Riječi trajnije od života - Vijesti.me
UZ NOVU KNJIGU BRANKE BOGAVAC

Riječi trajnije od života

Trebalo je imati hrabrosti pa napisati ovu knjigu. Ovo je knjiga duboke odanosti sebi, rodnom mjestu, koje je uvijek opredjeljujuće, pa i kad nam se čini da nije, odanosti prema roditeljima, bližnjima, prijateljima...

Branka Bogavac
Branka Bogavac (Foto: WP)

Nedavno je pred čitaoce izašla knjiga života, pisana životom, Susret je najveći dar Branke Bogavac. Izdavači su Narodna knjiga - Miba books (Podgorica - Beograd). Knjiga predstavlja sintezu života njene autorke, neobične puteve i dragocjene susrete, a pisana je niz godina. Pišući je, Branka je vraćala život i pretakala ga u riječi. Otuda i naslov teksta koji, siguran sam, najbolje odgovara ovoj knjizi.

Kada sam pročitao knjigu Susret je najveći dar, a čitao sam predano, bez daha, rekao sam sebi: nema toga ko ne bi napisao predgovor za ovakvu knjigu.

Rado bi to učinili njeni sagovornici Miloš i Borhes, Amado, Sioran, Ljosa, Jonesko, Paradžanov, Dirasova, Klod Simon, Ponž, Kadare… Svi veliki i dobronamjerni. Nadasve i zato što je knjiga dobronamjerna, kao život što ju je pisao. Živjeti s dobrim namjerama, to je najveći smisao. Ova knjiga je kao život, kao živo biće. Ona je neprocjenjivo bogatstvo, primjer kako sve, i ono neznatno, malo i nevažno, postaje važno, dragocjeno, zlatno. Život je neuništiv, trajan, prolaznosti nema, spaseni smo u riječima. Branka Bogavac je svoj život prenijela u riječi, uspomene u novu stvarnost, jer je riječ trajnija od života.

Naslovna strana knjige

I sam sam, hoću da kažem, ako ni sa čim, a ono djelićem ljubavi i istinske želje doprinio da ova knjiga bude napisana. Sada, kada je napisana, počastvovan sam što u nju uvodim čitoaca. Kada me je autorka pitala prije nego je poslat rukopis iz Pariza, da li ću napisati predgovor, odmah sam prihvatio, bez razmišljanja kao zalog prijateljstvu koje nas veže, koje je duboko, obostrano, dobronamjerno, intelektualno izrodilo mnogo lijepih ideja, intervjua, tekstova, nezaboravnih druženja, ljeta koja žive, koja se pamte. Druženja su se uglavnom odvijala ljeti kada Branka najviše vremena provodi u Crnoj Gori.

Vrijednost ove knjige je njena iskrenost, iskrenost pri susretu s čovjekom, prije svega. Događaj koji je zaodjenula u nepotrošivu auru. Svemu dajući nadu i snagu, svjetlost. Bez iskrenosti ovakve knjige bi bile kalkulantske, kratkog daha.

Životu se ne može podvaliti! Zato ih je najteže pisati. Svemu je posvetila ljubav: kući na Boru, sestrama, komšijama, mužu Žanu bez kojeg bi njen život bio siromašniji, bratu Dušanu, Borhesu, sagovornicima. Svakoj osobi, događaju, pojavi, dat je značaj, važnost i, upravo zbog takvog odnosa, želje da se svemu da trajno obilježje, knjiga je neponovljiva. Ljubav otvara gvozdene kapije, pomjera brda, otvara vasionu.

Branka sa Borhesom

Zlatna nit života sve povezuje, dovodi u sklad i saglasje. Svaki njen segment mali je svemir. U njoj živi sve prošlo. Ima situacija, a one nijesu rijetke, kada čitalac zažali što nije autor knjige koju čita. Imao sam taj osjećaj, ne zbog zavisti, već zbog divljenja. A divljenje je nepogrešiv etički i estetski sud. Neko će reći - pristrasan. Na takav mogući zaključak dajem odgovor: srećan sam što je napisana ova knjiga. Rasuti trenuci, ponovo prikupljeni, mozaik u kome svaka kockica ima važnost, sve pojedinačno, i cjelina.

Zbog ovakve knjige je vrijedjelo živjeti, putovati, trošiti sebe i novac, biti obuzet strepnjom, sanjati, biti tužan i radostan, nadati se, zaplakati, vjerovati... Angažovati sebe i porodicu da bi se neki od susreta ostvarili, ništa ne žaleći, ni na čemu ne štedeći. Sve na ovim stranicima pulsira životom.

Od prve knjige za koju zna svjetska književnost, Epa o Gilgamešu, gdje je sudbina čovjekova ispričana na najjednostavniji način, preko Pjesme nad pjesmama, Šalamovljevih Priča s Kolime, do Knjige o Jovu, sve su lične, ispovijedne, zato dubinske, neponovljive.

Trebalo je imati hrabrosti pa napisati ovu knjigu. Imati iskrenosti, ništa ne sakriti niti prikriti, ni pred čim ne dovesti sebe i čitaoca u dilemu. Ovo je knjiga duboke odanosti sebi, rodnom mjestu, koje je uvijek opredjeljujuće, pa i kad nam se čini da nije, odanosti prema roditeljima, bližnjima, prijateljima...

Oda životu i ljubavi koja je uvijek spasonosna, koja pomaže da zaronimo u sebe, da spoznamo sebe i svijet. Branka je spoznala svijet: gradove i ljude, događaje koji su obilježili vrijeme kroz koje se kretala, umjetnike koje je sretala, neobičnosti na svom životnom putu... vođena sigurnom rukom i sjajem samo njoj naklonjene zvijezde, stigla je tamo gdje se zaputila, obgrlivši i život i svijet velikim zagrljajem… Osušene trešnje zavičajne u ovoj knjizi su ponovo procvjetale, otac se vratio iz rata, s puta kojim je otišao, samo njemu znanim bespućima, brat je nagrađen za hrabost koju je, u vremenu kukavičluka, nesebično pokazivao, majka se osmjehuje, zadovoljna...

Pred mnogim epizodama zastao sam zadivljen: pred dječjom maštom, pred „tri sunca“ koja su se jednom pojavila na nebu iznad rodnog bihorskog sela Bora, sve liči na divnu fatamorganu: život u pariskim pozorištima, koliko i na improvizovanim predstavama u siromašnom seoskom ambijentu, uz svjetlost petrolejke. Ta svjetlost - žudnja za životom, za znanjem - svijetli ovim stranicama dajući im neprolazni sjaj.

Zadivljena Markesovom biografijom, kad bi me pitala prilikom naših susreta ili telefonskih razgovora, da li je nakon one velikog Latinoamerikanca dostojno pisati knjige sjećanja, imao sam uvijek isti odgovor - ne treba praviti poređenja. Važna je autentičnost. Ti pišeš tvoju knjigu. A kad se to dogodi, postignut je cilj u životu, literaturi, svemu.

Sa Eženom Joneskom

S punom odgovornošću je pristupila svemu i svakom. Odgovornost znači ulazak u sferu istine, a istine zbore jednostavno: kao što šuma zeleni, trava leluja, vjetar piri, lišće opada... Uvijek sam se divio odvažnim ljudima, velikim gestovima, onima što nose misiju, što se ne boje da kažu što misle. Branka Bogavac je nosila misiju i ispunila je na najdostojniji način. Trajne su one knjige koje imaju ličnu energiju. Takva energija je nepotrošiva! Svaki čovjek ima svoju svjetlost, treba je samo uočiti. Branka Bogavac je tu svjetlost uočavala u ljudima, bližnjima, običnima, i velikima, bez razlike. Branka se iskreno divi sagovornicima, životu što je obdario neprocjenjivim darom... Njena knjiga je otvorena za one koji će u njoj sebe naći. Toliko sam toga našeg našao u njoj. Osjećaj letjenja imamo samo pred rijetkim knjigama. Pred ovom sam osjetio svjetlost, nebo i let... čari zemaljskog života.

Zaželio sam i da citiram, zbog Česlava Miloša s kojim je Branka Bogavac imala susret, zbog pjesnika kojega obožavam, i djelo i sudbinu (i sudbine se mogu obožavati kao djela!), zbog ruskih umjetnika koji su slobodu plaćali životom, s kojima je autorka napravila nezaboravne intervjue, zbog hrabrosti koja je mogla biti plaćena visokom cijenom, zbog Brodskog, tog genija slobode kojeg je iznjedrilo vrijeme straha, pretvorivši ga u metaforu hrabrosti, u buktinju koja ne prestaje da svijetli. Takvim duhovima je dato da iskoče iz zgloba, iz sistema, kolone, iz vremena, u vanvremeno, da idu kada drugi ne mogu, slobodni, kada su drugi zarobljeni. Onaj miloševski zarobljeni um treba probiti snom o slobodi, raditi za sve, znajući da si u tom času možda jedini, ali da je tebi sve dato i da to dato moraš ispuniti. To su ličnosti kroz koje se sublimira prošlo i buduće, oni ne mogu izdržati u sobi, na trgu, u učionici, udobnom hotelu, njima slijede robijašnice: gulazi, sibiri, kolime, gladi i klevete... Zatočena riječ najdalje se čuje. Mandeljštamtakvim vremenima daje otpor micanjem usana. Ona dođu i prođu, ostavljajući rane i ožiljke. Iako u ožiljcima, iako zapušenih usta, oni imaju svoj glas. Tako bitan, toliko odgovoran! Ove riječi su za njih i Branku Bogavac koja se odvažila da govori sa njima. U odjeljku posvećenom velikoj ruskoj pjesnikinji, Beli Ahmaduljinoj, koju je Branka posjetila na jednom od svojih putovanja u Moskvu, velika dama ruske poezije, najveća poslije Cvetajeve, priča autorki ove knjige: “Jednom, dok sam recitovala u Lenjingradu, u ogromnoj sali Politehničkog univerziteta, dobila sam cedulju: Ako se ne plašite, recite šta mislite o Brodskom. Brodski je bio zabranjen, ime mu se nije smjelo pominjati, ni djelo čitati. Cedulju sam stavila u džep, a onda me odjednom obuzeo bijes, rekla sam: ‘Hrabri anonimac me pita, šta mislim o Brodskom, ako se ne bojim.’ Bojim se svakako, ali ipak odgovaram: on je ukras ruske književnosti i tako će biti dovijeka, a zašto ne živi u vašem gradu, to pitajte nekog drugog. (Tada je bio protjeran na daleki sjever).

Njegova poezija - to je remek djelo, trijumf, kraj epohe. U njegovoj knjizi je tako prekrasan predio, i on sam je takav. Bez sumnje, za rusku mladu poeziju - otkrije nove prostore. Svi naši mladi pretrpjeli su njegov ogroman uticaj. Njegov način pisanja je savršeno, neočekivano rimovanje. Njegova poetika, njegova tehnika danas se uveliko istražuju...“ Uvjeren sam da će nas spasiti hrabrost i iskrenost. Zbog mnogih Brankinih sagovornika koji su prošli tamnice, ali nijesu utamničeni. Sve mogu svezati lanci, obuzdati tamničari, ne i duh. On je neobuzdan. Susret je najveći dar iskrena je i hrabra knjiga! Mislim da bi najljepši moto za nju i njenu autorku bila ona grčka misao: Budi što jesi. Kada si svoj - pripadaš svima!

Branka i Cvetan Todorov

I nešto za kraj što je moglo biti i početak: knjiga donosi čitav album fotografija iz raznih perioda autorkinog života, od najranijeg djetinjstva, preko Beograda i drugih gradova gdje je boravila, do Pariza gdje već decenijama živi. Pored riječi, fotografije su posebna vrijednost ove knjige. Branka je cijeloga života pisala, ali i slikala, znajući ili naslućujući šta slika znači. U ovoj knjizi mnogo, neuporedivo mnogo znači. Pored riječi, i fotografije su trajnije od života!