„Kaputt“ i „Koža“ dvije knjige velikog italijanskog pisca Kurcija Malapartea predstavljaju remek-djela antiratne književnosti. „Kaputt“ je roman zasnovan na piščevim iskustvima tokom Drugog svjetskog rata, dok je kultni roman „Koža“ Katolička crkva stavila na spisak zabranjenih knjiga, zbog političke angažovanosti. Obje knjige je objavila Laguna.
Kao ratni izvještač sa Istočnog fronta 1941-1943, Malaparte je u svom slavnom romanu “Kaputt“ opisao stravične i groteskne ratne prizore. Čitalac će biti fasciniran i ujedno užasnut ovom pripoviješću, u kojoj nije lako razgraničiti dokumentarnost ratnog izvještaja od istorijske fantastike. Sam Malaparte nazvao je „Kaputt“ romanom, čime je izričito naglašeno da on nipošto nema karakter ratnog dnevnika niti vjerodostojnost dokumenta. Otuda i imena istorijskih ličnosti u ovoj knjizi (uključujući i ime samog Malapartea) jedva da su važna jer, iako nijesu izmišljena, pripadaju „izmaštanim“, stilizovanim likovima. Malaparteovo proširivanje granica stvarnosti, njegova moćna imaginacija koja stvara svijet lišen nevinosti, povešće čitaoca na dug i surov put na čijem se kraju nalazi Evropa svedena na „gomilu olupina“.
„Kaputt“ je objavljen 1944. godine i ovo djelo mu je donijelo svjetsku slavu. Uovoj knjizi Malaparte se ne buni samo protiv Njemaca, već i protiv nečeg mnogo šireg. On ne dijeli frontove na saveznički i njemački, već ih kao moralist razlikuje po tome da li pripadaju pobjedniku ili pobijeđenom. Malaparte u pobjedniku vidi tiranina, smješnog skorojevića, opterećenog kompleksom niže vrijednosti pred pobijeđenim koji njegov teror omalovažava otmenom pasivnom rezistencijom.
Sam naslov romana „Kaputt“ (kaputt - svršeno, gotovo, propalo) nagovještava da je to roman o užasu propadanja ljudi, stvari i pojava. U predgovoru ovoj knjizi pisac Svetislav Basara je napisao da je „Kaputt“ sasvim netipičan veliki roman, i da je Malaparte sasvim netipičan veliki pisac koji nema poetičke pretke niti ima književne potomke, nastavljače i epigone, a nije da nije bilo pokušaja da se krene teško prohodnim putem kojim je jedino Malaparte mogao proći...
Malaparteov roman „Koža“ opisuje Italiju tokom 1943. godine. Epidemija kuge buknula je u Napulju istoga dana kada su jedinice savezničke vojske ušle da ga oslobode. Junak romana sarađuje sa Amerikancima kao oficir za vezu. On se brine o pukovniku Džeku Hamiltonu, „Amerikancu u najuzvišenijem smislu riječi: jednom od ljudi najdostojnijih poštovanja“, koji govori francuski i citira klasike, a grozi se užasnog smrada sirotinje na ulicama grada u ruševinama, gdje je „oslobođenje“ samo sinonim za očajanje. Kuga koja se iz Napulja širi malo-pomalo po cijeloj Italiji i cijeloj Evropi ne kvari tijelo, nego dušu. Epicentar epidemije, Napulj je pretvoren u pakao degradacije. Veterani raspuštene italijanske vojske mole za rad.
Prostitucija je široko rasprostranjena. Izgladnjele majke iznijele su na ulicu svoju mizernu robu: dječake i djevojčice od desetak godina. Sve se svelo na borbu za puko preživljavanje - ne za slobodu, dostojanstvo, čast, za spasenje duše, nego za spas gole kože.
Suptilan, ciničan, neuhvatljiv, zastrašujući i uvijek iznenađujući, pisac Kože je vrhunski umjetnik neizvjesnosti i svjedok rađanja jednog novog svijeta. On kroz „Kožu“ slika sudbinu Evrope koja se oslobađa od okova fašizma i nacizma. Ali oslobođenje, i nestanak dvije zle ideologije ne donosi oslobođenje ljudskog roda. Zlo i užas su ostali. Sada još veći, pošto ne postoji spoljašnja sila kojom bi se to zlo opravdalo. U svojoj biti, „Koža“ je mješavina dubokog divljenja prema američkom idealizmu, ali i prikaz prljanja tog idealizma. „Koža“ je i prikaz prokletstva Evrope, sitnih, malih i prljavih nacionalnih i ideoloških strasti koje se pretvaraju u bespoštedni rat.
U pogovoru knjige„Koža“ češki pisac Milan Kundera je zabilježio: „Oslobodioci su okupirali Evropu, i od samog početka promjena je bila jasna: Evropa, koja je do juče svoju istoriju smatrala uzorom za čitav svijet osjetila je koliko je mala. Tu je bila Amerika, blistava, sveprisutna; ponovo osmisliti i preoblikovati svoj odnos prema njoj postalo je za Evropu nužnost od prvorazrednog značaja. Malaparte je to vidio i opisao bez ikakve želje da proriče političku budućnost Evrope. Ono što ga je fasciniralo bio je novi način postojanja, novi način osjećanja onoga što je evropsko, koji će od sada biti određen sve snažnijim prisustvom Amerike.“
Kurcio Malaparte (čije je pravo ime Kurt Erih Šukert) rođen je 1898. u Pratu, a umro u Rimu 1957. Prezime pseudonima je namerno odabrao kao suprotnost u odnosu na Napolena Bonapartu. Kako Bonaparte na italijanskom znači „dobru stranu“, tako Malaparte znači „pogrešnu ili lošu stranu“. U mladosti fašista, prvi pamflet protiv Musolinija napisao je 1929. godine, zbog koga je bio protjeran iz Rima. Knjige, koje zbog cenzure nije mogao da štampa u Italiji, izlaze mu u Francuskoj, i to „Tehnika državnog udara“ (1931), prvo djelo protiv Hitlerakoje se pojavilo u Evropi, i „Dobričina Lenjin“. Do Drugog svjetskog rata više puta je hapšen zbog antifašističke propagande, da bi od 1940. radio kao ratni dopisnik za Korijere dela sera i izvještavao iz Finske, Poljske, Rumunije, Rusije, Njemačke i iz NDH. Ali vlasti su ga zbog njegovih članaka ponovo uhapsile. Oslobodio ga je slom Italije 1943. Tada je dodijeljen Komandi savezničkih snaga kao oficir za vezu. Roman koji će mu kasnije donijeti svjetsku slavu „Kaputt“ (1944) nastao je na osnovu ratnog dnevnika i izvještaja koje je pisao za Korijere dela sera. Poslije rata objavio je i svoj drugi veliki roman - „Kožu“ (1949).
Bonus video:
