Tranzicija koja teče - Vijesti.me
STAV

Tranzicija koja teče

Agresivni nacionalizam sa početka 90-ih bio je i ostao tranziciona paradigma u slučaju ex-Yu prostora

Ilustracija
Ilustracija

U Crnoj Gori krajem 80-ih započela je strukturalna promjena sveukupnih društvenih prilika (od javnog morala, ideoloških svjetonazora, poličkog sistema, preko ekonomskih odnosa i tržišnih regulacija, državnih oblika, pa do smjene spoljnopolitičkih prioriteta) koja i dalje traje. Ovo prelazno razdoblje, zajedničko za sve zemlje nekadašnjeg realsocijalizma, koje je u sebi obuhvatalo i svojevrsni prelazak iz tradicionalne u modernu formu kolektivnog ponašanja, crnogorskom društvu ni u jednom svom segmentu nije donijelo suštinske vrijednosti ili stavove koje je znatna većina građana prihvatila. Ako i postoji deklarativno prihvatanje određenog stava, njegova primjena ukazuje na stvarno, krajnje suprotno stanje stvari. Na primjeru odnosa između promovisane građanske tolerancije i postojeće etničke distance, koja iz godine u godinu poprima dimenzije zlosudne provalije, najbolje uočavamo našu tranzicionu suštinu. Mnogo priče o nečemu što uistinu ne postoji, ili bar ne u dovoljnoj mjeri!

Tranzicija nije uslovila smiraj bremenitih naslaga prošlosti, nije razvila toleranciju i dijalog kao osnovne obrasce djelovanja u konfliktnim situacijama. Šta više, umjesto mirnog susreta sa prošlošću i razvojem kulture sjećanja, čitav prostor Balkana danas je zapljusnut talasom istorijskog revizionizma o Drugom svjetskom ratu i relativizacijom odgovornosti za dešavanja nakon krvavog raspada Jugoslavije. Nakon svega što nam se izdešavalo, riječ “nesporazum” postala je sinonim za genocid.

Agresivni nacionalizam sa početka 90-ih bio je i ostao tranziciona paradigma u slučaju ex-Yu prostora. Umjesto efikasnijeg prelaska na koncept tržišne ekonomije i ustanovljavanja građanski izabrane i kontrolisane vlasti, krenuli smo šovinističkom stranputicom. I danas stojimo nad identitetskim ambisom, jer nam mračni jubileji Srebrenice, Oluje i NATO interevencije potvrđuju da nismo daleko odmakli od mržnje prema različitom. Čak čujemo zapanjujuće stavove u kojima se zločini pokušavaju „opravdati“ drugim zločinima! I sada imao iste nacionalne poklike uz koje su osvještavana stratišta iz Drugog svjetskog rata nakon pada komunizma. Tranzicija nam je, umjesto „liberalizacije“ i „demokratizacije“, donijela „nacionalna otriježnjenja“ i „duhovne preporode“. Danas umjesto ozbiljnih javnih rasprava o povećanju tržišne transparentnosti i institucionalne efikasnosti imamo medijski frenetizam o nacionalnoj ugroženosti i obespravljenosti vjerskih organizacija. Najgromoroznije u poimanju ovog procesa jeste uticaj istih javnih ličnosti kao i prije 30 godina!

U Crnoj Gori, kao i u većini zemljama bivše SFRJ, zbog neobavljene lustracije nije ojačala vladavina prava, institucionalno kontrolisanje prava i dužnosti vršilaca političkih funkcija, kao i ustanovljenje odgovornosti političkih subjekata za njihovo javno ponašanje. Prosto govoreći, nekadašnji menadžeri ratnih zločina ne samo da su prošli nekažnjeno, već su danas podjednako politički uticajni i u poslovnom životu zajednice veoma bitni. U političkoj doktrini istaknuta je mogućnost da autoritativni lideri, bez demokratizacije, mogu u određenoj mjeri liberalizovati društva u kojima vladaju. I bez promjene strukture vlasti, odnosno promjene režima i neodgovarajućeg učešća građana u vlasti, autokrate proces liberalizacije mogu prilagoditi svojim i potrebama osoba iz svog neposrednog političkog, odnosno poslovnog okruženja. I postojanje slobodnih izbora, kao nužan preduslov, nije garant demokratizacije ako u njenoj realizaciji svi sudionici nemaju identičan položaj i podjednak pristup javnim resursima. Čak i tada, „tranzicioni junaci“ svoju zahvalnost mogu uzvratiti svojim političkim mentorima kroz netransparentna i veoma sumnjiva donatorstva. Ovakv scenario je u literaturi označen kao „starateljska demokratija“ (tutelary democracy).

Uz navedene komparacije, najbolji primjer da se sadržinska linija tranzicije ni najmanje nije zakrivila jeste postojanje totalitarizma. Odbacivanje totalitarizma je bitna karakteristika tokom trajanja, odnosno završetka ovog društvenog procesa. U Crnoj Gori, kao i na Balkanu, najteže je, ako je uopšte to i moguće, razviti svijest kod građana o neobaveznosti postojanja bilo koje vrste kolektivnog autoriteta. Partija, religija, nacija, pleme… Neznantan broj građana zauzima kritičan stav prema svom kolektivitetu i otvoreno kritikuje zajednicu kojoj pripada. Slobodan pojedinac je endem u političkoj džungli agresivnih socijalnih grupa. U Crnoj Gori građanski individualizam nemoćan je spram socijalnog konformizma koji je ogrnut kleronacionalizmom.

Prelazak iz partijskog jednostranačja u partitokratiju uslovio je i da nemamo uspjeh pojedinca kao produkt njegove radne discipline i stručne kompetencije. U Crnoj Gori profesionalnu i statusnu aspiraciju nije moguće ostvariti bez protežerstva političke grupacije kojoj pripadate. Zato i ne čudi zašto mladi, pored nemogućnosti zapošljenja i nepostojanja odgovarajuće naknade za rad, odlaze iz zemlje u kojoj ne postoji još jedna, prepoznatljiva crta okončane tranzicije - meritokratija.

Tačno je da ne postoje države koje u potpunosti imaju konstituisane vlasti bez uticaja određenih lobija ili elemenata nepotizma, kronizma, klijentelizma i sl. Isto tako je tačno, da uspješne zemlje i te kako imaju političke sisteme koji svoje funkcionisanje temelje na sposobnostima, znanjima i vrijednostima onih kojima upravljaju i istima omogućavaju da učestvuju u procesu upravljanja. Dok čekamo (ili nećemo) prve slobodne i demokratske izbore, kao i mirnu smjenu političke vlasti (ili obratno) trebamo biti svjesni da će naša “nedemokratska tranzicija” trajati dokle god ne budemo imali neposredno izabranu vladavinu od znanja i morala. Moguće je da budemo “država sa demokratskim iskustvom” kada u njoj svako obavljanje posla bude adekvatno vrednovano i nagrađivano na temelju zasluga, ali i bude određeno društvenom odgovornošću.