Ferić: Književnost je bunt protiv zatucanosti

Mi, na Balkanu živimo u manje-više zatvorenim društvima, u provincijalnoj sredini. Kad sam kao mlađi i čitao Krležu, nisam shvatao to provincijalno koje on često spominje. Ali to provincijalno, isto što i čaršijsko ili palanačko; to je prije svega odlika duha
367 pregleda 0 komentar(a)
Zoran Ferić na prošlogodišnjem festivalu "Odakle zovem", Foto: Odakle zovem
Zoran Ferić na prošlogodišnjem festivalu "Odakle zovem", Foto: Odakle zovem
Ažurirano: 26.05.2019. 17:37h

Zoran Ferić je jedan od najčitanijih hrvatskih i regionalnih pisaca koji važi za kultnog savremenog hrvatskog autora čiji stil predstavlja “spoj bizarnosti, morbidnosti i duhovitosti”. U svojim djelima se ne ograničava tabuima, prefinjenošću, eufemizmima, već čitaocima donosi pitke, proživljene, slobodne priče i teme koje su u književnim krugovima nerijetko podvrgnute autocenzuri.

Njegova posljednja knjiga “Na obali blizu mora” popularna je širom regiona, među svim generacijama, a crnogorska publika ju je mogla nabaviti uz “Vijesti”, u okviru regionalne edicije.

Ferić u razgovoru za “Vijesti” objašnjava kako sam doživljava tu zbirku devet priča čiji su “glavni junaci, na prvi pogled, legendarni dalmatinski ‘galebovi’ - surovi lovci na ženska srca i tijela, svojevrsni zaštitni znak jugoslovenskih ljetovališta tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka”, te i kako ju je oživio ličnim sjećanjima i postojanim ljudima.

On govori i o priči za djecu koju je nedavno napisao i koja ogoljava temu smrti u današnjem vremenu, a koja djeci daje istinu. Otkriva i plan da se pozabavi autobiografskim romanom koji osjeća kao lični dug i potrebu, ali se dotiče i problematike školskih lektira, što kao profesor, što kao pisac...

  • Od prošlog puta kada smo razgovarali, u Podgorici, na festivalu “Odakle zovem”, rekla bih da je Vaša knjiga “Na osami blizu mora” postala još popularnija, među svim generacijama, u regionu... Kako biste Vi predstavili ovu knjigu predstavili onima koji je još uvijek nijesu pročitali? Da li biste Vi rekli da je riječ o zbirci priča ili o romanu?

Dakle, ovo je knjiga koja kroz devet međusobno vrlo povezanih priča govori o jednoj temi koja više nije aktuelna, dapače postala je anakrona i prilično nepopularna: o galebovima na jednom jadranskom otoku koji se može prepoznati kao Rab. Tema galebova, vrlo prisutna u javnosti sedamdesetih i s početkom osamdesetih godina, potpuno se izgubila iz fokusa u trenutku kad je klasičnih galebova s naše obale nestalo. A prelomna tačka je bio naš nedavni rat i to što u tim godinama turizma gotovo da nije bilo, pa ni vrlo rado viđenih gošći iz Njemačke, Austrije, Italije, Belgije, Švedske…

No, treba reći da su već prije, koncem osamdesetih, galebovi postali smiješni, preselili su se iz jedne ozbiljne, romantične i erotske priče u komičnu. Za to su mi indikativna dva novinska članka. Jedan u tadašnjem Startu, koji je bio nešto kao hrvatski Playboy, s lijepim duplericama, ali i izvanrednim člancima, rado čitan na području čitave Jugoslavije... Bio je to članak o mladićima koji na našoj obali zavode strankinje. U tom tekstu nisu ih nazivali galebovima, nego MO, što je značilo masovni osvajač. Autor je tu zavođenju i čitavoj toj romantično-erotskoj priči pristupio sasvim ozbiljno, analitički, koliko se sjećam jer sam bio klinac. Drugi članak, zapravo intervju, izašao je krajem 80-ih u Erotici. Bio je to razgovor s jednim od dubrovačkih galebova, vrlo rugalački intoniran, s namjerom da taj tip koji je očito bio neki redikul, ispadne nevjerojatno glup i smiješan. Upravo ta dva članka su meni indikatori kako su se ljudi u pojedinim decenijama odnosili prema galebovima.

A što se tiče žanra, ova knjiga je nešto između zbirke priča i romana. Svaka priča iz romana mogla bi stajati sama za sebe i biti objavljena kao završena cjelina u nekom časopisu. Jedna od njih i jeste. S druge strane priče su čvrsto povezane likovima, mjestom radnje, vremenom i nizom provodnih motiva, tako da smo se urednik Drago Glamuzina i ja ipak odlučili da je nazovemo romanom. No, ona svakako predstavlja neki danas vrlo popularni hibridni žanr. Komponovana je kao neka džez-kompozicija, svaki od likova dobija u jednoj priči svoju solo-dionicu. A onda se sve sklapa jednim zajedničkim susretom.

  • Pričate o životima mladih ljudi, prijatelja, pratite njihovo odrastanje, samospoznaje, iskustva... Tako, tkajući njihove živote govorite o životu uopšte, o prijateljstvu, ljubavi, društvu, ali možda prije svega o mladosti? A nekako je primijetan i melanholičan ton kojim govorite o njihovim životima.

Ovaj roman i jeste donekle melanholičan, možda čak i nostalgičan za jednim vremenom kojeg odavno više nema. U prvom redu to je vrijeme socijalističke Jugoslavije i buđenja seksualnih, ali i drugih sloboda na našem Jadranu. Pri tome, kad se radi o toj vrlo zloglasnoj riječi, „nostalgija“ ne radi se samo o nostalgiji za jednim tipom društvenom uređenja koji je imao svoje prednosti, ali i niz mana kojih danas, iz te nostalgične perspektive postajemo manje svjesni.

U prvom redu to je nostalgija za mladošću, za vremenom odrastanja i svijest da je svaka faza naših života neponovljiva. I to neponovljiva u društvenom i širem kontekstu, ali i u onom privatnom, strogo osobnom. U knjizi prate se životi osmoro likova, četiri ženska i četiri muška. Zatičemo ih u mladosti, ali i pratimo do zrele dobi kad određeni životni odabiri dolaze na naplatu.

  • Saša Ćirić je u nedjeljniku “Novosti” napisao da je Vaš stil, na neki način, spoj bizarnosti, morbidnosti i duhovitosti... Da li je i ova knjiga spoj svega toga i šta Vi sami mislite o toj konstataciji, zbog čega?

Ja sam kao autor svakako sklon bizarnostima, ali bizarnosti, pa i ono morbidno, nisu ovdje sebe radi, nisu sami sebi svrha, nego mi se čini da itekako imaju svoje opravdanje u životima ljudi i ironiji koja se ponekad igra sa njihovim sudbinama. To jest pogled iz jednog jako čudnog ugla, ali ne bih rekao da je to bit knjige. Bit je u tome da nas život nekako uvijek razočara. Ne znam, možda sam pomaknut, ali ne podnosim optimiste. Mislim da se oni ili samozavaravaju ili su nepovratno glupi. Ipak, bez neke doze optimizma život bi bio nepodnošljiv, pa i nemoguć. Ali najbolje su mi one knjige koje pokazuju taj ljudski neumorni optimizam, ali i to kako nas život razočarava na kraju. Ili pred kraj. Zapravo u onom trenutku kad shvatimo da nam curi kroz prste.

  • Senzibilitet za bolesne, neizlječive, za prostitutke i one koji žive uz društvene osude ili prijeke poglede društva je primijetan kod Vas... Da li je to izraženo kao neka “promocija” slobode, duha, života, prkos društvu koje je zainteresovano i za ono što treba i ne treba...? Rekla bih da je to posebno karakteristično u malim balkanskim sredinama koje su savršeno preslikane u specifičnom načinu života i funkcionisanja u radnji, mjestu, pa i vremenu kojim se bavite u knjizi.

Mi, na Balkanu, kako kažete, živimo u manje-više zatvorenim društvima, u provincijalnoj sredini. Kad sam kao mlađi i čitao Krležu, nisam shvatao to provincijalno koje on često spominje. Ali to provincijalno, isto što i čaršijsko ili palanačko; to je prije svega odlika duha. Često konzervativnog, netolerantnog, da ne kažemo zatucanog duha koji ne trpi ništa drugačije, ništa drugo nego što je on sam. A književnost koja se po svojoj definiciji postavlja kritično, često ugrožava upravo taj duh i pokazuje se kao napad na njega, širenje obzora, širenje prostora slobode, da tako kažemo.

Književnost je u jednoj svojoj dimenziji svakako bunt protiv zatucanosti. Upravo zato mi je bila zanimljiva i ova tema. Naime, galebovi su ugrožavali sve ono tradicionalno i aseksualno socijalističko, kao i onu snažnu katoličku podlogu u tradicionalnim dalmatinskim sredinama na koje se taj socijalistički moral samo nakalemio. Zajednička je, i jednom i drugome, ideja da se društvo treba ozbiljno miješati u živote pojedinca i da ih treba moralno ispravljati. Pa i represijom ako hoćete.

Takvom duhu pogoduje upravo provincijalna sredina jer se u manjim mjestima sve zna. Zna se kako ko živi, šta jede, šta priča dok pije pivo pred samoposluživanjem ili šta šapće u crkvi. Mehanizam društvene kontrole u manjim sredinama je naprosto izraženiji nego u većima.

  • Vaši likovi se bore za sebe i u nekom, možda nedovoljno liberalnom društvu, uspijevaju da ispolje sebe. Je li to možda neki motiv koji objedinjuje sve - borba za sebe, za svoje mjesto i život?

Ti likovi su prije svega mladi i kao takvi se bore za svoje mjesto u društvu. Ali ako razmislim ozbiljnije o njima, oni sami za sebe nisu nekakvi buntovnici. To što su prigrlili neki naknadno stvoreni moral, neku domaću inačicu zapadnih seksualnih sloboda, ne znači da se oni svjesno opiru društvu kao individue. Oni se opiru generacijski, na njih je uticala strana glazba, strani filmovi, njemačka i talijanska pornografija, strane knjige... Njih je i formiralo ono što je bilo alternativno u odnosu na socijalističku ili katoličku tradiciju.

  • Zapažanje je da se Vaši likovi prvo pojavljuju kao tinejdžeri, nezasiti svega što otkrivaju u životu, povezani strašću prema življenju, a kako priča odmiče oni bivaju stariji. Moram Vas pitati da li se ovim načinom pisanja Vi nastojite prisjetiti i zabilježiti neke momente iz svoje mladosti i šta evocirate, čemu svjedočite i zbog čega ste se odlučili na to da se od likova u knjizi pozdravimo kada su u nekom “poznijem” dobu?

Nezasitnost je karakteristika mladosti, neka vrsta pohlepe za svim životnim atrakcijama koje nam se polagano otkrivaju u godinama odrastanja. S druge strane, zasićenost svime je karakteristika starosti. Te se dvije tendencije nekako suprotstavljaju, ova druga potire ovu prvu. Zasićenost i svijest o tome kako njihovi životi zapravo funkcionišu neko je predvorje starosti i smrti. Zahvatiti ih samo u mladosti nekako mi ne bi bilo potpuno.

A s druge strane, tu je i banalniji razlog: to stvarno jesu moja prisjećanja na neko doba i neke konkretne ljude. I budući da znam kako su se dalje razvijali životi tih mladića i djevojaka kad su prestali biti mladići i djevojke, bilo mi je nekako normalno da im osim mladosti dam i zrelo doba i da ih ostavim s nekim dosta gorkim spoznajama na pragu starosti.

  • Skoro ste izdali i slikovnicu, odnosno priču za djecu koja sasvim realno djeci prikazuje smrt, što je malo neobično kako za naše prostore, tako i za tu temu koja se često izbjegava kada su djeca u blizini... Pročitala sam u jednom od Vaših intervjua da je Vama kao dječaku bilo potrebno neko suočavanje sa ovom temom, objašnjenje, nikakvo izbjegavanje, već borba... Može li se reći onda da je u pitanju neki unutrašnji nagon da djeci date nešto što se od njih uporno krije?

Inače, u svojim tekstovima želim govoriti i onome što se obično skriva. Pogotovo o onome što zreli ljudi sakrivaju ili prećutkuju i sebi samima ali drugim zrelim ljudima. Stoga mi je normalno da dok pišem za djecu koristim isti princip. Čak mislim da to nije neobično. Dječje priče često govore o smrti. Sjetimo se samo “Djevojčice sa šibicama”, ili “Junaka Pavlove ulice”... Socijalni problemi, nedostatak roditelja, bolest i smrt često se pojavljuju u pričama za djecu i već vjekovima odlično funkcionišu i djeca ih vole. A ovaj pretjerano zaštitnički odnos koji imamo prema djeci, ova potreba koju bih ja nazvao bolesnom, da ih zaštitimo od života, a donijeli smo ih na svijet, odgojno nikako nije dobra. Čak mislim da se temi smrti i nekim drugim temama, među njima je sigurno i sreća, premalo govori u školama. Djeca su odjednom postala centar svijeta porodice i njima je sve podređeno.

U korijenu takvog ponašanja sasvim sigurno je i naša vlastita ideja o nama samima, odnosno o vlastitoj dobroti i požrtvovanosti. O nesebičnom davanju. A onda ti koji se nesebično daju, odgoje razmaženu deriščad nesposobnu za život i uz to još završe na psihijatriji jer do krajnjih granica zapostavljaju vlastite potrebe i vlastito biće. Ne, nikako nisam za pretjerano zaštitnički odnos prema djeci, a pogotovo nisam za cenzuru filmova za djecu, knjiga ili igrica. Djeci se može govoriti o SVEMU, samo na pravi način; tako da razumiju. Tim više što djeca izbjegavanje, skanjivanje, laganje i muljanje jako dobro osjete i reaguju otporom.

Oni su dio porodice i društva i moraju dijeliti s tim društvom sve. Danas imamo paradoksalnu situaciju, pogotovo u našim novokapitalističkim zemljama. S jedne strane vlada previše zaštitnički odnos, a s druge preopterećeni roditelji koji rade po deset sati dnevno i nemaju vremena za ono najosnovnije sa svojom djecom. Odnos prema djeci nam je, nažalost, prije svega licemjeran.

  • Kazali ste da je i smrt u našem društvu još jedna od tabu tema, još uvijek... Kakvi su bili komentari Vama bliskih ljudi kada je ova slikovnica u pitanju i njena tematika? I šta biste Vi sami rekli da je razlog zbog kojeg je ljudima u našem društvu “čudno” kada priča za djecu uključi baš smrt, a ja bih dodala i ozbiljnu bolest sa kojom se lik u njoj suočava?

Paradoksalno je da u situaciji kad se u javnosti, na televizijama ili internetu pojavljuju masovne kampanje za teško bolesnu djecu i skupljanje novaca kako bi se mogla liječiti u inostranstvu, istovremeno imamo i tu potrebu, ja bih rekao da je to fiks-ideja, da djecu možemo izolovati i zaštititi. S jedne strane društvo trenira svoju dobrotu i za pojedinu bolesnu djecu sakupi se u kratkom roku vrtoglava svota za liječenje, to gledaju i slušaju i naša djeca, a onda imamo potrebu da ih od toga štitimo.

Smrt je najmoćnija činjenica u ljudskom životu i od nje djecu ne možemo zaštititi prešućivanjem. Bolje je lijepo im objasniti. Ionako moraju i sami u sebi proraditi taj odnos prema vlastitoj smrtnosti. Kao i priznanjem krajnje neugodne ideje da i oni mogu postati jedno od te djece s rijetkom leukemijom za koju se sakuplja novac.

  • Nedavno ste otkrili i da pišete autobiografski roman koji doživljavate kao “plaćanje duga”... Šta biste još otkrili čitaocima o tom djelu, kakva radnja će biti u pitanju i šta je Vas lično nagonilo da krenete sa “ispunjavanjem” ili “vraćanjem” ovog “duga” na ovaj način?

Možda vam mogu odgovoriti anegdotom. Bio sam nedavno na sistematskom pregledu i kad sam obavio sve: dao mokraću i krv, ultrazvuk abdomena i prostate, EKG i još ponešto, došao sam kod glavne doktorice da mi izda nalaz. Rekla mi je da su svi nalazi hvala bogu u redu i pitala me šta sada pišem. Kad sam rekao da pišem autobiografski roman, nasmijala se i rekla: “Niste Vi još za autobiografski roman. Sve je u redu, imate Vi još vremena“.

A onda je uzela aparat za mjerenje pritiska i rekla još samo da izmjerimo pritisak. I onda sam vidio kako joj se, dok je mjerila, lice polako mijenja i kako nestaje onoga smiješka. I rekla je 210/115. I hitno pozvala sestru da mi da ljekove za mokrenje. Ja samo onda njoj rekao: “Vidite da nema vremena”.

Naravno, to je šala, ali priču o svojoj porodici zaista osjećam kao dug i osjećam da je baš sada vrijeme da ga otplatim. Ne zbog pritiska, nego zbog savjesti. Neki pisci taj autobiografski dug otplaćuju na početku svog opusa, ja ga odrađujem sada. Vidjećemo kad je to.

Lektira je postala poligon za ideološko prepucavanje

  • Karakteristično i za Hrvatsku, a i za Crnu Goru, jeste suočavanje sa reformom školskih lektira, a prije svega nezadovoljstvom građana i roditelja zbog izbacivanja nekih od starijih djela koja su važila za “kultnu literaturu za djecu”. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

To se događa zato što je lektira odjednom postala poligon za ideološko prepucavanje. Naše, uslovno rečeno, lijevo-desne sukobe određeni, vrlo glasni aktivisti, odlučili su prenijeti i na izbor lektire. No, treba jasno reći da ideologija nije bila pravi razlog napada na reformu kurikuluma u Hrvatskoj 2016. godine. Neke izdavačke kuće žive prvenstveno od lektirnih naslova, pogotovo onih starijih za koje ne treba plaćati autorske honorare. U situaciji u kojoj imamo oko 200 naslova od kojih učitelji mogu birati lektiru, a pri tome ima puno savremenih autora za koje prava drže različite izdavačke kuće, jedan dio izdavača gubi lavovski dio novca. Smatram da su ideološki napadi bili ovdje samo zato da bi se mobilizirala masa. Da budem konkretniji, katolički aktivisti srušili su dobru kurikularnu reformu Borisa Jokića koristeći neke, prema njima, sporne knjige, među kojima je bila i moja knjiga priča “Anđeo u ofsajdu”. Izvadili su iz konteksta neke rečenice i napravili famu oko toga da ta knjiga promiče pedofiliju. To je, zapravo, bila čista laž. Ali ko da stvarno čita knjige i provjerava. Sama činjenica da katolički aktivisti posvuda vide pedofiliju sama je po sebi indikativna. Stvarne pedofilske skandale u crkvi oni ne vide, a vidi ih čak i papa, ali pojedine u tom smislu posve benigne knjige optužuju za tu perverziju. Nemoralno i gadljivo.

  • Ja bih podsjetila i da je Vaša zbirka “Anđeo u ofsajdu” takođe bila dio dodatnog književnog štiva za djecu zbog kojeg je određeni broj roditelja negodovao. Ako bismo to povezali sa lektirama, šta možemo reći kako se društvo prilagođava i prihvata promjene uopšte?

Dio društva teško prihvaća promjene. Ali to nije toliko sporno. Sporno je što pojedine interesne skupine koriste strah od promjena za svoje krajnje nemoralne ciljeve.

Treba smanjiti popularne, odnosno idiotske sadržaje

  • Smatrate li da se danas manje čita nego ranije?

Danas se sasvim sigurno manje čita. Pogotovo se manje čitaju knjige i to postaje ozbiljan problem. Mi već možemo govoriti o novoj nepismenosti, o nemogućnosti da mladi čovjek s 18 ili 19 godina razumije iole komplikovaniji tekst s dužim rečenicama. Kad kažem razumije, mislim doslovno, da razumije šta u tom tekstu piše. Prije su učenici 4. razreda gimnazije bez većih problema razumjeli recimo Krležine tekstove, Filipa Latinovića ili “Baraku pet be”. Danas oni to teško razumiju i na onoj najosnovnijoj razini tipa: „Reci o čemu govori ovaj tekst!“. Mi u Hrvaskoj imamo strategiju podsticanja čitanja, ali problem je u tome što već imamo drugu ili treću generaciju onih koji ne čitaju knjige. Izostaje onaj najvažniji impuls za čitanje, a to je stvaranje čitalačkih navika u krugu porodice.

  • Kako Vi vidite “kulturni rat” koji se vodi između knjige i novih tehnologija - da li je možda samo potrebno staviti jedno u funkciju drugog pa da se prestane govoriti o tome da internet i nove “pametne” tehnologije zatrpavaju ljude?

Pa, svakako bi trebalo staviti nove tehnologije u funkciju popularizacije čitanja. No, pitanje je kako to učiniti, kad je slika toliko lakša i toliko atraktivnija od slova. Čitanje zahtijeva drugačije ulaganje intelektualne energije od, recimo, igranja, pa se nameće pitanje strategija kojima bismo nove tehnologije upotrijebili za književnost. Jer, književnost nikada neće moći pobjeći od slova, od riječi i teksta. Čini mi se da bi dijete prije nego što se upozna s tim novim tehnologijama, trebalo već steći neke čitalačke navike.

  • Poseban segment koji utiče na kulturu su i mediji, ali i estrada i estradizacija svega, ako se može tako reći. Kakva je budućnost svemu tome, iz ugla nekoga ko se bavi književnošću na više polja?

Stvar je u tome što bi se pametnom kulturnom politikom mogao osigurati dovoljan broj medija koji bi pratili književnost, umjetnost uopšte, ali i filozofiju ili teoriju. Kod nas smo svjedoci da je filozofski teatar, manifestacija na kojoj sudjeluje i Slavoj Žižek ima potpuno rasprodano gledalište, kao najpopularnije predstave. To svjedoči o nekom interesu i svakako bi se moglo medijski dobro upotrijebiti. Treba samo smanjiti tzv. popularne, ili čak potpuno idiotske sadržaje i u tu medijsku shemu ubaciti više kulture. To uopšte nije teško jer itekako ima ljudi koji bi se time bavili. Treba samo volje na vrhu države.

Bonus video: