Nataša Tasić Knežević: Prva romska operska diva - Vijesti.me
INTERVJU ZA "VIJESTI"

Nataša Tasić Knežević: Prva romska operska diva

Nataša Tasić Knežević od prošle godine je angažovana u Srpskom narodnom pozorištu, a OEBS ju je 2012. proglasio za jednu od najistaknutijih Romkinja u svijetu. Ona za “Vijesti” govori o svojim počecima, obrazovanju, problemima sa kojima se Romi suočavaju...

Zahvaljujući majki, odrastala je uz dobru muziku: Nataša Tasić Knežević
Zahvaljujući majki, odrastala je uz dobru muziku: Nataša Tasić Knežević (Foto: Dženet Koko)

Prva romska operska pjevačica koja je postala stalni i punopravni član opere u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu je sopran Nataša Tasić Knežević. Ona se u razgovoru sa “Vijestima” prisjetila svojih početaka, ističući značaj obrazovanja, ali priznaje i da je često morala da dokazuje sebe iznova, pa ne krije ni da joj je zbog toga još uvijek nekada otežan put. Smatra da položaj Roma nije na zavidnom nivou, čemu svjedoči i nedavna neprijatnost čiji je akter slučajno bila.

Kao ključ uspjeha ova diva smatra svjesnost i iskrenost čovjeka, a sa druge strane, priča, najteže joj je da se izbori sa sujetom, kako svojom tako i sa tuđom, jer primjećuje da je sujeta u umjetnosti veoma izražena.

Nataša Tasić Knežević je studirala Saobraćajni fakultet, ali svoju ljubav, solo pjevanje, nikada nije zanemarivala. Prvobitno je željela da usavršava glas zbog crkvenog pojanja, a onda je, kao stipendista princeze Jelisavete Karađorđević upisala Akademiju lepih umetnosti, solo pjevanje. Tako je još kao studentkinja, u klasi profesorke Jasne Šajnović, primadone Beogradske opere, i pod supervizijom princeze Jelisavete, počela da niže koncerte i predstave... OEBS ju je 2012. godine proglasio jednom od naistaknutijih Romkinja u svijetu.

Započela bih razgovor konstatacijom da ste jedina operska pjevačica u Srbiji romskog porijekla. Poznato je da Romi uživaju u muzici kao malo ko. Opet, Vi ste trenutno jedina “predstavnica” Roma u ozbiljnoj muzici. Kako ste spoznali da je to Vaš životni poziv i da li je ljubav prema muzici ono što Vas odmalena prati?

Kada smo sestre i ja bile male mama nas je vodila u crkvu i tu smo slušale crkvena pojanja. Kasnije smo i same počele da pjevamo u crkvi za pjevnicom. Ljudski glas je najljepši instrument koji postoji. Ni sama ne znam, mama nam je puštala dobru muziku. Slušali smo Radio Beograd i gledali smo dobre emisije na RTS-u, tako da je sve uticalo na to kakve ćemo biti jednoga dana, a pogotovo na muzički ukus.

Studirali ste Saobraćajni fakultet, a onda ste dobili stipendiju prof. Jelisavete Karađorđević i upisali solo pjevanje na Akademiji lepih umetnosti u Beogradu. Otkud izbor Saobraćajnog fakulteta i šta biste rekli da je bio najveći izazov tokom stasavanja u opersku pjevačicu?

Ja sam završila srednju vazduhoplovnu školu “Petar Drapšin” i nekako je Saobraćajni fakultet bio opcija koja je pratila prethodno školovanje. Bila sam odlična učenica, tako da sam željela da nastavim i u tom pravcu, međutim kasnije je prevagnulo solo pjevanje. Ne znam šta da kažem, taj poziv je više mene izabrao nego li ja njega. Ja sam željela da usavršavam glas zbog crkvenog pojanja, ali je Gospod očigledno imao drugi plan.

Najteže mi je bilo da se izborim sa sujetom, kako svojom tako i sa tuđom, jer je ona jako velika u umjetnosti. S jedne strane nisam željela nikada da se predam i uvijek sam težila ka boljem, odnosno da u okviru svojih mogućnosti ostvarim maksimum. Još uvijek težim ka tome, moj put i moje napredovanje nije gotovo, svaki dan je nov početak i novi uspijeh.

Kritika Vas hvali, kako Vaše nastupe, tako i doživljaj koji pružate publici, pa i boju glasa... Šta biste rekli da se ističe u Vašim nastupima, pa i odnosu sa publikom?

Ja volim publiku i ljude. Zaista. Ljubav nesebično darujem tokom nastupa, kao i iskrenost i pažnju svakom tonu i svakoj riječi. To sam naučila pjevajući u crkvi, jer tokom liturgije hor odgovara i to što mi pjevamo je sušta istina. Sve sam to prenijela i u pjevanje i na riječi koje pjevam tokom koncerta ili predstave, tu istinsku ljubav.

Kažu da imate svijetlu boju glasa, kristalno jasnog tona... Koliko je rada, posvećenosti, odricanja potrebno da biste to održali, da biste njegovali i unapređivali talenat? I šta za Vas znači Vaš glas, boja, sopran?

Čitav život je rad, što na sebi što unutar sebe. Ako želimo da budemo uspješni u svom poslu treba da budemo svjesni svojih vrlina i mana. Ono što su nam mane treba da ispravljamo svaki dan, a vrline treba da njegujemo i održavamo. Ja veoma dobro znam koji su moji problemi i naporno radim ne bih li ih iskorijenila, jer samo tako mogu da napredujem. U radu sa dirigentom ili pijanistkinjom uvijek kažem: “ovdje mi ide teže, tu mi treba pomoć” i onda je i dobijem. Mislim da je iskrenost prije svega put ka uspjehu, tako da uz pomoć nje i mogu iskorijeniti sve što ne valja, jer niko nije savršen, ali možemo da težimo ka tome. Što se tiče boje glasa, ona nas razlikuje poput otiska prstiju. Ne postoje dva otiska prstiju na svijetu, kao ni dva ista glasa, oni nas čine posebnim.

Nastupali ste u velikim dvoranama širom Evrope, pa i u Beogradu... Kakav je osjećaj tokom, ali i iskustvo koje nosite nakon tih nastupa?

Iskustvo je uvijek pozitivno i uvijek se nauči nešto novo, upoznaju se razne tradicije, običaji, ljudi. Sa putovanjima se uzrasta.

Da li biste mogli uporediti kulturu van Balkana i na Balkanu, ili Srbije...? Kakav je odnos prema umjetnicima, prema kulturi, kakva je publika?

Kod nas je publika divna i voli klasičnu umjetnost.

Međutim, činjenica je da od nas skoro uvijek traže da besplatno nastupamo. Ja ne znam da li bi neki novokomponovani pjevač besplatno nastupao, pri tom, naše školovanje, vrijeme, vježbanje, garderoba - sve košta. Obezvrijedili su nam kulturnu scenu maltene potpuno, jer televizija kroz razne programe promoviše nekulturu u svakom smislu i pogledu.

Pretpostavljam da je na Vašem putu napretka često bivalo važno (nekome drugome pa i Vama?) to što ste Romkinja... Da li ste osjetili na svojoj koži diskriminaciju ili omalovažavanje koje većina našeg naroda gaji prema romskoj populaciji?

Toga uvijek ima i ne može se reći da ne postoji.

Smatrate li da Vam je bi(va)lo teže zbog toga i da ste morali iznova da dokazujete sebe?

Još uvijek je teško.

Da li se u 21. vijeku, prema Vašem mišljenju, popravio položaj Roma u Srbiji, ili na Balkanu? Da li je lakše danas nego kada se Vi odrastali, što opet nije toliko davno? Ili smo prosto kao društvo na jednoj negativnoj ljestvici kada je ta situacija u pitanju?

Jako malo se popravilo. Znate, postoje svi mogući zakoni na papiru, a papir trpi sve, dok život piše sam za sebe svoje romane.

Tu postoji krivica na obje strane, ne samo na jednoj... I ako svi zajedno učinimo korak unaprijed možemo uspjeti.

Za Rome se često vezuje muzika, romska, kafanska. Da li i Vi privatno volite zapjevati i drugačiju muziku od one koju izvodite na pozornici?

Volim dobru muziku i volim zapjevati sve što me čini srećnom.

Kakvi su Vaši budući planovi, hoćete li možda iznenaditi crnogorsku publiku nekim gostovanjem, nastupom?

Možda se desi jedan nastup tokom ljeta... Još uvijek sam u pregovorima, ali se nadam najboljem.

Siromaštvo je prepreka ka obrazovanju, pogotovo Romima

U Crnoj Gori, a posebno u centralnom dijelu, postoji veliki broj djece REM populacije koja prose, u školu kreću kasnije nego što je predviđeno, a česte su i spekulacije da ne prose za sebe već za organizovane grupe ali i za roditelje koji ih navodno tjeraju na ulice... Nažalost, to nijesu rijetke priče i pojave, no malo koja institucija to vidi. Da li smo svi kao društvo krivi za to, ali i dužni da otvorimo oči na te pojave i kako djelovati?

Tu država mora da reaguje, jer je zakonom zabranjena prošnja i korišćenje djece u pomenute svrhe. Ako bi neko crnogorsko dijete prosilo odmah bi zvali sve državne službe da intervenišu, dok kada prosi romsko dijete, ne reaguju jer smatraju to uobičajenim. To podrazumijevanje da je za nekoga nešto dozvoljeno, a za nekoga ne, isključivo mora biti sankcionisano podjednako na obje strane, a to treba da rade država i svi njeni organi.

Važno je istaći da u Crnoj Gori ima i uspješnih, školovanih Roma, što u javnom životu, što van njega. Koliko je difuzija i obrazovanje, briga nečija, bitna da takvi primjeri ne budu iznenađenje? Šta bi državnici mogli uraditi, prema Vašem mišljenju?

Bitno je da svi imaju istu šansu, ali je nažalost nemaju. Siromaštvo je ogromna prepreka ka obrazovanju, a Romima pogotovo. Postoje mjere koje država treba da sprovodi putem njenih mehanizama, a da li to radi ili ne, ne mogu vam reći.

Poražavajuće je kako neki ljudi razmišljaju u 21. vijeku

Nataša Tasić Knežević objavila je na svom Facebook profilu krajem prošle godine da su je u novosadskom Maxi supermarketu javno pretresali misleći da je nešto ukrala.

“Bilo je poražavajuće da u 21. vijeku ljudi tako razmišljaju. Bilo je poražavajuće, ali sam shvatila da su ljudi divni, jer je i dosta njih stalo u odbranu pravih vrijednosti”.

Tasić Knežević je u kratkom video snimku objasnila zašto je ušla u prodavnicu tražeći određeni artikal kojeg nije bilo. Kada je krenula da izađe iz prodavnice, sa još dvoje ljudi, zapištao je senzor, međutim, osoblje je zaustavilo samo nju, jedinu Romkinju, prenijeli su mediji tada.

“Jedino su meni tražili da ispraznim torbu, sve džepove, skinem jaknu, i da izađem napolje. Poslovođa je rekla da su oni i dalje novi i da njima pišti (senzor). Ja sam njima rekla: ‘Ako ste meni rekli da ja sve izvadim iz svog ranca - pritom nemam ništa u rancu sem nota, knjiga i novčanika, što su oni na kraju i vidjeli - zašto onda niste tražili i ovim ljudima koji su prošli posle mene, a pištali su, da se isto vrate i da sve izvade”, dio je njenog video zapisa.

Epilog je da je operskoj pjevačici upućeno izvinjenje, no surovije od događaja je sama činjenica da su predrasude i diskriminacija na nacionalnoj osnovi i na samom kraju druge decenije 21. vijeka, i te kako prisutni.