Debitantski dugometražni igrani film “Dohvati nebo” crnogorskog reditelja Milutina Darića Dake premijerno je prikazan na Hercegnovskom filmskom festivalu u avgustu 2019, a nakon toga i na Podgorica film festivalu i na filmskoj reviji CINEBar2020 u Baru gdje je izazvao brojne pozitivne reakcije publike.
U razgovoru za “Vijesti” Darić ističe da je film “Dohvati nebo” tek rođen i da festivalski život tek predstoji.
“Prisustvovao sam svim pojekcijama, publika je gledala film, a ja sam gledao publiku. Malo je reći da sam prezadovoljan reakcijama publike, jer reaguje spontano i iskreno - baš u duhu ovog filma”, kaže Darić.
U njegovom filmu glavni lik je Darićev imenjak, Milutin koji predstavlja običnog čovjeka od kojeg sve u društvu i potiče.
“Milutin je muškarac srednjih godina čija se životna harmonija ruši kada njegova supruga Magdalena doživi saobraćajnu nesreću u kojoj je svojim tijelom spasila njihovog petogodišnjeg sina, koji je bio povjeren Milutinu na čuvanje. Magdalena ostaje nepokretna, ali ljubav između nje i Milutina ostaje snažna kakva je uvijek i bila”, navodi se u sinopsisu.
Pored režije, Darić je za svoj film pisao i scenario, a producenti su: Jelena Milošević, Branimir Žugić, Milivoje Lakić, Biljana Vušović. Uloge tumače domaći glumci svih generacija: Milan Kovačević, Maja Šarenac, Petar Kažić, Nada Vukčević, Emir Ćatović, Petar Božović, Ljubica Barać, Božidar Zuber, Nikola Vasiljević, Mladen Nelević, Branimir Popović, Aleksandar Saša Petrović, Vanja Jovićević, Omar Bajramspahić, Miloš Pejović, Miodrag Manerik, Slaviša Grubiša, Pavle Popović, Danilo Babović, Davor Klisić, Marko Todorović, Plamen Brnović, Milena Damjanović.
Darić je rođen na Cetinju 1975. godine. Diplomirao je na odsjeku za grafički dizajn Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju, gdje radi kao stručni saradnik u nastavi na grafičkom odsjeku od 1996, a zatim je završio i studije filmske i TV režije na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Bavi se scenogafijom, slikarstvom, instalacijom i performansom, autor je više filmskih i TV formi...
Kazali ste da ste radili “jedan mali, nepretenciozan film”. Kako biste ga predstavili publici koja ga još nije pogledala, šta će moći da vidi?
Upravo kao što ste naveli, moći će da vidi “jedan mali, nepretenciozan film”, ali vrlo ličan i iskren autorski film. Mislim da sam prilično ogolio sebe u ovom filmu, što je možda i zadatak reditelja u autorskom filmu. Nepretenciozan je u smislu što su moje želje i ambicije bile da se publika upozna sa mnom, a i ja sa publikom i da prođem samostalno cjelokupan kinematografski proces, mislim da sam u tome uspio. Sad su putevi potpuno osvijetljeni, moja namjera je da u daljem procesu izaberem pravi.
Naveli ste i da ste pokušali da ispričate priču malog običnog čovjeka, nukleusa društva... Šta su bili Vaši ciljevi, koju ste poruku željeli da pošaljete publici?
Ovaj tekst bi po formi, a u odnosu na poruku koju sam želio da prenesem publici, mogao biti jedna mala studija. Ipak nije potrebna baš studija jer postoji film. Poruka je višeslojna! Na primjer, u medijima i uopšte u društvu na svim nivoima je u principu riječ o “velikim” odnosno, makar u nekom momentu bitnim ljudima. Pitanje je jednostavno... Gdje je mali obični čovjek? Kako volim da kažem, nukleus društva, neko je rodio i oformio društvo kao takvo. U pincipu, neko ko je odlučio ili doprinio nekom svojom logikom da već pomenuti budu veliki i bitni. Gdje su svakodnevni problemi malog običnog čovjeka koji i kad pokuša da ih saopšti nekome, taj neko mu po klišeu odgovara pitanjem: “Gdje ti je dostojanstvo, izdrži i izađi dostojan iz svih problema?”. Samo ova rečenica je dobar materijal za jednu ozbiljnu komediju.
Na koji način ste pristupili čovjeku i porodici u okviru ovog filma? Koliko Vam je olakšalo to što ste i scenarista i reditelj?
Danas je najbitnija forma, nikako da odškrinemo vrata od suštine. Kad je riječ o porodici danas gotovo na svakom koraku možemo čuti da je porodica u principu disfunkcionalna. Niko neće da se zapita zašto je tako i od kad je počelo da bude disfunkcionalno, odnosno, od kad je nametnuto da porodica bude u drugom planu, a nešto potpuno nebitno u prvom? Zato koristim aktuelnu situaciju u društvu da poručim, ako neko želi da sačuva svetinje neka sačuva porodicu, jer to je prava poruka hrišćanstva. To što sam scenarista je ludost, a to što sam reditelj je hrabrost i odluka. Prosto sam gorio od želje da snimim film, čini mi se da sam bio odavno spreman, ali nisam imao produkcijskih mogućnosti. Pošto su se srećom pojavile mogućnosti zahvaljujući Ministarstvu kulture, Filmskom centru Crne Gore, RTCG-u i drugim prijateljima filma i meni su se odškrinula vrata, ali ne toliko da bih mogao potpuno da raširim krila, već da malo poskakućem, ali da se ipak držim kopna. Što je rezultiralo malim nepretencioznim scenarijem, odnosno kolažom tema bliskim malom običnom čovjeku.
S obzirom na to da ste spojili ta dva posla u ovom projektu pretpostavljam da ste bili inspirisani i motivisani da kažete nešto društvu. Šta je izvor toga?
Mislim da se to jasno prepoznaje u filmu, društvo ne smije da dozvoli sebi da je ovoliko podijeljeno i da se tolikom podijeljenošću stvara ogromna mogućnost da se sa njim trguje. To je cijela problematika našeg društva. Ponoviću da je osnova za tu situaciju upravo cijepanje porodice.
Naziv filma “Dohvati nebo”, rekla bih, simboliše ambiciju/e i stremljenje ka visinama. Šta ste Vi željeli da poručite imenom koje ste nadjenuli svom prvijencu?
Simbolika naziva je upravo ta, da sistem pruži šansu svakoj individui da shodno svojim ambicijama i potrebama punim kapacitetom raširi krila. Neko će letjeti samo oko kuće, a neko možda “dohvati nebo”...
U pitanju je Vaš prvi dugometražni film. Koliko je bilo zahtjevno stvoriti ovo djelo i da li ste imali neka očekivanja?
Film je vrlo kompleksan organizam, ne zavisi uvijek od producentskih i finansijskih mogućnosti. U pitanju su mnoge druge okolnosti, treba da imate ozbiljnu asistenciju neke nebeske sile da sve bude sinhronizovano, zvuči ludo, ali ja sam je imao. Očekivanja sam imao, neka sam ispunio, a neka nisam. Život filma se nastavlja, moj paralelno sa njim, ispuniće se još po nešto valjda. Kao što sam već rekao, sad su putevi potpuno osvijetljeni!
Da li biste nešto dodali za kraj razgovora?
Nema kraja, suština je da treba da smo na pravom putu!
Sve je bolji položaj autora u Crnoj Gori
Kakav je položaj filma i autora u Crnoj Gori?
Položaj autora u Crnoj Gori je u usponu, ali ne može se očekivati da se njihov položaj radikalno promijeni kad se Crna Gora radikalno ne mijenja, a ima kapaciteta za to u svakom smislu. Zato nam preostaje, kao i svim autorima na svijetu, da budemo u pravo vrijeme na pravom mjestu i radimo pravu stvar.
Mnogo u životu dugujem ženama
Koji se projekti mogu očekivati od Vas u skorije vrijeme, kakvi su planovi?
U odnosu na ovaj film sad sam vrlo pretenciozan, bavim se biografijama nekih, prema mom mišljenju, veoma važnih ženskih osoba. Puno u životu dugujem ženama, počevši od moje majke pa do svih žena koje sam u životu poznavao, završno sa mojom ćerkom. Žene su me formirale i izgradile kao čovjeka. Sa tim u vezi crnogorska žena je nešto veličanstveno, blisko Božanstvu... U principu, to se može reći i za ženu sa cijelog Balkana. To su teme kojima se sada bavim.
Bonus video:
