Šansa za mač, ali i za diskurs - Vijesti.me
STVARALAŠTVO CRNOGORSKIH DIPLOMATA I VLADARA (14)

Šansa za mač, ali i za diskurs

Diplomacija se sporo mijenja. Diplomatsko pismo, jednu tradiciju, Foržt u znatnoj mjeri neoborivim smatra, pošto je to oblast sa konzervativnim radijusom promjena

Milovan Đilas
Milovan Đilas (Foto: Wikimedia Commons/Stevan Kragujević)

[(KORUPCIJA - SALUSTIJE, G. C.)]

Rimski istoričar, pisac i diplomata Salustije (86-34.st. ere), o korumpiranim Rimljanima, onima iz više društvene klase, kaže ovako bez dlake na jeziku:

“Samo malina njih voljela je svoju čast više od zlata.”

Možda Salustije polazi od samog sebe, ali on nije u toj malini.

Iako je bio opozicija staroj rimskoj aristokratiji, uspio je da se enormno obogati, pošto je stao uz Cezara u građanskom ratu i dobio na upravu dio Afrike, koji danas pokriva više zemalja poznatih pod diplomatskom kraticom Magreb.

Jednom je čak bio izbačen iz Senata, navodno zbog nemorala, ako ta kvalifikacija nije protukladna životnom stilu rimskom - prije mislim da jeste protukladna - odnosno, ne nalazim u tome neku ozbiljnu protivurečnost, bar ne kada moć i zlato gledaš očima Rima.

[(PRINCIPI - ĐILAS, M; PLAMENAC, J.)]

Najsrčaniji rad, kod nas, o moralu, etici, nisu, kao što se na prvi pogled čini, Miljanovljevi Primjeri čojstva i junaštva, iako slijede ljudsko srce u kolebanju i krizi. Ne, to bi bila Đilasova Nova klasa. Zašto?

Ideološka korupcija je ozbiljan problem. Mi obojicu razumijemo, i Miljanova i Đilasa, približno jednako jer nose izvještaje o čovjeku u krizi savjesti. No, kod pisca je veoma važno čemu se on sam izlaže dok piše ovo ili ono. Šta pisca košta njegova priča, šta on plaća, i koliko, zar tu nije kvaka?

Stari pisac je svoje Primjere čojstva pisao uvjeren da će mu donijeti zasluženu utjehu, a pisac iz XX vijeka, pritjeran uza zid - kad stvar promatramo na horizontu očekivanja - pisao je svjestan da ga nakon studije čeka tamnica, ili smrt. A ipak je prkosno rekao svoje. Stavio je šaku na kvaku ideološke i materijalne korupcije, otvorio vrata i zagledao se u posljedice.

Đilasova “Nova klasa”
Đilasova “Nova klasa”(Foto: kupindo.com)

Đilasovo djelo je bičevanje korumpiranih - razobličio je materijalnu privilegiju pobjednika, ogolio dvoličnost režima koji jedno priča a drugo misli i radi - ovo toliko važno djelo - uticajno u svjetskim razmjerama - denunciralo je ideologiju, potkupljenu novcem, te je Nova klasa i moralni, ne sam teorijski instrumentarij.

Podrivanje i razobručenje lažnih principa i sumnjivog poštenja privilegija je i hazard - cijena plaćena padom s vlasti i robijom. Paradoksalna privilegija koja otkriva gola cara - stanje kada principi parazitiraju “na visokom nivou opštosti”, što bi rekao Jovan Džon Plamenac. (To some people it may seem that to claim that liberals and radicals differ less in their principles than in their believes about the social conditions of realizing them and the methods to be used in creating the conditions, is to belittle the difference between them. I do not think so. The principles are at a high level of generality. (Up. John Plamenatz: Marx’s Philosophy of Man, Oxford, 1975, 374.)

Kod nas posvuda ima nekih praznih priča bez ličnog primjera. Od čojstva Marka Miljanova, preko Đilasa, i Plamenca, koji je sebe nazivao Oxford man, sve do danas, pola stoljeća nakon njega, puno je šuplje priče. Ovdje je najlakše zavesti drugog, i druge, pričom o moralu, žvalavljenjem o etici, ali bez lične žrtve. Baciv pogled na posljednje decenije, ne znam mjesto, gdje bi neka visokoparna priča bez ličnog primjera, bila jeftiniji bakrač nego na Balkanu. Suvoparno zaklinjanje u čast je kompromitovano - barem su uspomene najsvježije - osvrnimo se oko sebe!

Marko Miljanov
Marko Miljanov(Foto: Wikimedia Commons)

Plamenac je toga svjestan, u hladnoj, racionalnoj britanskoj klimi, premda ne znam da li bi ovdje bio svjestan. Ideja o moralnoj slobodi, kaže on, isto je toliko politička koliko moralna. (Sic!) (Familiar, to, though again variously interpreted, is the idea of moral freedom. This idea, since Rousseau took it over from Stoics and adapted it to new purposes, has been as much political as moral. (Up. detaljnije John Plamenatz: Marx’s Philosophy of Man, Oxford, 1975, 330.)

Kod Đilasa, pak, volim onu otvorenost, iskrenost i vrlinu sa hrabrošću. Korupcija za mene nije samo vlast novca već i pad hrabrosti, dobrote i vrline. Korupcija, to je kriza časti; zato je tu pisac, da ošine koliko god može, za šta drugo?

On nije prošao kao Salustije, koji se toliko obogatio u politici da je sagradio svoje monumentalne vrtove - jedno predgrađe Rima zove se danas Sallustiana po njihovim ruševinama - barem što se tiče zlata. No, u priznanju krivice, u zlatu riječi, Đilas je ravan Salustiju, pa i žešći, posebno kad ošine u Novoj klasi.

[(TEŽINA - MIĆUNOVIĆ, V.)]

Naglašeno indikativna riječ, za diplomatsku službu poslije II svjetskog rata, jeste težina. Sve je teško na Balkanu, odnosi između država, nepovjerenje među narodima, ekonomski oporavak zemalja, obavještajni pritisci jednih, drugih, trećih aktera.

Blokovska politika - teška poput olova. U odnosu na SSSR, u tada neizbježnom pravcu, kuda vode ambicije i potrebe međunarodne politike - najteže. Analiza, depeša, mišljenje, postavljanje, planiranje, ugovori, prijemi, opera, kurtoazija, stil - težina posuta po svemu.

“Mićunović je bio svestan da ga čeka kompleksna i zahtevna diplomatska misija, budući da je odlazio u zemlju, jednu od dve najmoćnije svetske sile, koja je smatrana vođom bloka komunističkih zemalja i uopšte međunarodnog komunističkog pokreta, sa kojom su tek nedavno normalizovani odnosi posle višegodišnjeg sukoba” - ovako počinje, jedan komentar, o imenovanju partijskog čovjeka, za šefa misije u Moskvi - teško, s težinom olova, kao da olovo, sa štamparskog sloga i prese, pada na čitaoca.

“Moskovske godine” V. Mićunovića
“Moskovske godine” V. Mićunovića(Foto: kupindo.com)

Veljko Mićunović je i sam gledao stvari kroz tu optiku, što potvrđuju memoari Moskovske godine - kroz prizmu tenzija, tereta, teksta koji pritiska i melje sam sebe. Vidi se da je to diplomata koji osjeća prirodnu potrebu za tekstom.

[(INTERTEKST)]

Intertekst, istorija uticaja, forsira u suštini jednostavnu ideju da se “prisustvo u drugom” realizuje ne samo putem teksta, druge literature, gdje se iznova rađamo, već da su u diskursu koji se rađa prisutne čitave kulture (drugost, otherness). Da su tu nebo i zvijezde, zemlja i voda, komunikacije, opšti znakovni sistem, intelektualne tehnike, prava čovjeka, sve i svja.

I nije to ništa novo, ne donosi ove konkretne odnose, između dva teksta u trećem, samo XX stoljeće - stara je to pojava. Bez interteksta su nejasni pojmovi parodija, žanr, ljudska prava, mediji. Intertekst je probudio radoznalost.

Prisustvo jednog teksta u drugom, rađajućem se tekstu angažirano je upravo u modernoj misli. Mihail Bahtin je radikalizovao dijaloški karakter jednog teksta u drugom. A smatraju ga, barem Amerikanci, ocem intertekstualnosti zbog njegove “dijaloške riječi”, “unutrašnjeg dijaloga”, “ambivalencije”, “višeznačja”, “polifonije”.

Prisustvo, bremenitost nečega u nečemu drugome, apsolutizovala je i Julija Kristeva, počev od čitavog teksta, u kom je prisustvo drugog i drugosti condition sine qua non. Ovo drugo, pošto nastane, iz uticajnog ršuma, iz oluje uticaja, to je već novi status semioze. Tu se rađa novi međutekstualni odnos, komparatistika, totalitet. Diplomacija je tipični intertekst što u oralnom, što u pismenom obliku.

Totalitet uticaja na autora i njegov tekst, prisutan u modernoj diplomaciji, radikalizovao je njujorčanin Harold Bloom (1930) u recepciji, kriticizmu, kontroverzi. Betonirao ga je, snažno, Roland Barthes (1915-1980), za kog je uticajno stanje oko bespomoćnog autora, sve ono što ga okružuje, a najvećma tekstualnost, zapravo uslov svakog novog teksta. Tekst je, kaže on, samo mreža citata, dronjak tkanja, dio opšte kulturne teksture. Književnost je iscrpljena, autor je umro, kaže Barthes.

Književnost obnavlja samu sebe. Horsing around, jašući okolo, što vole da kažu današnje diplomate, pogotovo Englezi, opsjednuti, uvijek, porivom prema konkretnom, rukovođeni dijalektikom konkretnog. Autora nadoknađuje predstava produkcije, kaže Barthes (“smrt autora”, 1977). On, tzv. autor, više je komentator, urednik bivših tekstova, ništa novo on više nema da kaže. Sve je kazano, niko ne može napraviti novi tekst, jedino se mogu varirati stare teksture. Nema autora. Šta to bješe pisac, ko je taj?

Renate Lachmann (1936), njemačka slavistkinja, iz Berlina, insistira na “sjećanju teksta” i prilazi kulturi kao skladištu, prošlih, tekstova i prošlih znanja. Dinamično konstituisanje smisla, dvojno, polivalentno čitanje, njen je oslonac. Ne akumulacija, kaže ona, već stvaranje novih simbola. Ne prava linija, dodaje Leichmann, već novi semiotički potencijal.
Tu su, u odnosu između svog, stvaralaštva, i širih tradicija u koje ih je diplomacija uvela, naše diplomate - pisci, najjači. Najinteresantniji - svakako. Oni što poput Mićunovića - na njih mislim - svoje prisustvo u diplomaciji mjere tekstom i tako, poriv prema tekstu, neusiljeno osjećaju: rani Bokelji, svi Petrovići, Vojnovići, i dalje, novog doba akteri - Hajduković, Tomanović, Mijušković, Lalić (bio je ataše za kulturu pri ambasadi SFRJ u Parizu), Lekić, Lukovac, toliki drugi.

Bohumil Foržt (1972), češki teoretičar, izašao iz škole koja je meni, najbliža, zbog jož živih mojih učitelja, iz praške strukturalističke tradicije, zastupa intertekstualnu strategiju sa jasnim stavom prema tradiciji. Tradicija se, naime, u umjetničkom stvaralaštvu ili osporava, ili usvaja, dočim u diplomatsko-književnom pismu nije tako. Umjetnik je uslovno odvojiv, od tradicije, a diplomata - neodvojiv. Sa svojim učiteljem na Karlovom univerzitetu, Lubomirom Doleželom, Foržt je radio na teoriji fiktivnih svjetova (istoimeno djelo 2005).
Diplomacija se sporo mijenja. Diplomatsko pismo, jednu tradiciju, Foržt u znatnoj mjeri neoborivim smatra, pošto je to oblast sa konzervativnim radijusom promjena. U diplomatiji novost stiže munjevito, no, zapravo, pošto se prosije kroz zanat u praktičnom smislu, komparativno, ni izdaleka više nije tako nova. U diplomatskom diskursu jedna novost stari brzo, hladi se kao led u kanonu jednog zanata, koji uvijek teži ka mogućem, za razliku od književnosti, koja teži nemogućem.

[(PREGOVORI - LJUBIŠA, S. M.)]

Šta je u Kanjošu Macedonoviću važnije: to što minorni čovjek ubija tiranina, i način kako ubija, ili to što minorni čovjek govori i kako govori? Šta je dominantno, akt ili diskurs? Ima li prevage, u tome, i gdje ima ako ima?

Zamisao kao što je Kanjoš, inspiracija, narativ - po mom uvjerenju izvire pravo iz pregovaračkog, eo ipso diplomatskog iskustva pisca. Znatan dio novele zauzima osnovna pregovaračka pretpostavka - dijalog. Kompletan Ljubišin narativ nosi u sebi dijaloški i pregovarački karakter zajedno i naporedo.

U Kanjošu se stalno i svuda pregovara. Najprije, Paštrovići pregovaraju koga da šalju u Mletke, obraz da im čuva, pa onda i sam Kanjoš, sa svojima, zatim sa tiraninom, sve do konca, do egzekucije, pregovore vodi. Megdan, on, pretvara u pregovarački proces a napose i sa Mlečanima pregovara čak i pošto ih oslobodi napasti. On govori dok vitla mačem, govori dok ubija, govori dok misli, govori dok ćuti, govori dok spava i to je ono što Kanjoša čini krvoločnim humoristom.

Vjerujem, definitivno, da iza ove rijetke, macedonovićke inspiracije o Davidu i Golijatu, o šansi minornih anonimusa, koji su u životu inače bez šanse, stoji dugo pregovaračko iskustvo Ljubišino, akumulirano u kilometraži tromih zasijedanja austro-ugarskog Rajhstaga u Beču. Samo što je, ovo iskustvo, formalno izmješteno u kontekst gdje će najoštrije djelovati glavna oruđa ausajdera koji je dobio šansu: gnjev, inat, furija, humor, smjehovni apsurd - u omraženi prostor tlačenja onih koji su bez šanse. U Mletke. Tamo, kamo je pisac čitavog života slao strijele svoje pobune, otpora i borbe, tamo je Ljubiša uputio svog egzekutora-humoristu, Kanjoša, da ubije tirana, ali i da govori o ubistvu. Junački, i pregovarački humorist - to je Kanjoš, ne tako daleki potomak Don Kihota.

Polifona i dijaloška (diplomatska) forma Kanjoša Macedonovića - šansa onih koji su bez šanse. Šansa za mač, ali i za diskurs. Prisustvo dijaloškog, pregovaračkog, diplomatskog diskursa ne samo da je ravno junaštvu, megdanu, narativu o smrti, već je na momente dominantno. Ljubišina proza je punija, pregovaračkog (konsenzualnog) diskursa, od bilo koje druge jugoslovenske proze 19. stoljeća.

Pisci Petrovići, svi osim jednog (vladika Vasilije) imaju apsolutistički ton i diskurs. Ljubišin narativ odlikuje drugačija, i to pregovaračka, intonacija. Ljubiša je, poput Jevreja, uvijek i bez ostatka okrenut traženju kompromisa. O dijloškoj, kompromisnoj, vokaciji njegovoj, i diplomatskom iskustvu još mu nije kazana posljednja riječ.