Nagrade su nekad kao temelj, a nekad kao breme - Vijesti.me
GLUMICA BRANKA STANIĆ ZA "VIJESTI"

Nagrade su nekad kao temelj, a nekad kao breme

Predstava “Urnebesna tragedija” igraće se u petak 25. januara na Velikoj sceni CNP-a, a glumica Branka Stanić koja u ovom komadu igra Rajnu tvrdi:

Detalj iz predstave Urnebesna tragedija
Detalj iz predstave Urnebesna tragedija (Foto: Duško Miljanić)

Predstava “Urnebesna tragedija” po tekstu Dušana Kovačevića u režiji Veljka Mićunovića na repertoaru Crnogorskog narodnog pozorišta nalazi se već više od pet godina. Tokom ovog mjeseca igraće se jednom, i to u petak 25. januara na Velikoj sceni. Sa ovim komadom glumačka ekipa obišla je mnoge festival širom ex-Yu prostora, a glumica Branka Stanić za ulogu Rajne osvojila je i Grand prix za najbolju epizodnu žensku ulogu na festival u Nikšiću. Pored nje u ovoj predstavi između ostalih, igraju i Ana Vujošević, Mladen Nelević, Nada Vukčević, Branimir Popović, a više o ovom komadu priča Stanić za dodatak Kroz grad.

Predstava “Urnebesna tragedija” govori o sukobimа u porodici koju čine bivši komunisti i pripаdnici grаđаnske opcije. Koliko ti je ova tema, prije samih priprema za predstavu uopšte bila poznata?

Jesu mi poznate ove teme. To je vrijeme kojeg se stariji rado sjećaju, vrijeme koje kude i hvale istovremeno. Danas živimo prečice, prosto naspram tog vremena danas je puna država prostote i degradiranja svega lijepog i što vrijedi. Sve se svelo na lijepu garderobu, nekoliko pića i jurnjave za novcem. Koraci su prepuni loših navika i konstantnog jaukanja kako nam je loše, bez žara da se desi strast za lijepim navikama, za nečim što rađa dušu. Kultura je baš jako iskidana.

Komаd je napisan prije dvаdeset i više godinа, koliko su danas ove teme aktuelne? Da li je predstava prilagođena trenutnom stanju u društvu?

Ova predstava može da se igra svuda i uvijek. Bavi se stvarima koje bole i koje su realnost. Dječak koji preko noći odraste; ljudi koji se vole, a vječno svađaju zbog drugih ljudi i samih okolnosti, do mene i Vasa koji se vole i paze, poštuju i iako su na stubu srama i jedini žigosani kao ludi. Međutim, mi smo jedini zapravo normalni. Razlika u godinama ne postoji, postoji samo poštovanje, ljubav, razumijevanje i priča. Danas toga nema, prosto kao da su iskliznule prave vrijednosti, kao da se ne cijeni ljubav i lijepa riječ.

Predstava je na repertoaru CNP-a od 2014. godine. Koliko Vam znači to što projekat u koji ste uključeni živi sad već toliko godina?

“Predstava Urnebesna tragedija može se igrati svugdje i uvijek”: Branka Stanić(Foto: Nada Vojinović)

Ponosna sam i presrećna. Čast mi je, imam ludu sreću da predatave u kojima igram, traju vječnost (smijeh). Obično život neke predstave bude kratak ili isprekidan, no život komada “Urnebesna tragedija” traje. Možda i zato što svako ko odgleda predstavu ima neki svoj segment u kojem se prepozna, pa maker to bio jedan uzdah. Osjeća se to kad publika gledajući ovaj komad kaže - “eh, isto kao ja…”. Scene, riječi, tišina, pogledi, bol i sreća, neprijatnosti - sve su to situacije iz ove predstave koje imate svuda oko nas.

S obzirom da nijeste stalni član ansambla CNP-a, koliko Vam je teže zbog toga bilo dobiti ulogu?

Nećemo o mojoj boli danas i kako je biti dio sistema. Od tada nisam ništa ni igrala za CNP i jako sam tužna zbog toga. Zahvaljujući Veljku Mićunoviću sa kojim sam već sarađivala, dobila sam poziv da igram Rajnu i vratila se nakon četiri godine na scenu. I, sad opet godinama sjedim i posmatram, ali i igram predstave kao ova što je ova, koje traju, koje narod voli, koje mi volimo, koje nam produžaju život i daju nam snagu i vjeru u promjene i bolje dane.

Za ulogu Rajne na festivalu u Nikšiću 2015. godine ste dobili grand prix za najbolju epizodnu žensku ulogu. Kako je predstava prošla na ostalim festivalim gdje ste je igrali i koliko Vam nagrade znače?

Kad dođu dani da ne radite, a svi umjetnici ih imaju, nagrade vam daju mir da ipak nešto znate. Meni je tako, udahnem i kažem sebi “ok, doći će i moje vrijeme”. Imam dosta nagrada i volim ih, jer svaka je za moj rad. Neko je ipak prepoznao svaki pedalj mojih misli utapkan u moju ulogu, moj miris uloge i moj ukus iste. Nagrade su nekad kao temelj, a nekad kao breme koje nosiš jer sjediš i čekaš neke nove dane u kojima prostota neće biti tema, već sama umjetnost i kvalitet.