Saga o đedu Manojlu - Vijesti.me
ZAPIS O KOMITI

Saga o đedu Manojlu

“…Izdala ga je kuma Marija iz Branika - ne od nevolje, ni u afektu, no iz čistog koristoljublja i hladnokrvno” piše Mihailo Lalić. “Dala mu je opoj u piću, dovela žandare iz Mojkovca da opkole, ukrala mu pušku i bombe da se nema čime braniti i dala znak da ga probude … Je li duši Manojlovoj bilo lakše kad su smakli Mariju i njen nakot?

Manojlo Mišnić (stoji prvi slijeva) s braćom Ilijom, Vukajlom i Milijom dok su početkom prošlog vijeka radili u Americi
Manojlo Mišnić (stoji prvi slijeva) s braćom Ilijom, Vukajlom i Milijom dok su početkom prošlog vijeka radili u Americi (Foto: Privatna arhiva)

Iznad Biogradskog jezera, livada Ganovača, omiljeno tradicionalno sretište Mojkovčana, pogotovo za majskih uranaka. Okupljali su se slobodari, pa i davne, 1937. godine, kada žandari pokušaše da rašćeraju hrabru mojkovačku omladinu. Tada Šako Adžić, od brijega odvaljen, lati stožinu da se suprotstavi žandarskim bajonetima…

Na Ganovači izvor, đe žmari hladna bjelasička voda. Ispod izvora grob; na njemu piše: “Manojlo Mišnić rođen 1885. pogibe 1917. kao komit crnogorski od austrijskog okupatora i domaćih izdajnika. Spomenik podigoše supruga Jana i sinovi Milan i Đoša”.
Imao je tridesetdvije godine.

Đoša je rođen nekoliko dana poslije pogibije oca Manojla. Ostala su siročad, Milan, Đoša i dvogodišnja Danica; moja majka.

Piše Milovan Đilas…

Bilo je to vrijeme kada su se “svakakva nasilja umnažala svakodnevno”. Pisao je Milovan Đilas o ljudima-junacima, razmišljajući o prolaznosti svega ljudskog sem poštenja - ono se sačuva i ispliva uprkos svemu.

“… Neki austrijski narednik nasrnuo je na djevojku u susjednom selu, u Bjelojevićima. Njen brat Manojlo Mišnić plane i ubije ga. Austrijanci su zapalili selo, sva planina se uvila u zelen i otrovan dim, a vjetrovi su donijeli opori miris garevine”, piše Milovan Đilas u svom romanu Besudna zemlja. “Manojlo se krio po Biogradskoj gori, u kućici udovice Marije, po strani i na vidoku. Ali ga je, kako se pričalo, ona izdala. Jedna zora ga je zatekla opkoljenog u kućici - Austrijanci su ga zvali na predaju. Ali hajduk nije ni pomislio da se preda. Bacio je na njih bombu i jurnuo za njom. Bio bi im utekao da ga, već jednom nogom u šumi, nije zgodio kuršum u petu. Stigli su ga i dotukli, kasapeći ga bajonetima. Seljaci su ga dovukli na livadu iznad Biogradskog jezera, a zakopali kraj bistrog i ledenog izvora, gdje su odmarali putnici… Birali su lijepo mjesto kako će mu se grob i pogibija pamtiti. Ali su zaboravljeni, zarasli u paprat i tonući pod znamenitijim zbivanjima. Komiti su se osvetili Mariji”, piše Đilas. “Izvukli su joj jezik kroz vilicu i - ubili je. Marija je bila gledna žena, sa sitnom i gladnom djecom. Ali, eto… Izdala je, pa ako ju je neko i žalio, nije mislio da je s njom nepravedno postupljeno. Ali rijetko ko odobrava što su je mučili, kao Turci hajduke u narodnoj pjesmi…”

…I Mihailo Lalić

U romanu Gledajući dolje na drumove Mihailo Lalić takođe spominje Manojla Mišnića.

“…Izdala ga je kuma Marija iz Branika - ne od nevolje, ni u afektu, no iz čistog koristoljublja i hladnokrvno” piše Mihailo Lalić. “Dala mu je opoj u piću, dovela žandare iz Mojkovca da opkole, ukrala mu pušku i bombe da se nema čime braniti i dala znak da ga probude … Je li duši Manojlovoj bilo lakše kad su smakli Mariju i njen nakot?... Ne vjerujem.”

A baba Jana, crnogorska čovjek-žena, kao iz priče, iz legende; u teškim uslovima podnjivila đecu, Milana, Danicu i Đošu; vazda joj ruke ufatne; rukavi zavrnuti do lakata… Držala brašno, u drvenom sanduku; i zahvatala ga italijanskim šljemom, zaostalim iz rata… Ona, od Radovića s Drijenka, sestra junaka Velja Radovića

“Blagostanje rađa gordost, a gordost ne rađa ništa dobro” veli Mihailo Lalić. “Sita i toplo obučena austrijska vojska i žandarmerija na zulum se bješe oslonila, bez milosti je tukla i gonila, ubijala i vodila u logore…”

…Imao sam šesnaest godina kada mi je u Sanatorijumu na Cetinju umrla majka Danica, ćerka Manojlova. Bolovala dugo; liječila se u nikšićkom Brezoviku i na slovenačkom Golniku od tada teško izlječive tuberkuloze, koju je dobila u ratu poslije jedne jake prehlade…

Pismo dr Pera Šoća

Iz Beograda pismo mom ocu Maksimu uputio je znameniti Pero Šoć: “Dragi Prijatelju, Saznajem preko ‘Pobjede’ o tvom velikom gubitku - dobre i plemenite supruge. Ona je, vidim, bila i viteška Crnogorka, koja zaslužuje da joj se spomen očuva na stranama viteških primjera svog kraja.

Šaljem ti svoje bratsko saučešće u tvojoj velikoj žalosti.

Sa drugarskim pozdravom,

Dr Pero Šoć.

Beograd, 10 jul 1956”

Zatim, na posebnom papiriću, dr Pero Šoć piše: “U nekrologu pok. Danice (‘Pobjeda’ 8 7 1956) spominje se i o njenom ocu - u vezi s OTPOROM u Prvom sv. ratu protiv okupatora… Skupljam podatke o tom OTPORU. Bih li mogao doći do podataka i o gestu Manojla Mišnića i o njemu?”

A na zelenoj Ganovači, ispod ledenog izvora, samuje grob junaka, crnogorskog komite Manojla Mišnića.


Vidi sve komentare