Napredne metafore života u zajednici - Vijesti.me
ARHITEKTURA

Napredne metafore života u zajednici

Suština je, kao i obično, u sposobnosti suprotstavljenih strana da shvate i uvaže trenutne okolnosti na tzv. globalnom planu. Te okolnosti, bojim se, u ovom povijesnom trenutku ne idu izrazito na ruku ni jednoj od strana

Litija u Podgorici
Litija u Podgorici (Foto: Boris Pejović)

Ne mogu a da opet ne konstatujem da je tekst koji je objavljen prošle subote na ovom istom mjestu - polučio nevjerovatnih 14.500 pregleda - što će reći da se uz standardnih 500 pregleda, desilo i tih - apsolutno nevjerovatnih - 14.000 pregleda. Ne vjerujem da je naslov bio presudan ovoga puta - a nije ni do mene, kao autorske ličnosti, kladio bih se. Hvala vam, svakoruko, na tolikim pregledima. Ganut sam, iskreno...

Ne znam, dakle, što je razlog tolikoj zainteresovanosti za moj prethodni tekst - ne mogu ni da naslutim, a ne bih da nagađam - ali zato znam da postoji auditorijum - i da sam u obavezi da dodam još par redaka na temu koju sam načeo u prošlom broju.
Osjeća se, dakle - svi to osjećamo - da su prijepori između naše države Crne Gore - slava joj i milost - i njihove svete Srpske pravoslavne crkve - goruća tema ovih dana. Sama činjenica da je jedna (najbrojnija) vjerska zajednica ustala protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti, a paralelno i u odbranu tzv. svetinja, koje država (navodno) želi da zakonski oduzme njihovoj crkvi - do te mjere je bizarna da sve ostale teme, ne da nisu u drugom planu - nego nisu ni u sedamnaestom.

A osjeća se i da opštenarodni angažman po konkretnom spornom pitanju - nije ništa drugo do tzv. kolateralna šteta - žrtva koju mi, građani ove države - bez obzira na našu etničku, nacionalnu, vjersku, stranačku i svaku drugu pripadnost - moramo položiti na oltar uzvišenih ambicija dvojice naših otaca - druga Mila Đukanovića, predsjednika našeg - u funkciji svjetovnog oca - i prepodobnog, bogubliskog Amfilohija Radovića, mitropolita - u ulozi duhovnog oca.

Jasno je i da je žrtva koju su Srbi - časne naše sestre Srpkinje i časna naša braća Srbi, slava im i milost - spremni da polože na oltar sveti ne bi li se ostvarila uzvišena nadanja njihovog pastira Amfilohija - u svakom pogledu supstancijalnija od žrtve koju smo mi - etnički, nacionalno, ali ne i vjerski ostvareni Crnogorci - spremni da položimo na konto našeg, građanskim vrijednostima i multietničkom skladu izrazito naklonjenog kandidata - garanta stabilnosti naše države - naše budućnosti.

Jasno je - moralo bi već da bude jasno - i da sve to zajedno nije od suštinskog značaja. Suština je, kao i obično, u sposobnosti suprotstavljenih strana da shvate i uvaže trenutne okolnosti na tzv. globalnom planu. Te okolnosti, bojim se, u ovom povijesnom trenutku ne idu izrazito na ruku ni jednoj od strana.

Ono što je tu najfascinantnije nisu litije - daleko od toga - nego činjenica da su Srbi, očigledno, opet raširili krila - opet su, po ko zna koji put, apsolutno ubijeđeni u svoju superiornost - etničku i etičku, nacionalnu i duhovnu - a nemaju izrazitog političkog lidera - nemaju osobu koja bi bila sposobna da kanališe tu inter(trans)aktivnu energiju koja je u ovom trenutku više nego očigledna. Na stranu što nama, braći Crnogorcima, strahovito nedostaje duhovna vertikala koja bi bila kompatibilna apsolutnoj političkoj superiornosti našeg lidera. A kada bi, pitam ja vas, u nekom paralelnom univerzumu ipak došlo do fuzije? Kada bi mitropolit Amfilohije i predsjednik Đukanović opet uvezali moći? Kada bi crnogorsko nacionalno i vjersko biće opet bilo cjelovito?
Ne smijem ni da pomislim...

Moram da konstatujem, takođe, da su mi gospodin Dragan Vuković, direktor Direktorata glavnog državnog arhitekte u Ministarstvu održivog razvoja i turizma (MORiT), a ujedno i komesar predstojećeg nastupa Crne Gore na XVII Međunarodnoj izložbi arhitekture - Bijenale u Veneciji 2020 - i gospođa Svetlana Perović, prodekanka za nastavu na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta Crne Gore, a ujedno i kuratorka pomenutog crnogorskog nastupa - u međuvremenu ukazali veliku čast time što su me imenovali za člana jedanaestočlanog Žirija koji je ocjenjivao radove pristigle na Međunarodni konkurs za izbor autorskog tima, koncepta i sadržaja crnogorske postavke na XVII Međunarodnoj izložbi arhitekture u Veneciji 2020. godine. Bilo je to vrlo pozitivno, nesvakidašnje i dragocjeno iskustvo za mene - i zahvalan sam tandemu Vuković & Perović na ukazanoj časti i na kompletnom tom iskustvu. Hvala vam, iskreno...
Nauk mudri koji sam polučio iz te epizode sveo bih na imperativ: drago dijete, moraš biti razumniji i konstruktivniji (ubuduće) - u smislu da je neke zidove nemoguće srušiti glavom/glavama - a lijeporijek otvara sva vrata.

Vjerovatno znate, ali hajde da ponovim da smo mi - Žiri - jednoglasno (unanimously) odlučili da će Crnu Goru na predstojećem Bijenalu arhitekture predstavljati tročlani autorski tim koji je predložio koncept naslovljen “Syntony”: Vasilija Abramović, Rori Glin (Ruairi Glynn) i Parker Hejl (Parker Heyl) - trio sa Arhitektonske škole Bartlet (The Bartlett School of Architecture - University College London) - koju je meritorni Quacquarelli Symonds (QS) proglasio za najbolju školu na svijetu u 2019. godini u rangu arhitektonskih škola i škola na kojima se izučava tzv. izgrađeni okoliš - i koja ja sa vrha liste skinula renomirani MIT (Massachusetts Institute of Technology - Cambridge, Massachusetts, USA) - školu koja je čak četiri godine zaredom držala prvu poziciju.

Ako uzmemo u obzir Raspis konkursa - koliko god uputstva data u raspisu bila kompleksna (a malo se i žurilo, očigledno...) - ipak je bilo sasvim jasno da je cilj, citiraću: “... isprovocirati standarno prostorno promišljanje i u procesu transformisati isto, kroz angažovanje transaktivne memorije (!) u pronalaženju novih metafora i koncepata za praktične odgovore”. Molim lijepo. A nije se smjelo gubiti iz vida ni sljedeće: “Centralni cilj je osmisliti inovativni, elegantni, prostorno-fizički eksperiment - dinamičnu instalaciju, koja interpretira koncept, paradigmu ili naprednu metaforu života u zajednici, na makro ili mikro planu”. A što se tiče produkta, opet ću citirati: “Konačni produkt predstavljanja će biti multimedijalnog karaktera, sa fokusom na fizičku inter(trans)aktivnu prostornu instalaciju osnaženu teorijsko-istraživačkim postavkama”. Da ne pominjem da je predviđeno i da “ukupni sadržaj predstavljanja Crne Gore” bude “prezentovan u katalogu izložbe sa naučnom recenzijom od strane međunarodnih eksperata”.
Sintoni je bio jedini koncept - među osam ponuđenih koncepata - koji je (skoro pa) uzeo u obzir sve gore navedeno. To vam je ta ekipa sa Bartleta, što da vam kažem... Bilo je, doduše, stanovitih problema sa pomenutom interpretacijom koncepta, paradigme ili napredne metafore života u zajednici, na makro ili mikro planu - ali vjerujem da će naš tim, kroz blisku saradnju sa uvaženima komesarom i kustosicom, uspješno odgovoriti i na taj izazov.

Dakle, Sintoni jeste bio najbolji koncept - i jedini moguć - u to nema nikakve sumnje - ali meni je ipak najinteresantniji bio koncept naslovljen...
OK, nastavak u sljedećem - ili u nekom od sljedećih brojeva.


Vidi sve komentare