“To je srećna gljiva”

Donosimo odlomak iz upravo objavljenog romana mladog crnogorskog pisca Nikole Nikolića (1989), koji je čitaocima Arta poznat i kao pronicljiv kritičar i hroničar savremene proze
702 pregleda 0 komentar(a)
Nikola Nikolić, Foto: Privatna arhiva
Nikola Nikolić, Foto: Privatna arhiva

O regrutaciji nijesam znao ništa, a iz nekog razloga sam se plašio i da saznam bilo kakvu pojedinost. Jedino što mi je poput neke opomene dežuralo mislima bila je utvrđenost takvog stanja. David se nije regrutovao, David je regrutovan - to je za mene nosilo užasno tešku istinu da se više neće moći pojavljivati niotkuda, ili isto tako nenadano nestajati. Realnost koja je isuviše odudarala od moje predstave svemoćnoga ujaka.

Da se razuvjerim, iskrao sam se vani i na biciklu pojurio ka njegovoj kući. Kad sam stigao, potvrda je bila već tu. Izlišno je bilo išta drugo provjeravati. Na košu pored kuće dočekao me je goli obruč. Sit jurnjave za štetočinama koje su mu svako malo – čim bi vidjele da ga nema - rovarile po dvorištu, odnoseći sve što su mogle da očerupaju, David im je doskočio okačivši čeličnu mrežicu. Mjera predostrožnosti pretvorila se u užitak: zvučni efekat bio je mnogo moćniji, a David je svaku pobjedu proslavljao tako što bi se objesio za zveketavi splet i dotukao protivnika s desetak zgibova.

A sad je, eto, i on bio uklonjen. Jasan znak odlaska na neodređeno. Obišao sam kuću, prošao pokraj zamandaljenih prozora. Na kraju sam se zaustavio pred dvokrilnim vratima garaže, koja je priljubljenima držao katanac od mesinga. Pri šarkama je zjapio nekoliko milimetara širok prorez. Pribio sam se uz njega i odmah uhvatio odbljesak golfovih farova. Jadna, utamničena makina. Uznemiren viđenim, srozao sam se na prag. Glava mi je bila naslonjena uz vrata; s druge strane, iz mraka izdijeljenog po prostorijama koje sam odlično poznavao, bubrila je praznina. I po onome što sam vidio prešla je neka brišuća sjenka. Trava koju su svakodnevno gazili točkovi već se vidno uspravljala. Sve se mijenjalo samo od sebe, vraćalo. Za razliku od njegovog tako bučnog prisustva, sad sam svjedočio kako se malo pomalo nametalo odsustvo, mračni kontrast svemu što ga je činilo. Nije bilo nikoga da se suprotstavi.

Odlazeći, vukao sam đonove po jedva vidljivim brazdama guma, bar toliko sam mogao učiniti; obnavljao sam ih, održavao mu tragove. Žao mi je bilo što nijesam mogao da uđem i pobrišem prašinu. Toliko barem. Istog momenta sam se nasmijao, sjetivši se kako mi je pričao o razlici između obične i roditeljske gravitacije. Bila je to njegova teorija relativiteta. Tek kad se odvojiš i počneš da živiš sam ukapiraš koliko je malo potrebno da napada prašina. A kad si kod svojih, čini ti se da je sve nekako usporenije i ljepše, pa i da je prašina rjeđa, sporija. Jer, tako to ide, nije tvoje da se time baviš, uljuljkan si u porodičnu sporost, drugi neko brine o čistoći. I o svemu drugom, generalno. Čak i drva sporije gore, jer ih ne ložiš ti. Loše raspoloženje ostalo je pripijeno uz mene. Zahvaljivao sam bogu što je zbog nove serije uzbuna škola nanovo obustavila rad. Ne znam kako bih se, okupiran mislima o Davidu, nakon onoliko fulanja još jednom natjerao na knjigu.

Onda se javio i zračak nade. Protivteža svemu lošem i nije bila neka, ali sam joj se prepustio na silu, inatom nadomještajući vjeru. Irena je prije ostalih završila ručak, pa me pozvala da joj zamijenim baterije u vokmenu. Kad sam ušao u sobu, pritvorila je vrata i sjela do mene.

„Slušaj: čim oni legnu, nas dvoje idemo do garaže.“

„Što?“

„Polako, viđećeš.“

Nakon desetak minuta čuli smo ih kako odlaze. U prolasku pokraj njihovih vrata Irena im je doviknula da idemo malo napolje, na što su pospano odvratili da se ni minut ne zadržavamo ako krenu sirene.

