Tako je pjevao Ranko Jovović - Vijesti.me
UMJESTO IN MEMORIAMA

Tako je pjevao Ranko Jovović

Ranko Jovović
Ranko Jovović (Foto: Dan)

Ranko je bio pjesnik tako osobenog tona. “Munja i elegancija.” Bila je subverzivna njegova potreba (i umijeće) da sve kosmičke sile upakuje u krajnje ličan iskaz.

Jesenja

Čovjek stoji na mostu. Gleda u rijeku -
Rijeka teče:
Odavna - danima, godinama, milenijumima -
Mutna i plaha, bistra i tanka: teče, živi,
Mijenja se i mre možda -
Odvajkada, kao nešto na izgled prosto.
Doba je jesenje: zagušljivo prigradsko;
Vraćamo se iz filmova, ulazimo u kafane;
Jedemo sendvič salamu,
Pijemo mlaku vodu, vino -
Ljubimo se i grdimo.
(Oni se pare uz tamno sječivo mjeseca
Plaču kao loze u prisojima)
Velimo -
Sjutra će biti kiše (ja velim)
I penjemo se u krevet.
Biće teže: glib, poplava na sve strane,
Zapušena kanalizacija
Dunuće mrtva jugovina.
Biće i teže: besparica, prazni želuci,
Prazne ruke, glava,
Bez ognja u zidovima.
Biće najteže: ako se moji udovi polome
Ako me jesen pokosi po grlu.
Dobri čovječe na mostu,
Dragi čovječe -
Dobro veče:
Okreni se i idi svojoj dragoj.
Ionako, rijeka pisnuti neće,
A ti ćeš ubiti svoje zdravlje -
(padaće otepali udovi)
Izvijaće se misli.
Pregaziće te ostali začuđenici -
Može svašta: doba je jesenje i namjere
Postaju mračnije.
Gle, kako ja sjedim kod kuće -
Istina, ja vezan ja svakovrsnim lancima -
Ne mogu dalje.
No ipak nekako sjedim
I tebe volim.
Volim i svijetlost pri kojoj sam,
I mrak stepeništa i podruma -
A da ih ništa ne pitam.
Dobri čovječe:
I riba i divljač se sklanja,
Sve živo bježi s puta -
Putevi umiru jedan po jedan.
(Mnogo štošta strada)
Tvoja draga broji sive talase:
Crne mačke skakuću
Po trulim balvanima, vrište -
Tvoja draga jeca -
Doba je jesenje i ljubav je sve kraća.
I zemlja bi nekud: pišti pritisnuta
Kao žaba
Gnji u srcu.
Bježi dobri čovječe,
Doba je jesenje i sve nisko pada.
(Psa mi, 1981)

Divlji plač

Pozdravljamo divlje pesnike sveta!
Sunce, vazduh, pastira, đavola, anđela,
Kozu, ovcu, konja, orla, svraku
Boga nad i u njima.
Pozdravljamo svetlost zaslepljujuću
Što poput večnog struji naniže,
Pozdravljamo uru kad horde brđana
Uleteše u ovaj grad
Kad nateraše bronzanog lažiboga
Na kapiji gradskoj
Da po božanski izveže:
Graditelji, zdravo!
Pozdravljam vas, o divlji pesnici
Bodeže, oklope, sedlanike,
Bičeve, topuze, boksere, drenovače,
Misli vaše zavereničke, senke hitre -
Sav taj prirodan materijal
Odiskon Osvajača
Naročito pozdravljam.
I čekiće vaše teške, elastične
I križeve i eksere čekića
Pozdravljam.
Besne mađije na vašim čelima
Pred kojim proplakaše gradski urođenici
Pozdravljam krikom novorođenog divljana.
Sa dna ovog šupljeg dna
Gde čovek i nešto žive udruženi
Gde čovek i ništa rat vode
Pozdravljam divlji plač
Razgovetnih, oblačnih, tavnih.
(Divlji plač, 1977)

Zapis o Ranku 

Bilo je to vrijeme koje je danas gotovo nemoguće čak ni objasniti. Ranku Jovoviću dugujem neke od najljepših i najinspirativnijih sjećanja na djetinjstvo i odrastanje. 

Danas to zvuči kao što je nama nekada zvučao XIX vijek - ali, bila je privilegija u tim godinama slušati njegove priče o poeziji i ljubavi, provoditi čitave noći u roditeljskom domu, a sa pjesnicima, ostalim umjetnicima i pobunjenicima. Na posveti napisanoj na Dodiru tame potpisao se - “skoro striko Ranko”. 

Taj strašni pečat, odrastanje bez oca i teret takvog usuda u Crnoj Gori, nosio je kao lični znak, onaj koji ti pripada. I koji ne možeš, niti želiš, izbjeći. Ako treba objašnjenje začuđenima, a ovdje je to uvijek nužno, bilo je to vrijeme kada današnje linije podjela naprosto nisu bile u prvom planu, niti presudne. San o Slobodi pripadao je svima. Danas nisam siguran da je tako. 

Ranko je bio pjesnik tako osobenog tona. “Munja i elegancija.” Bila je subverzivna njegova potreba (i umijeće) da sve kosmičke sile upakuje u krajnje ličan iskaz. Divlji plač (1977), Psa mi (1981) i Poljubac za Anu Ahmatovu (1985) predstavljaju vrhunac Jovovićevog pjevanja. 

Tu je, po mišljenju potpisnika ovoga teksta, najblistaviji pjesnik, a zahvaljujući ovim knjigama, čvrsto vjerujem da će njegova poezija biti trajno osuđena na nove čitaoce. Takođe, bio je tada, prije svega, u poeziji i u životu, temeljni antidogmatik. 

I to na svim nivoima i to je možda njegov ključni doprinos ovdašnjoj poeziji. Ipak, pjesnički smiraj ga je, u određenom smislu, oslonio na dogmu, nacionalnu i religijsku. 

Ali i tu je iznad svega bio pjesnik, čak i ako vam opsesivni krug njegovih tema iz te faze nije blizak. Mladi Jovović je pjevao: 

Gdje je moja ljubav, gdje je tvoja ljubav 

Gdje je to vrijeme što hoće da spriječi 

U vatru da skočim izroniću gubav - 

Ja Ranko Milošev od smrti se liječim. 

I, prije neki dan je - izliječen od smrti. Za sva vremena. 

Samom smrću, poezijom i ljubavima kojih se nikada nije odrekao. 

Srećan ti novi jezik, Rajnere! 

Poezijom iskupljen, za sva vremena, Jovoviću! 

Balša Brković


Vidi sve komentare