Mišoizam na Seni: Devedeset godina od rođenja Miomira Miša Popovića - Vijesti.me
PODSJEĆANJE

Mišoizam na Seni: Devedeset godina od rođenja Miomira Miša Popovića

Slike Miša Popovića su jedinstvene u svojoj raznolikosti, vedre i kad su tamne, smirene i u bljesku sunčanih tonova - kazala je Olga Perović

S. Vuković i Mišo Popović u Beranama 2005
S. Vuković i Mišo Popović u Beranama 2005 (Foto: Privatna arhiva)

Crnogorski slikar Miomir Mišo Popović rođen je u Priboju 28. jula 1929. godine đe mu je otac Jovantada službovao. Po završetku Beranske gimnazije, Mišo započinje studije u Ljubljani, na Filozofskom fakultetu i Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Rika Debenjaka. Prelazi u Beograd, studije nastavlja na tamošnjoj Akademiji likovnih umjetnosti i diplomira u klasi profesorice Cuce Sokić i majstora Mila Milunovića.

Član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore postao je 1957. Već 1958. godine, odmah poslije Lubarde, izlagao u prestižnom, tek otvorenom Umjetničkom paviljonu, u Titogradu. Mladi Mišo Popović u glavnom crnogorskom gradu izložio je tada 28 radova.

Riječ Aca Prijića

- Ovogodišnja likovna sezona je najbogatija koju smo do sada imali, kako po broju izložbi tako i po samoj raznovrsnosti; predstavila nam je takoreći sve generacije, Vuškovića iz stare, Daljeva iz srednje i Lainovića i sada Popovića iz najmlađe, pružila nam je mogućnost pregleda likovnog stvaralaštva i stremljenja u Crnoj Gori, kako starije tako i mlađih generacija - rekao je Aleksandar Aco Prijić, tadašnji predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore na otvaranju Popovićeve izložbe u Umjetničkom paviljonu 1958. godine. - Moramo odmah istaći da kod starijih preovladava znanje i solidnost likovne tehnike, jedna vremenom i radom stečena smirenost i rutina, dok kod mladih, a to je i razumljivo, preovladava mladalačka živost, nemir i stremljenja u raznovrsnosti htjenja i traženja svog vlastitog izraza bez kojeg u umjetnosti nema pravoga djela. Likovni crnogorski podmladak koji je do sada stvoren u ovom relativno kratkom poslijeratnom periodu govori o brizi koja se vodi za podizanje mladog, kvalitetnog likovnog kadra u nas.

Otvaranjem ove izložbe predstavljam vam jednog iz tog širokog kruga mladih, koje je poslijeratni sve intenzivniji likovni razvoj u Crnoj Gori zahvatio i čiji su talenti, zahvaljujući mogućnostima koja nam je pružila naša socijalistička zajednica, došli do punog svog izraza. Taj najmlađi je Mišo Popović, koji se pred vas na ovoj izložbi pojavljuje sa 28 radova. Nije uzus - nastavio je Prijić - da se na otvaranju šire govori o izloženim eksponatima, jer oni najbolje sami govore, a i našoj likovnoj kritici ne bi htjeli da oduzmemo iole mogućnosti u njenim sudovima, ali ipak ne moramo biti robovi forme. Zato ću i reći ono što mislim da ovu Popovićevu, ne zaboravimo prvu samostalnu izložbu, čini simpatičnom, a to je skromnost, upornost, ozbiljnost i solidnost kako likovno tehničko, tako i inventivno, što je, moramo priznati, za prve samostalne izložbe uvijek rijedak slučaj…

Ovom svojom prvom samostalnom izložbom, kako je zapazila likovna kritika, Mišo Popović je, pored uobičajenih likovnih traganja, jasno nagovijestio svoje opredjeljenje. Tada su posebnu pažnju publike i likovnih kritičara privukle slike iz zavičajnih Vasojevića, “Tifran”, “Tifranska klisura” i “Klisura” đe je pokazao, kako je istakao istoričar umjetnosti Mladen Lompar, već jasno opredjeljenje svoje buduće poetike. U njemu je najviše ličnog osjećaja prirode, kompozicije i boje…

Pet decenija u Parizu

Crnogorska likovna kritičarka Olga Perović naglasila je da su Mišove slike rađene “u divnom skladu ugasito zelenih i zvučnih žutih boja, sigurno i upečatljivom fakturom, kompoziciono i lako riješene, jedinstvene u svojoj raznolikosti, vedre i kad su tamne, smirene i u bljesku sunčanih tonova, one su pravi doživljaj i djelo već formiranog slikara…”

Predavao je godinu dana crtanje u čuvenoj Beranskoj gimnaziji, a zatim se 1959. vraća u Beograd i zapošljava u novinskoj kući “Politika”. Sljedeće, 1960. pravi izložbu u Beogradu, dobija Nagradu Ministarstva kulture Jugoslavije koja mu omogućava dva mjeseca studijskog boravka u Londonu i Parizu. Od 1962. stalno živi u Francuskoj, đe se u plejadi slikara nije lako probiti.

Po dolasku u Pariz izlaže kod čuvene galeristkinje Katje Granov, čija se galerija nalazi pored Sene, do palate Francuske akademije. Mišo slika pariške motive zavičajnim tonovima, crvenim i zelenim.

A kada je pariški likovni kritičar Mišel Galua vidio slike Miša Popovića, uskliknuo je: “Pa vi ste mladić! Ovo slikarstvo možemo nazvati samo po vašem imenu: Mišoizam”. Time je, očigledno, želio da podvuče Mišovu originalnost. Ističući da Popović kroz sve slike, kroz sva ta lica, ne prestaje da daje jedno lice humano, Mišel Galua zaključuje: “Mišo Popović je u najvećem stupnju human, nije li to najljepši naziv za jednog slikara?”

Brojne nagrade

Tokom gotvo pedeset godina boravka u Francuskoj, Mišo je ređao veoma zapažene uspjehe. Dobija brojne nagrade: dvije srebrne medalje u Nici, Zlatni trofej u Kanu.

Dobitnik je i Nagrade “21. jul”, najvećeg priznanja opštine Berane…

Poznavao sam Miša decenijama; otvarao neke njegove izložbe.

S jeseni 2004. godine, prilikom Tanjugove izložbe u Kulturno-informativnom centru Jugoislavije, sreli smo se u Parizu.

Imao je veliku želju da se crnogorskoj likovnoj publici predstavi svojom retrospektivnom izložbom u Umjetničkom paviljonu u Podgorici, u kome je izlagao 1958. godine. Nažalost, nije bilo odgovarajuće energije da se ta ideja realizuje.

Odlazniku iz Crne Gore vazda je na umu želja da se vrati; i oduži zavičaju. Ali, reče mi, vaktile, u Njujorku, Živko Nikolić, malo srećnika uspije da se otme tuđini i stigne u rodni kraj… Miomir Mišo Popović je uspio; poklonio je Beranama trideset slika; legat, po njegovoj želji, nosi ime najstarije sestre Lole Popović.

Umro je u Parizu 7. januara 2010. godine i po sopstvenoj želji sahranjen na Gradskom groblju u Beranama.