Garaža je bila izdužena i što se dublje išlo u nju svjetlo je bivalo sve prigušenije. Slaba vajda od sijalice koja je žmirkala s dovratka. Međutim, Irena je i na to mislila: kad smo došli do samog kraja, tamo gdje su naslagana drva prekrivala jedini prozor, izvadila je iz džepa očevu ručnu lampu.

„Kad si mu je to uzela?“

„Pušti sad. Drži i osvijetli mi ovamo. Dolje, tako.“

Sagnula se, obasjana snopom svjetlosti. Ispod stolice koja je držala rešo uklonila je neke krpe i izvukla pljosnatu kutiju.

„Čučni, da vidiš.“

Otkačila je poklopac poslije nekoliko pokušaja i istoga trena zapahnuo me je nekakav kisjeli smrad.

„Što ti je to?“, ustuknuo sam, jedva zadržavši lampu.

„Tiše, alo, čuće nas. To je srećna gljiva.“

„Molim?“

Ustala je i prijeteće mi se unijela. Lampa nam je odozdo osvjetljavala lica.

„Gljiva, znaš li što je gljiva? E pa ovo je jedna vrsta gljive, samo nije obična, nego služi za sreću.“

„Što lupetaš? Što će ti to?“

„Ne treba meni, nego tebi.“

Pogledao sam dolje; otuda se nešto bjelasalo iz mutnine.

„Ovo meni treba? Ovo smrdljivo? Jesi ti normalna, alo?“

„Nemoj da si bezobrazan. Zbog tebe sam je uzela. Stvarno kažu da je to gljiva za sreću. Uzele su je još neke iz mog odjeljenja. Kažu da radi. Samo treba da joj par puta dnevno dolivaš vodu.“

„Pa što će to meni, jadna ne bila?“

Nervozno je izdahnula kroz zube.

„Što se foliraš? Fino znaš koliko se sjekiraš zbog ocjena, a sad i zbog Dakija. Nakupilo ti se, baš. Poslušaj me: zalivaj je, ne može ti bit teško, samo pazi da te ne vide.“

Čučnuo sam, pa opet brzo ustao: smrad je bio nepodnošljiv.

„Zašto ovo smrdi ovoliko?“

„Otkud ja znam, što si zapeo. Valjda je to normalno za gljive. Valjda znaš nešto o tome, prošle godine ste ih učili, mi još ne.“ Uperio sam svjetlost ka dolje. Očekivao sam pečurkasti oblik gljive, a ono što sam vidio bila je nekakva okrugla, sluzava smjesa, koja je plivala u nečem nalik užegloj mješavini ulja i sirćeta. Došlo mi je da povratim.

„Pa što je baš ođe stavi? Oli da je tata nanjuši?“

„Nijesam imala đe drugo, najsigurnije je. Samo je uvijek dobro zatvori.“

Prvih par dana ponašao sam se shodno uputstvima. Prvu dozu dolivao sam u vrijeme popodnevnog odmora, a drugu predveče, kad sam odlazio po drva. Pri tom sam nastojao da se držim na distanci koliko mogu i pojim je uz najmanji mogući kontakt: i očima, i posebno njuhom. Voda je odista nestajala iz noći u noć, kao da je ponirala u nekakav beskrajno propusni sunđer. I boja se mijenjala, zavisno od prisustva vode - bordo kad je utopljena, žućkasta kad ostane na suvom, odnosno vlažnom. Jedino je nepromjenljiv ostajao onaj grozomorni bazd.

Uskoro me je zamorila tako tupava obaveza. Potpasti pod uticaj mlađe sestre - koja je, opet, potpala pod boga pitaj čiji - još tako naprečac, bez ikakve logike. Počeh da zabušavam. Dosipao sam joj vodu svaki drugi dan, i to po jednaput, maštajući kako se ljigava prokletinja pati u mraku, dok ne uvene u vlastitom vonju. Ko bi rekao da ću je vrlo brzo pokajnički polivati i treskati u kutiji, ne bi li malo živnula. Tepati joj, obasipati je budalastim deminutivima. I da ću se, kad me je napokon zapahnula prepoznatljivom aromom, baš tu, nad njom - prekrstiti.

Zaudarala je do zla boga, a na meni je bilo da kako znam i umijem umilostivim onoga dobrog. Jer, saznali smo da je David po želji prekomandovan na Kosovo. Ili, prevedeno na moj jezik, u kom nije smjelo biti mjesta ni za trunku nejasnoće: tražio je i dobio dozvolu da pređe u pravi rat.

(Sirene za uzbunu, Nova Knjiga, 2019, odlomak)

Bonus video: