Putovanje me čini piscem kakav jesam

Žar ljubavi” i “Noć karnevala” dva su romana engleske spisateljice Hane Filding u kojima se, pored neočekivanih intriga u koje zapadaju njeni junaci, na divan način predstavlja i mjesto odvijanja radnje romana. U ovim slučajevima riječ je o Italiji i Africi. “Žar ljubavi”, objavljen 2012, napeta je, živa i senzualna priča iz egzotičnih predjela Afrike, a u “Noći karnevala”, čitalac je prepušten živopisnim predjelima Toskane i Venecije kao i bogatom opisu umjetnosti i kulture.

Hana Filding rođena je i odrasla u Aleksandriji. Čitanje je oduvijek bilo sastavni dio njenog života, a ljubav prema pisanoj riječi bila je prisutna od malih nogu. Nakon završenih studija francuske književnosti, nekoliko godina putovanja Evropom, braka i dvoje djece, odlučila je da se potpuno posveti pisanju. Hana Filding je strastveni obožavalac putovanja, antikviteta i drevnih civilizacija. Živi u Kentu ali povremeno i na južnoj obali Provanse.

Nagrađivana ste savremena spisateljica romantične fantastike, a zavodljivost, strast i šansa za novu ljubav glavne su teme koje karakterišu vaše knjige. Šta vas motiviše da se bavite ovim žanrom?

- Jednostavno, ja sam neizlječivi romantičar - strastveni i maštoviti sanjar, zaljubljena u prekrasna mjesta koja posjećujem na svojim putovanjima. Pišem šta mi polazi iz srca: romansa. Oduvijek sam voljela romantični žanr, pogotovo sjajne romantike klasične literature; ne mogu zamisliti da pišem bilo šta drugo.

Vaša druga knjiga, “Odjeci ljubavi”, osvojila je Zlatnu nagradu IPPY za romantiku za 2014.godinu i srebrnu medalju za romantiku, na dodjeli nagrada IndieFab. Vaš treći roman “Nevidljivost” proglašen je zlatnim dobitnikom u kategoriji fikcija: na dodjeli nagrada za najbolju knjigu u 2015. godini u SAD-u. Takođe je osvojila zlato na dodjeli nagrada Benjamin Franklin 2016. godine. Koji ste podsticaj kao pisac imali za ove nagrade?

- Velika američka spisateljica Toni Morison je rekla: “Ako postoji knjiga koju želite da pročitate, ali ona još nije napisana, onda je morate napisati.” Zato pišem: da udahnem život pričama iz moje mašte. Obožavam da dijelim svoje pisanje s čitaocima, a zadovoljstvo mi je kad mi čitalac kaže da su uživali u priči i da su se saživjeli sa atmosferom knjige. Čast je, također, primiti nagradu za roman. Ali to je glazura na torti; ne pišem da bih zaradila pohvale, već da bih podijelila ono što mi je u srcu.

Vaša knjiga “Odjek ljubavi” dirljiva je ljubavna priča smještena u romantičnom i tajanstvenom gradu Veneciji i prekrasnom krajoliku Toskane. Toskana, a posebno Venecija, čarobna su mjesta u Italiji i bili su inspiracija mnogim piscima ljubavnih priča. Šta je vas dovelo u Veneciju kao pisca? Kako vas je grad inspirisao?

- Sama Venecija bila mi je glavna inspiracija za roman. Grad sam prvi put posjetila kao dijete. Tada sam, kao i sada, bila raširenih očiju i očarana ljepotom grada. Jasno se sjećam kako sam stajala na glavnom trgu, na trgu svetog Marka, posmatrajući zadivljujuću arhitekturu bazilike svetog Marka i osjećala sam da sam nekako ušla u drugi svijet - svijet iz bajke. Potom sam pogledala dolje, na sam trg, koji je bio prepun hordi golubova. U tim pticama nije bilo ništa lijepo. Prilično su pokvarile to mjesto. A onda mi se činilo da je Venecija grad dvaju lica: ono kojem se turisti dive, što grad čini glavnim gradom romantike, što unosi novi život mašti i ostavlja trajni, nadahnjujući utisak. A druga strana, tamnija strana, skrivena je u onome što je Erika Džong nazvala „gradom ogledala, gradom fatamorgana“.

Kada sam se kao odrasla osoba vratila u grad, prilično me je fascinirao koncept Venecije - šta znači biti Venecijanac; kakav je grad zaista ispod slojeva istorije i veličanja i legende. Frida Đanini je napisala: “Venecija nikad ne izgleda stvarno, već kao ukrašeni film postavljen na vodi.” Razumijem ovaj citat - u mjestu postoji nešto bajkovito, a sa time dolazi i do nekog malodušja, možda se vidi realizam i poslije.

Venecija mi je toliko opsjela maštu da sam jednog dana znala da ću napisati roman smješten u ovom najelegantnijem i najfascinantnijem gradu. Ali to je morala biti prava priča kako bi se uklopila u mjesto. Za mene je to značilo priču koja je odražavala dva lica Venecije - masku koju nosi, i pravi oblik ispod.

Priča iz vaše knjige “Afroditine suze” nalazi se uglavnom na grčkom ostrvu Helios. Zašto? Šta vas veže za Grčku i njena ostrva?

- Grčka je za mene sasvim posebna. Odrasla sam u Aleksandriji, u Egiptu, u vrijeme kada je to bilo veoma kosmopolitsko mjesto. Mnogi roditelji mojih prijatelja iz moje škole bili su Grci. Kako je Grčka mediteranska zemlja, sunce, more i toplina jako prijaju. Pa, naravno, i mitologija.

Stari Grci ostavili su tako bogato nasljeđe legendi - priče pune mudrosti, bogove ili boginje za sve, od ljubavi i rata do vinarstva. Tome dodajte još mnogo starina, svaka sa svojim pričama za ispričati, i lako je vidjeti fascinaciju za pripovjedača poput mene. Do danas, kultura i tradicija Grčke su bogate i raznolike, odražavaju njenu lokaciju koja premošćuje Istok i Zapad. Ipak najviše volim Grčku, to je tako romantična zemlja. Kupila sam tamo svoju vjenčanicu, a moj suprug i ja smo bili na medenom mesecu na Rodosu i Santoriniju, gdje smo, poput likova u “Afroditinim suzama”, vidjeli najspektakularnije zalaske sunca.

Vaša trilogija “Andaluzijske noći” sadrži tri knjige: “Nevidljivost”, “Maskarada” i “Nasljeđe”. Kako možete predstaviti ovu trilogiju ljubiteljima vaših knjiga ovdje u Crnoj Gori?

- Moja trilogija “Andaluzijske noći” izvlači čitaoca iz divljih krajolika Španije pedesetih godina prošlog vijeka, kroz istoriju opasnih veza i osvetničkih drama i porodičnih spletki, u moderni svijet tajnih misija i ukopanih tajni. Romantičan i egzotičan, sadrži sastav živopisnih likova kroz tri generacije i bogat je istorijom i kulturom Andaluzije. Prva knjiga, “Nevidljivost”, priča o ljubavi i identitetu i sukobu ideala u potrazi za srećom, odvija se 1950. godine. Aleksandra de Fala, polu-Engleskinja, polu-Španjolka, mlada spisateljica, napušta svoj privilegovani, ali zagušujući život u Londonu i putuje u Španiju kako bi se ponovo okupila sa svojom dugovječnom porodicom. Umjesto da joj pružaju osjećaj pripadnosti za kojim teži, de Falasovi su obuzeti ključalim emocijama, zarobljeni divljim običajima i tradicijama Andaluzije, koji su za Aleksandru strani. Među čudnim likovima i burnom vrućinom ove zemlje, ona susreće čovjeka koji budi emocije za koje je jedva znala da postoje. Ali njihov je put prepun prepreka: opasnih rivala, nepredvidivih događaja i neizbježne indiskrecije. Može li ljubav preživjeti u svijetu u kojem skandal i opasnost nikada nijesu daleko?

U “Maskaradi”, čija se radnja odvija 1976, mlada spisateljica se uplela u ilegalnu ljubavnu vezu sa ciganinom, koja je uvlači u svijet tajni, obmane i mračne želje. Luz de Rueda se vraća u svoju voljenu Španiju i dobija posao biografa poznatog umjetnika. Prvog dana povratka u Kadiz ona sreće očaravajućeg, strastvenog mladog ciganina Leandra koji joj odmah zarobi srce iako su odnosi sa njegovim narodom tabu. Proganjana ovom zabranjenom ljubavlju, upoznaje svog novog poslodavca, sofisticiranog Andrasa de Kalderona. Rezervisan, ali mračno uvjerljiv, potpuno je drugačiji od Leandra, ali gotovo ciganski dvoličan. U Luzi obojica bude nepoznate i uzbudljive osjećaje, ali ona će otkriti da misterija i opasnost okružuju oba muškarca.

Napokon, u “Nasljeđu”, čija se radnja dešava 2010. godine, problematična novinarka otkriva da je njena odanost na ispitu kad ljubav i želje otkriju mračne tajne iz prošlosti. Luna Vard je novinarka iz Njujorka koja prati nauku. Ona proputuje pola svijeta da bi u tajnosti otkrila alternativnu zdravstvenu kliniku u Kadizu, pa zato njen spokojan život biva bačen u nemir. Doktor koga istražuje, kontroverzni Rodrigo Rueda de Kalderon, nije ono što je očekivala. Svojim divljim ciganskim izgledom i đavolskim smislom za humor, namerava da je privuče k sebi. Ali kako se može predati strasti koja prijeti svom razumu; i kako je ikada mogao naučiti da joj vjeruje kad otkrije njen pravi identitet? Tada Luna otkriva da Ruj nosi svoju nagrizajuću tajnu...

Rođeni ste u Egiptu, a studirali ste francusku književnost na univerzitetu u Aleksandriji. Danas živite u zapadnoevropskim zemljama. Koliko je u vašim knjigama prisutna domovina, Egipat?

- Egipat je tamo gdje je počela moja strast za romantičarskim pričama, istorijom, kulturom i putovanjima i tako da je zaista temelj svake knjige. Toplina, mediteranski način života, folklor i legende - sve to inspiriše moje pisanje.

Jedno od mojih najdražih mjesta koje povlači pisanje je Hotel Old Cataract u Asuanu. Izgrađen na granitnom podnožju u Nubijskoj pustinji na obalama Nila, ova raskošna vila u stilu Belle Époque zadržala je svu raskoš prošlosti. Hotel vas vodi prema vremenu i mjestu legendarnih ljudi i priča; tamo su odsijedale mnoge poznate osobe, među kojima su ser Vinston Čerčil, kralj Faruk, Aga Kan i car Nikolaj II.

Za mene vrhunac boravka je sjediti na mermernoj terasi s pogledom na Nil, a iza nje i na raskošne vrtove istorijskog ostrva Elefantine, kuće hrama jednog od najranijih egipatskih božanstava, Knuma sa glavom ovna, boga stvaranja i vode. Tamo na terasi imam sjedište u prvom redu za gledanje drame prirode koja se odvija u različito doba dana.

U rano maglovito jutro dominantna je impresija dubokog postojanja mira. Pogled vam pada na feluke, romantične drvene jedrenjake, sa jedrima poput krila galeba, korišteni od antike, privezani na obale Nila; na beskrajna polja koja se protežu izdaleka, prožeta majušnim selima sa svojim blatnjavim zidovima i vijugavim putevima obrubljenim palmama.

U podne, pod visokim žarkim suncem, prizor je oslikan živim bojama. Mogli biste vidjeti bosonogu ženu kako u svojoj lebdećoj haljini puni flaše vodom na rubu rijeke, nasmiješenog muškarca kome vise noge i oscilira na leđima malog magarca, niz divnih kamila koje se gegaju na ravnom putu omeđenom hladnim i sjenovitim zasadima urmi. Svaki prizor je razglednica sa prikazom ljudi koji poštuju mir i koji danas žive kao što su živjeli prije hiljadu godina.

A onda, na kraju dana, zalazak sunca: sat kada je priroda umotana u slavu boje! Jednog trena krajolik je zasljepljujuće srebrnasto plav, oker, sjajno zelen i kapljičasto sjenovit; sljedeći, bez upozorenja, prelijeva se u divlju grimiznu boju. U Egiptu noć brzo dolazi; sunce zalazi dramatično - kao prasak - baš kao da je ono ispod ruba pustinje. Feluke se uvlače u obalu uz zveket lanaca i škripanje vjetrobranskih stakala i zveckanje velikih jedara. Polja su prazna, a dim malih vatri diže se u mirnom zraku iz kuća od blata. Sada je pao mrak i vazduh je tih i bez daška. Nebo je purpurna nadstrešnica, nisko obješena, a blistave zvijezde su toliko blizu da ih sa neba gotovo možete i skinuti. Sjenoviti putevi, cvijeće u vrtu hotela i vitki jarboli jedrenjaka nepomični su, sablasno bijeli na srebrnom mjesečevom svjetlu: pustinjska noć donosi beskonačnost, vječnost, ljepotu - sve one velike emocije koje nadahnjuju romantiku.

Da, sigurno, moja domovina nadahnjuje svaki romantični roman koji pišem, a moji fanovi mogu se veseliti mom sljedećem romanu koji se odvija u Egiptu i koji bi trebao biti objavljen 2020. godine.

Postojati između različitih kultura

Volite da putujete u druge zemlje, kao i junakinje Vaših knjiga. Šta je pokrenulo Vašu ljubav prema putovanjima?

- Putovanje kroz koje prolaze moje heroine je ono s kojim se snažno identifikujem. Odrasla sam u Egiptu i zbog toga što je vlada stavila moju porodicu pod nalog za zapljenu, nismo mogli putovati dugi niz godina. Kao dijete to me nije previše brinulo - Egipat mora da je mnogo okupirao um djevojčice velikom maštom. Ali, vremenom, kad sam bila mlada žena, imala sam duboku potrebu da vidim svijet.

U mojim dvadesetim godinama provela sam nekoliko godina putujući, pretežno Evropom, a zatim sam upoznala svog supruga na piću u Londonu. Od tada smo živjeli nešto od kosmopolitskog života, krećući se između različitih kultura. Na primjer, one godine kada sam napisala “Afroditine suze”, podijelili smo vrijeme između svojih domova u Irskoj, Engleskoj i Francuskoj, putovali smo u Egipat da posjetimo porodicu, a takođe smo otišli na grčka ostrva što je bio dio mog istraživanja za roman.

Za mene je doživljavanje različitih kultura i njihovih ljudi podjednako važan dio života kao i čitanje i pisanje. Kao što je marokanski putnik Ibn Batuta rekao: “Putovanje - ostavlja vas bez riječi, a zatim vas pretvara u pripovjedača.” Putovanje me čini piscem kakav jesam. Zato su svi moji romani prožeti strašću za doživljajem novih ljudi i mesta - a isto tako i ljubavlju da se vratite kući gdje god da je to, gdje zaista i pripadate.