Popović Dragović: Umijem da slušam reditelje i ozvučim njihove ideje

Kompozitorka Irena Popović Dragović radila je muziku za crnogorske predstave “Mali pirat”, “Bokeški d mol” i “Don Kihot”
1061 pregleda 0 komentar(a)
Irena Popović Dragović, Foto: Belgrade Edt Culture Blog
Irena Popović Dragović, Foto: Belgrade Edt Culture Blog

Kompozitorka Irena Popović Dragović zaštitni je znak mnogih predstava ne samo u Srbiji, već i u Crnoj Gori. Naime, kompozicije koje stvara postale su ključni dio predstava, a do sada je imala priliku da radi muziku za “Bokeški d mol”, kao i predstave Gradskog pozorišta “Mali pirat” i “Don Kihot”.

Iako iza sebe ima bogatu karijeru i mnoštvo predstava, kaže da postoji doza napetosti zbog odgovornosti koju ima prema publici i glumcima. Njene kompozicije koje pravi za pozorište često žive zahvaljujući prearanžiranju, pa ih izvode i kamerni orkestri. Uživa da radi i muziku za dječije predstave, a Popović Dragović bila je angažovana da komponuje i za filmove.

O svojoj karijeri kompozitorke, koja je bez obzira na veliki broj poslova i nagrade, još na birou rada, Irena Popović Dragović priča za “Magazin”...

Već niz godina prepoznati ste kao kompozitorka pirmijenjene muzike. Kako ste se uopšte zainteresovali da pišete muziku za predstavu i film?

To je bilo odavno. Kad posmatram sa ove distance u prošlom vijeku. Oduvijek sam voljela pozorište i film i odlazila da gledam gotovo sve. Na Festu sam volontirala i tako imala priliku da satima sjedim u filmskoj sali. Duboko vjerujem da je pozorište mene pronašlo i prihvatilo me. Svoje prve radove sam pisla za studentske predstave i filmove. Tad su postojale kolegijalne razmjene dobara, zarad višeg cilja: stvaranje. I nije bilo bitno da li će opstati. Bilo je bitno stvarati. Ta ideja me i danas čini ispunjenom.

Publika u Crnoj Gori imala je priliku da čuje Vašu muziku u predstavama “Don Kihot”, “Bokeški d mol”, “Mali pirat”... Koliko je teško muzikom dočarati sve ono što je režiser zamislio i ima li u primijenjenom komponovanju slobode?

Ja zaista imam tu privilegiju da radim sa ozbiljnim autorima koji od mene očekuju da kroz predstavu dam svoj pečat, pa samim tim imam veliku slobodu da kreiram. Moje odgovor je u ovom slučaju pozitivan.

Scena iz predstave “Mali pirat”
Scena iz predstave “Mali pirat” za koju je Irena radila muziku(Foto: Duško Miljanić)

Mnoge predstave se publici dopadnu i zbog muzike, pa je ona veoma bitan segment iste. Dešava li se nekad da napravite muziku koja živi i van predstave?

Mnoge teme aranžiram za kamerne ansamble i one su na repertoaru značajnih umjetnika. Neke segmente pozorišne muzike ponekad orkestriam za potpuno drugačije medijume, tako da ta muzika živi u nekom potpunom drugačijem ruhu. Posebna čast su mi porudžbine muzičara koji požele da na repertoaru imaju moju kompoziciju koja u sebi ima pozorišne elemente. Uglavnom je riječ o veoma zanimljivim umjetničima koji žele da budu inovativni, drugačiji i novi.

Radili ste muziku i za dječije predstave. S obzirom na to da su djeca mnogo iskrenija publika je li Vam zbog toga veća odgovornost kad radite za njih?

Pišem puno muzike za dječije predstave. Imam odgovornost svakako, ali imam i tu roditeljsku odgovornost. Moja djeca idu u pozorište i znam kako ponekad reaguju. Tu nema laži. Naše bavljenje djecom, kako u školi, tako i van nje, nikako da izađe iz okvira i krene da prati dječije potrebe i htijenja. Djeca su danas ta koja su uvijek u potrazi za brzim, lakšim, nekad i površnijim interesovanjima i rješenjima. Naš zadatak je da nađemo način da ih zadržimo na pravim vrijednostima. Zato djeci uvijek treba prstom upirati, čak iako je to nevaspitano, da zapamte šta je lijepa stvar, lijepo ponašanje, treba ih hraniti i pojiti dobrim sadržajima, knjigama, predstavama… Brzo vrijeme i brz način života nas je udaljio od tih trenutaka posvećivanja i istraživanja.

Takođe ste imali priliku da radite muziku i za filmove “Enklava”, “Smrdljiva bajka” i “Gorčilo”. Volite li više film ili pozorište i ima li tu uopšte razlike?

To su dva posla. Polazišna tačka je ista, ali je proces drugačiji. Pozorište je živa, gotovo neuhvatljiva stvar, ponekad divlja i često mi se čini da ne umijem da savladam materijal. Slika je mirnija, možete se osamiti, ponoviti. U obije situacije je najznačajnije da muzika pripada materijalu, da je njen organski dio.

Radili ste i kompozicije za klasičnu muziku. Koji je to instrument koji Vam je nainspirativniji i zašto?

Nikada nisam imala omiljeni instrument. Volim gudačke instrumente zato sam, pored klavira, učila i kontrabas. Svaki instrument je dio nekog spektra, svaki nosi neku izrazitost.

Kompozitorka ste u Srbiji. Koliko se uopšte ovaj poziv cijeni kod nas, a koliko Vam je teže da uspijete u poslu s obzirom na to da ste žena. Jesu li imali režiseri predrasude u početku?

Ja nisam imala tih problema. Reditelji sa kojima sarađujem poštuju moj integritet, kako poslovni tako i privatni. Mene jedino brine nesigurnost i nemogućnost da možeš da se zaposliš i dobiješ neku pristojnu platu koja će ti omogućiti da ponekad nešto i ne moraš. Od ukupno 25 nagrada od kojih su tri Sterijine i preko 100 predstava i nekoliko filmova za koje sam komponovala autorsku muziku, ja sam još uvijek na birou za nezposlene.

Posla za umjetničke pozive nema baš puno na ovim prostorima. Dešava li se da nekad odbijete neki projekat, i koliko ste dok stvarate spremni na kompromis?

Jako puno radim. Zato što volim, ali zato što i od toga živim i izdržavam porodicu. Nemam privilegiju da mogu da ne radim. Umijem da slušam reditelje i ozvučim njihove ideje. Sa te strane ja sam vrlo odana i vrijedna. Isto tako, neke stvari ne želim i zato i ne prihvatam projekte. Zato što znam da ću se mučiti i da ću iz tog procesa izaći sa tjeskobom koja mi se poslije uvuče u privatan život, čak i u snove. To ne želim.

Trudim se da glumcima ulijem samopouzdanje i da svoj glas prihvate i puste, kakav god da je

Kad se desi da radite songove za predstave u kojima glumci ne mogu da izvedu ono što ste zamislili, kako rješavate te situacije?

Naše škole nemaju predmet dramsko pjevanje ili ne znam kako bi se zapravo zvao taj predmet. Postoje odlični profesori koji predaju tehniku glasa. Glumci koji su sposobniji to savladaju, a oni koji su manje sposobni ostaju, na neki način, uskraćeni i osakaćeni da su oni ti koji ne znaju i koji nikada zapravo neće ni uspjeti da zapjevaju.

Glumcu kada objasnite da song prezentuje iz onog svog unutarnjeg, glumačkog, dobijate dobre rezultate. Čini mi se da su nekada te interpretacije nadahnutije i posebnije od onih koje su tehnički i intonativno tačne i precizne. Ja se u procesima uglavnom borim da im vratim i ulijem samopouzdanje i da svoj glas prihvate i puste kakav god da je.

Bonus video: