U ritmu panka, otuđenosti i buntovne mladosti

U Nikšiću premijerno izvedena predstava “Aura” po tekstu Sare Đurović
500 pregleda 0 komentar(a)
Scena iz predstave "Aura", Foto: Dejan Kalezić
Scena iz predstave "Aura", Foto: Dejan Kalezić
Ažurirano: 15.05.2019. 10:37h

Publika na bini Nikšićkog pozorišta zajedno sa šestoro mladih glumaca disala je u istom ritmu - pank grupe “Joy Division” i Ijana Kertisa, u ritmu post panka, depresije, otuđenosti, buntovne mladosti.

Riječ je o premijeri predstave “Aura” rađene po tekstu Sare Đurović i u režiji Nevene Rajković, koja je rezultat kooprodukcijske saradnje JU “Zahumlje” Nikšić i Fakulteta dramskih umjetnosti (FDU) sa Cetinja.

U predstavi glume Stevan Vuković, Pavle Prelević, Jelena Laban i Jelena Šestović, studenti druge godine u klasi prof. Branislava MIćunovića, kao i svršeni studenti FDU-a, Jovan Krivokapić i Vukan Pejović.

Neveni Rajković, studentkinji treće godine pozorišne režije u Beogradu, predstava “Aura” je rediteljski prvijenac i priznaje da joj nije bilo lako.

“Sve je bilo pomalo zbunjujuće - ja u novoj sredini, bez mentora, prepuštena sama sebi, cjelovečernji komad, šest lica. To je za mene bio šok, ali izborili smo se. Gledala sam ovo iz ćoška i bilo je dobro. Bila je neka energija, a glumci su dali sebe više od toga što sam ja od njih tražila. Nadamo se da će predstava još biti izvedena. Producenti kažu da hoće. Onda se nadamo da ćemo moći neke promjene da izvršimo, da će predstava moći da raste”, kazala je Rajković nakon premijere.

Iako je u predstavi riječ o legendarnom bendu “Joy Division” i njihovom frontmenu Ijanu Kertisu, koji je izvršio samoubistvo, rediteljka ističe da teme kojima se posredno bave, odnos društva prema pojedincu, pitanjem ljubavi, stvaralaštva, zajednice, odgovornosti, samoubistva, bliske su stvari svih mladih ljudi.

Sa time je saglasan i Stevan Vuković koji je više nego uspješno dočarao lik Kertisa.

“Iako me prilično malo ima u Ijanovom liku mislim da faze kroz koje je on prolazio svaka individua prolazi. Svi imamo razmišljanja o samoubistvu, svi nekada mislimo da nas društvo koči u našim idealima i svi opet sa druge strane mislimo da te konvencije ne ispunjavamo, a opet na kraju smo svi dio njih. Taj pritisak društva na pojedinca je ono što živim ja i svaka ličnost koja je gledala ovu predstavu. To je možda glavna tema kojom smo željeli da se bavimo. Mislim da smo u tome napravili veliki korak i ostavili utisak”, kazao je Vuković koji je i kroz ovu, kao i kroz prethodne dvije uloge, pokazao da će na njega moći ozbiljno da se računa.

Priznaje da u početku nije bilo zamišljeno da publika predstavu prati sjedeći na bini ali da su se zbog intimnosti scena odlučili za takav vid jer su željeli da svi zajedno budu dio te priče.

Nada se, kako je istakao, da su u tome uspjeli.

“Nije bilo lako igrati jer se Ijanu Kertisu za tih pet godina izdešavalo mnogo toga. Sa jedne strane morali smo da ispričamo cjelokupnu priču, nešto što je dokumentarno i biografski da ne bi fanatici ‘Joy Division’ rekli da to nije bilo ovako, a sa druge strane naša mašta je morala da pođe na jedan puno viši nivo, iznad onoga što je bilo stvarno, jer se na sceni ne prepisuje život već je stvar naše kreacije. Zbog toga je bilo teško. Komad je prilično kompleksan. Ne radimo Hamleta pa da ga mogu namaštati kako ja želim, već stvarne uzore, ljude koji su postojali, koji su sami po sebi bili specifični tako da je to možda bilo najzahtjevnije prenijeti na scenu”.

Iako je tek počeo da se bavi glumom daske koje život znače već su ga osvojile.

“Tome se divimo i mislim da je to glavni razlog zašto se bavimo pozorištem jer još ne možemo da dokučimo šta je. Kada bi znali šta je možda bi nam bilo dosadno. Neminovno je da se tamo glumcima i publici dešava nešto što niko ne može da objasni. Dešavaju se neki momenti koji nahrane jednu mladu ličnost, glumca da ponovo izađe i tome vjerovatno nema kraja zato što je pozorište živa stvar, zato što je svaki put novo iskustvo, zato što je svaki put drugačija publika i zato što je neizvjesno. I u tome je čar. Koliko god to izgleda navježbano, koliko god to izgleda usklađeno nikada nije toliko, uvijek smo u nekakvom riziku, uvijek puštamo prostora i sebi i partneru na sceni da uradi nešto novo, tako da svaka nova predstava dođe kao nov događaj. I nikada nije isto, nikada nije dosadno”.

A prva repriza “Aure” odigrana je sinoć u Nikšićkom pozorištu tako da su glumci imali priliku da “dodaju” neki novi detalj i puste mašti na volju.

Bonus video: