Plemići i skorojevići ili o skrivanju iza obraza i predaka - Vijesti.me
“Gospodska krv” u režiji Slobodana Marunovića

Plemići i skorojevići ili o skrivanju iza obraza i predaka

Nova premijera u Nikšićkom pozorištu

Scena iz predstave “Gospodska krv”
Scena iz predstave “Gospodska krv” (Foto: Nikšićko Pozorište)

U Narodnom pozorištu u Nikšiću, kako se tada zvalo, 2.jula 1955.godine izvedena je predstava „Gospodska krv“ Marka Kavaje, u režiji Veljka Mandića. Nakon samo četiri izvođenja predstava je skinuta sa repertoara uz obrazloženje da Kavaja „nedovoljno poznaje razvitak klasnih odnosa u Crnoj Gori“. Organizovana je čak i javna diskusija u Klubu kulturnih i javnih radnika i osuđeno je prikazivanje ove predstave. Istu sudbinu doživjela je i u Srbiji.

Nakon 64 godine predstava je ponovo izvedena u Nikšićkom pozorištu i pokazala je da je Kavaja veoma dobro poznavao tadašnji, a vrijeme je pokazalo, i sadašnji mentalitet Crnogoraca. Predstava rađena u produkciji Nikšićkog pozorišta, a u režiji Slobodana Marunovića, otvorila je pozorišnu sezonu u Nikšiću i premijerno je prikazana uoči Dana oslobođenja.

„Mi smo u ovom tekstu tražili ono što ima dodira sa vremenom u kojem živimo. U predstavi se radi o plemićima i skorojevićima, o demistifikaciji crnogorskog morala koji je nekada postojao i bio pravi etički kodeks po čemu je Crna Gora nekad u svijetu bila poznata, i onome u šta se pretvorio taj kodeks. To vječito zaklinjanje u obraz i skrivanje iza obraza, iza svojih predaka, plemića, medalja i junačkih djela. Mi smo kroz ovu priču, kroz razne slojeve ovog teksta koji je zaista poslužio kao inspiracija, uspjeli da se poigramo i pokažemo sve ono što postoji oko nas”, kazao je Marunović nakon premijere.

A da su reditelj i glumci, ali i ostali koji su učestvovali u stvaranju predstave, uspjeli da na pravi način iznesu priču koja govori o bračnoj prevari, o ljudima koji se zaklinju u čast, a poštenje im se mjeri jednom pršutom, o traženju “hljeba preko pogače” i “gladnom stomaku” koji se bori da preživi, o gramzivosti i želji da se bude neko drugi, pokazao je aplauz publike.

“Meni je izuzetno drago što je probirljiva nikšićka publika prepoznala to i nagradila glumce sjajnim frenetičnim aplauzom. Drago mi je što smo na katarzičan način, kroz smijeh i šalu pokazali naše obraze, obraze ljudi sa kojim živimo, vrijeme u kojem živimo, na jedan zabavan način, svakako artistički. Glumci su jako talentovani i pokazali su visoki artizam i zaista vjerujem da pozorište može mijenjati svijet”, istako je Marunović koji je u jednom periodu glumačke karijere igrao u istoimenoj predstavi koju je, u CNP-u, režirao Branislav Mićunović.

Uloge su povjerene Nikoli Vasiljeviću, Ani Vučković, Dušanu Kovačeviću, Jeleni Nenezić Rakočević, Jovanu Daboviću, Slavku Kaleziću i Stevanu Vukoviću. Scenografija je djelo Aleksandra Saše Vukotića, kostime je uradila Ljiljana Petrović, Ferid Karajica je zadužen za scenske pokrete, dok je Slobodan Kovačević autor muzike.

Plakat iz 1955.(Foto: Arhivski Odsjek Nikšić)

“Krcun, lik koga igram, je ustvari čovjek koji se polakomio. Imao je sve i tražio je hljeba preko pogače. Kada vidi da to nije baš tako, da se prevario u tome, onda pokušava da spasi što se spasiti može, a to je obraz. Mnogi se ‘gađaju’ sa tim terminima, obraz, poštenje, a znamo da to i nije baš tako. Krcun u širem kontekstu može da bude pojedinac protiv grupe, sistema, čovjek koji je ostavio sve i otišao ili se ubio. Kraj je ostao otvoren”, kazao je Nikola Vasiljević.

Njegov kolega, Dušan Kovačević, koji u predstavi igra Krcunovog tasta, priznao je da mu nije bilo lako graditi pomenuti lik, kako zbog toga što nema “te neke ‘vrline’ ili mane koje lik Šćepana Gorjanovića ima, tako i zbog godina”.

“Lažno predstavljanje ljudi postojalo je i kada je tekst pisao Kavaja, kao i danas, sa razlikom ko se u kom obliku lažno predstavljao, preko titule, lažnog morala, obraza i časti. Moj lik u drami se često poziva na to, a pripada jednoj klasi posrnulog kvazi plemstva koje nema ni pokriće uopšte da bude ono sa čim se predstavlja. Drama je itekako mentalitetski označila Crnu Goru jer vidimo da i danas ima toga”, istakao je Kovačević.

Mlađani Stevan Vuković, student treće godine glume, pokazao je kako epizodna uloga može da bude mnogo više od epizode. Njegov lik Pušelje, grbovog siromaha, posebno je “obojio” predstavu, a Vuković pobrao simpatije i publike i starijih kolega.

“Premijerom je priča tek počela i svako naredno igranje biće novo nadahnuće i otkrivanje novih momenata koji se Pušelji dešavaju. Zaista sam se trudio, gledajući iskusne glumce koji već dugo godina rade, učeći od njih, da dođem do novih stvari, da vidim koliko je čovjeku dovoljno, koliko može da stane u mom stomaku, a da to nije uvijek preko. Da ne treba tu imati 50 pršuta, već smao jedan običan obrok, a da život i dalje teče”, kazao je Vuković.

Iako Pušelja nije glavni lik uspio je, smatra glumac, da pokaže besmisao svega onoga što se dešava oko njega.

“Možda je ova predstava pokazala koliko smo i dalje u problemu da nakon 70 godina od kada je napisan ovaj tekst mi imamo iste boljke u društvu. I dalje su likovi, kao što su Pušelja i Šćepan, aktuelni. Mislim da su to osnovni problemi i da je to publika uspjela da shvati i doživi”, zaključio je Vuković.

Prva repriza predstave, sa kojom je u Nikšiću najavljen pozorišni život ove sezone, je večeras.

Nikšićko pozorište u ovoj godini obilježava dva jubileja - 135 godina nikšićke pozorišne tradicije i dvije decenije od obnavljanja.

Kavaja: Protiv “Gospodske krvi” ustali kulturni radnici

Kada je predstava 1955. godine skinuta sa repertoara, autor Marko Kavaja objavio je da je, prije nego je ikome ponudio svoju komediju, “prvu iz crnogorskog života”, istu dao Mihailu Laliću, Đuzi Radoviću, Janku Đonoviću i Dušanu Kostiću da je pročitaju i da ni jedan od njih četvorice nije “primijetio da je ona apolitična i anacionalna”.

“Da li su kompetentniji nikšićki kulturni radnici od navedenih naših književnika i javnih radnika neka sude sami gledaoci i čitaoci… Steriju i Nušića gonile su nekulturne čaršije, a protiv moje, prve crnogorske komedije, digli su glas kulturni radnici”, napisao je Kavaja u pismu koje je tada objavljeno u novinama.