla i glazba, rok en rol prije svega, i masa nekakvih svjetonazora mi se počela mješati, a iz njih je nastala i moja želja da se i ja izrazim na nekakav osoben način, koji sam pronašao u poeziji i pisanju”, otkriva Tomaš.

Na Trgu pjesnika: Stefan Bošković i Marko Tomaš(Foto: Grad teatar)

Pjesnik čiji stihovi ne mogu okoštati, jer ih piše čovjek neprestano zapitan kako je moguće živjeti i što uopšte znači biti živ među tolikim smrtima, čovjek koji je neprestano zaljubljen među tolikim mržnjama, čovjek koji je smrtno živ i smrtno zaljubljen, i koji pred čitaoce iznosi svoje rane i svoju sol, bez namjere da pjesmama olakša bilo čiji život, pa tako ni svoj, kako je o Tomašu pisao Predrag Lucić, rekao je da se njegovo pisanje poezije ne svodi na rad ispred kompjutera.
On svoje knjige, kako je objasnio, može podjeliti po vlastitim fazama života, one, na neki način, rastu jedna iz druge, i mnogi ljudi koji ga poznaju nikada ne bi pomislili da je on takav “štreber”, i tako isplanirani čovjek.

“Ja uvijek imam jasan plan i okvir čime želim da se bavim, i neprestano vrtim po glavi određene misli, neke jasno određene filozofske ideje koje želim promišljati, i unaprijed određen simbolički registar, i tako, razmišljajući o jednoj stvari, o jednoj rečenici, počnem oblikovati stih koji bude početni ili osnovni stih neke buduće pjesme. Tako se te moje pjesme, prije nego što ih zapišem, nekako već odvrću po mojoj glavi, a teme o koje sam se samo ‘očešao’ ostavljam da se njima bavim u narednoj zbirci. Ono što mi je najvažnije, bez obzira da li pišem poeziju ili prozu, jesu iskrenost i one snažne i vječne ljudske emocije. Jer, ljudi moraju komunicirati, a svijet je jako samotno mjesto, i treba naći način da dopreš do ljudi, treba se zaljubiti, biti prijatelj”.

Možda ga zbog toga, kako je izjavio, posljednjih godina opseda nekakva “intimna diktatura”, i istraživanje međuljudskih odnosa.

“Ja se, zapravo, bavim psihologiziranjem, pokušavam iz tih intimnih odnosa shvatiti socijalnu dinamiku društva i vidjeti koliko to društvo utiče na našu intimu i obratno, i gdje se sve to urušava, od čega se gradi, na koji način zajedno putujemo kroz život. Tu ima i nekih stilskih i formalnih eksperimenata kojima se uvijek bavim, i vrlo često uzimam nekakve periode književnosti i pokušavam ih ‘ušiti’ i uklopiti u ono što radim. Nešto što je možda osobenost baš svega, što je linija koja se provlači kroz sve moje knjige jeste vrlo težak uticaj nekakvog rok en rol svjetonazora, buntovničkog, koji lebdi nad svakim mojim tekstom”.

I kao što Tomaš ima status pjesnika, esejiste, kolumniste i novinara koji je osvojio publiku (posebno mlađu) širom nekadašnjih jugoslovenskih republika, tako i njegova lična biografija obiluje jugoslovenskim toponima - rođen je u Ljubljani, osnovnu školu je pohađao u Mostaru i Kljajićevu, gimnaziju u Somboru, radio je u Zagrebu, Splitu (gdje je vodio i kultnu knjižaru “Utopia”), Sarajevu, Beogradu, bio je novinar “Feral Tribjuna”, “Glasa Istre”, “BH Dana”..., posljednjih godina piše kolumne za mariborski “Večer”, “Urban Magazin”, internetske portale “Žurnal”, “Lupiga”, “Buka”…, a trenutno živi na relaciji Mostar-Zagreb-Ljubljana-Beograd…

“Meni su sve te selidbe pomogle da shvatim da čovjek ne pripada nigdje, osim ako ne pristane da pripada negdje, i onda je prirodno da je takvo moje odrastanje uvijek pratio bunt. To se najizrazitije vidi u mojim novinarskim tekstovima i kolumnama. A novinarstvo pomaže piscu da bude u treningu, i kad je u treningu, kad piše svakodnevno, onda mu je puno lakše da vlada tekstom i svim drugim stvarima kojima se bavi u svom pisanju, ali pomaže i u onoj markesovskoj uvjerljivosti onoga što piše”, rekao je Tomaš, koji je i jedan od potpisnika deklaracije o zajedničkom jeziku.

On smatra, kako je istakao, da se oko nekih stvari čovjek uvijek mora izjasniti, zato se u svom pisanju ne libi koristiti političkim parolama.

“Pjesnici imaju svoj unutrašnji svijet, ali i njega nosimo i proživljavamo kroz određeni politički kontekst. Politika, pa i ideologija koje više u politici i nema, utiču prilično snažno, agresivno, nasilno na naš unutrašnji svijet, na našu intimu, jer nam ulaze u kuću, u spavaće sobe, i sve te stvari su isprepletene. Zato sam uvjeren da se umjetnici, ne samo pjesnici i pisci, ne mogu praviti blesavi na ono što se događa oko njih, jer mi na ovim prostorima živimo u haosu, u duboko mračnim provincijama, u zemljama i društvima koji više nemaju nikakve sadržaje, koje podsjećaju na ispostave frustriranih bivših carevina, ali koje još uvijek vuku konce u nekakvoj globalnoj politici i ekonomiji, jer rasprodaju ‘porodično srebro’”, rekao je Marko Tomaš.

Prvi roman stiže prije jesenjih sajmova

Ono zbog čega njegove pjesme često liče na “romane u stihu”, kako je objasnio, samo je zbog toga što je lijen da napiše roman.

“Sada već imam sabrana djela u pjesmama, ali oprobao sam se i u prozi, imam dvije knjige eseja, objavio sam biografiju Ivice Osima, posljednjeg selektora jugoslovenske reprezentacije, a nadam se da će pred jesenje sajmove knjiga izaći nešto što za sada reklamiram kao roman, zvaće se ‘Nemoj me buditi’, pa ćemo vidjeti šta sam napravio” najavio je Tomaš.

Podmukla, konzervativna revolucija

O tome da li publika čuje glas poezije, glas akcije i bunta prema sistemu i društvima u kojima živimo, Tomaš kaže da je šira publika izgubljena, i da je samo određeni broj ljudi spreman na traganje.

“Ti ljudi su nada. Kao što to može biti i poezija ukoliko ne upadne u zamku samodovoljnosti, ukoliko, dakle, ne postane potpuna fotokopija čovjeka koji konzumira bez ikakve želje i potrebe da razumije. A revoluciju treba redefinisati. Danas je ona parola, floskula, nema značenja. I dok se mi bavimo tim prividom oko nas se događa revolucija. Nažalost, događa se podmukla, konzervativna revolucija koja postaje osnov pravilnika, zakona i ustava po kojima živimo”, kazao je Tomaš.