Pozorište pobjeđuje i u najmračnijim vremenima - Vijesti.me
DEBATA NA GRAD TEATRU

Pozorište pobjeđuje i u najmračnijim vremenima

Glumica Varja Đukić smatra da nije dovoljno samo teoretisati o tome gdje su pozorište i društvo danas, nego treba tražiti mehanizme kako suštinski mijenjati tu situaciju

Sa debate
Sa debate (Foto: Grad teatar)

Što može da učini umjetnost kada je svijet u društvenom, moralnom i kulturnom neredu, i može li se voljeti teatar u tom svijetu bez milosti, ljubavi i nade, govorili Dimitrije Popović, Hazim Begagić, Varja Đukić, Boris Liješević, Ana Tomović…

Što mogu pozorište i umjetnost danas kada se spektakl nameće kao samo srce nestvarnosti savremenog društva, i kada u svim aspektima – vijestima, propagandi, reklami, politici, zabavi, predstavlja vladajući oblik života? Hoće li nam taj svijet spektakla oteti Hamleta i Dezdemonu?Da li će virtuelni prostor kompjutera ubiti iluziju pozorišne scene? Koja je pozicija političkog pozorišta danas: što da se radi kada se ništa ne može učiniti, kada je umjetnost u krizi, svijet u neredu, a živimo hamletovsko vrijeme koje je “iskočilo iz zgloba”? Gdje pronaći plemenitost kada ljudima vladaju sadržaji bez suštine, surovost neoliberalizma, nesolidarnost u društvu…?

Ovo je samo dio pitanja koja su otvorena u dvodnevnoj debati  Grada teatra, koji je u okviru svog Dramskog programa postavio i temu “Pozorište u vremenu grubosti: kako voljeti teatar u svijetu bez milosti, ljubavi i nade?”. Učesnici debate (prve večeri) bili su slikar Dimitrije Popović, glumac i docent Univerziteta u Tuzli Hazim Begagić, i reditelj Milan Nešković. O tome da li ćemo u mraku pozorišne scene moći da pronađemo utjehu od grubosti i bolesti savremenog društva, od vulgarnog i ispraznog spektakla kao vladajućeg oblika proizvodnje, i ima li teatar snage da se bori protiv takvog koncepta svijeta, druge večeri govorili su glumica Varja Đukić, i reditelji Boris Liješević i Ana Tomović.

Moderator razgovora i izvrstan “vodič” kroz temu koja se, zapravo, ne tiče samo pozorišta i umjetnosti, nego u mnogim   aspektima dodiruje i samu egzistenciju savremenog čovjeka, bio je kritičar Bojan Munjin, koji je i koselektor Dramskog programa Grada teatra.

Prema riječima Dimitrija Popovića, svijet danas globalno živi odista težak, nemoralan i manipulativni trenutak, u kojem se ruše autetične, suštinske, vrijednosti u svim segmentima života, društva i religija, ali je on ipak optimist i smatra da se umjetnost može suprotastaviti takvom svijetu, ako umjetnik ostane svoj i slobodan.

- Neki stručnjaci koji se bave učinkom elektronske ekspanzije i potrošačke svijesti, smatraju da će čovjek u budućnosti izgubiti sposobnost razmišljanja. Sve će mu biti servirano, a s druge strane, biće rob korporativnog sistema. Doista, može li ljepota spasiti svijet? Možda može, ukoliko će se čovjek moći odbraniti od samog sebe. U tom smislu, umjetnost i sve ono što oplemenjuje duh može imati značajnu ulogu.  Ako je perspektiva budućnosti tako mračna, kako se danas čini, onda se bojim da ćemo morati uložiti svu snagu koju imamo i ljepotu spasavati od svijeta – istakao je Popović.

Za reditelja Milana Neškovića pozorište jeste mjesto suočavanja sa društvenim,političkim i svim drugim okolnostima u kojima živimo, a za Hazima Begagića, koji je i direktor NP u Zenici, teatar i danas ima snagu, ali je jako teška ta konfrontacija sa frustrirajućim okolnostima, kako društvenim, tako i političkim.

- Pozorište se nalazi pod velikim pritiskom, suočavamo se sa raznim problemima, pa i timkoje bosanskohercegovačko društvo ima, i koje djeli sa zemljama iz svog okruženja. Ne zanemarujući tu terapeutsku ulogu teatra, mi smo naš repertoar uvijek bazirali na tome da se u predstavama moramo suštinski suočavati sa onim što je naše okruženje, svakodnevica, i mislim da teatar janso mora da pokaže svoj bunt – istakao je Begagić.

Glumica Varja Đukić smatra da nije dovoljno samo teoretisati o tome gdje su pozorište i društvo danas, nego treba tražiti mehanizme kako suštinski mijenjati tu situaciju.

- Ako se konstatuje nedostatak katarzičnog dejstva teatra, onda bi trebalo da vidimo šta se, zapravo, desilo, a ja sam generacija koja pamti teatar koji pripada različitim društvenim i političkim epohama na ovom prostoru. Ono za čim mi vapimo u jednom sistemu koji je potpuno razularen, jeste da se konstituiše šta je obaveza teatra. Ta obaveza se u našim institucionalnim pozorištima potpuno različito doživljava, što se vidi i po repertoarskim politikama koje su vrlo šarene, koje nisu konzistentne, i u kojima se uopšte ne vidi kakva je njihova ideja o društvu, šta tom društvu treba, i o čemu bi trebalo da promišlja danas. Ja smatram da teatar mora da dira u osjetljive teme, da skreće pažnju na okolnosti u kojima živimo, da “gura prst u oko” i da pokaže bunt – rekla je Varja Đukić, navodeći kao primjerza to predstavu “Srbenka” Olivera Frljića.

Kako da se pozorište, koje ima svoju funkciju već dvijeipo  hiljade godina, danas probije do svojih bitnih vrijednosti, prema riječima Borisa Liješevića nameće priču o tome da teatar treba da bude ovakav ili onakav.

- To je kod nas postao diktat vremena da se po svaku cijenu nameće obaveza pozorištu, da ono nešto mora. A po meni, pozorište i mora i ne mora. Neka neko pita velikogreditelja Jirgena Goša gdje mu je društveni angažman u fantastičnoj predstavi “Ujka Vanja”. Toliko je različitih estetika u pozorištu, promišljanja, i ja mislim da je svaki pozorišni stvaralac sam sebi zadatak, a njegov zadatak je da slijedi svoju inspiraciju i svoju slobodu. Danas je nekim ljudima u pozorištu bunt čist manir, bez prave inspiracije, jer je bunt postao kurentna roba i profitiraju isključivo odtoga. To se dešava upravo zato što se smatra da pozorište nešto mora. Za mene, ono jedino što mora svaki pozorišni stvaralac jeste da traži i osvaja svoju slobodu – istakao je Liješević.

Prema riječima Ane Tomović, jeste izuzetno teško ovo naše vrijeme u kojem ljudima život “procuri kroz prste”, ali uvijek ima šanse za popravak.

- Vjerujem u mogućnost preobražaja i promjene, a ono što mene u teatru zanima je čovjekova duša, i kontakt čovjeka sasopstvenom dušom. Mislim da je to ono što je ogromna vrijednost teatra da takve, velike teme može da propituje, jer su one svevremenske. Nemaju konkretne veze ni sa jednim političkim trenutkom, nego su stvar čovjekovog unutrašnjeg, ličnog kretanja kroz život, i nečega s čim svako od nas mora da se suoči. Svi se u životu susrećemo s trenutkom potpune neizvjesnosti, beznađa, a danas, nikakve iluzije o humanosti i dobroti na nivou države, društva, više ne postoje. Svaki ideal se izgubio, u takvim okolnostima čovjek je potpuno dezorijentisan, jer je prepušten sveopštem egoizmu. Ali, ono zbog čega je meni teatar vrijedan i zbog čega vjerujem u njega, jeste upravo u tome što u njemu, i u najcrnjim dramama, i u najmračnijim stvarima i neurozi, uvijek postoji vertikala, uvijek postoji čežnja za nečim uzvišenim što daje smisao našim životima.To je ono zbog čega ljudi dolaze u pozorište, gdje se stvara alhemijski čin između glumaca i publike – istakla je Ana Tomović.

"U današnjim društvima kulturom se proglašavaju najvulgarniji zabavni sadržaji"

Među evropskim i regionalnim filozofima i kritičarima čije je stavove Munjin citirao tokom ove debate bio je i Balša Brković, koji u svom tekstu kaže da su na “jedan perverzan način naša društva – bolesno ravnodušna”.

“I sve je manje, ne samo knjiga, već bilo čega, što može izazvati buku. Tako da to i nije loše – tišina koliko god ponekad može biti ljekovita, zna da bude i vrlo opasna.Posebno ako je to način da jedno društvo, da jedna zajednica svojom tišinom potpiše moralnu kapitulaciju… A ja sam dio generacije koja je odrasla uz neke priče o humanizmu, u socijalnoj državi u kojoj se u kulturu ulagalo vrlo ozbiljno. Bili smo vaspitavani na najelitnijoj zapadnoevropskoj kulturi, što je dalo fantastične rezultate, od najozbiljnije kinematografije do svih drugih umjetnosti. U današnjim društvima kulturom se proglašavaju najvulgarniji zabavni sadržaji, što je takođe dio političkog projekta i jedne masovne nad ljudima – stvaranje jednog nemislećeg I nekritičkog biračkog tijela i društva bez ikakvog demokratskog korektiva”.