Zašto je Čukić izmijenio istorijsku fotografiju?

Zašto je Čukić preinačio povijesni dokument - zašto je izbrisao sina sa originalne fotografije - i pola kišobrana koji žena/majka drži u lijevoj ruci - možemo samo da nagađamo
1918 pregleda 2 komentar(a)
Žena/majka i sin nad grobom muža/oca, Skadar 1913., Foto: Samson Černov
Žena/majka i sin nad grobom muža/oca, Skadar 1913., Foto: Samson Černov

U proteklih sedam dana nije bilo značajnijih pomjeranja na crnogorskoj arhitektonskoj sceni - ključni akteri čvrsto drže svoje pozicije - pa sam riješio da iskoristim zatišje i da se pohvalim činjenicom da mi je Draško Đuranović - moj dobri Draško - direktor Nove Pobjede, a ujedno glavni i odgovorni urednik Pobjede - prije mjesec dana objavio tekst - i to preko cijele strane - na čemu sam mu neizmjerno zahvalan. Pisati za Pobjedu je za mene bilo rijetko i dragocjeno iskustvo.

Tekst se pojavio 16. maja, pod naslovom “Preinačavanje povijesnih dokumenata je neprihvatljivo”. Bio je to moj vrlo obziran odgovor na čak tri teksta Slobodana Čukića - koji su prethodno objavljeni u istim novinama - 30. aprila, te 7. i 15. maja. Čukićevi tekstovi - Čukićevi paranoidni ispadi - potaknuti su bili mojom nadasve dobronamjernom primjedbom na ilustaciju koja se našla na naslovnoj strani njegove knjige - u tom trenutku još uvijek neobjavljene knjige, molim vas. Primjedbu sam iznio u tekstu naslovljenom “Nepotrebno izmiještanje iz konteksta”, koji je objavljen 27. aprila, baš na ovom mjestu.

Čukićeva knjiga je naslovljena “Početak srpske okupacije - komitska borba i narodna golgota 1918-1920” - i nisam je imao u rukama. Nisam je ni vidio, moram priznati. Vidio sam samo naslovnu stranu - i to na nekom Internet-portalu - u okviru najave skorog izlaska knjige iz štampe. Na toj naslovnoj strani se našla, u funkciji ilustracije, preinačena fotografija autora Samsona Černova, nastala (vrlo vjerovatno) na Bardanjoltu, neposredno pred povlačenje crnogorske vojske iz osvojenog (ili oslobođenog, ako vam je tako draže) Skadra, u proljeće davne 1913. godine - što me zapanjilo, moram priznati. Na originalnoj fotografiji vidimo ženu/majku i sina nad grobom poginulog muža/oca - a na naslovnoj strani Čukićeve knjige vidimo istu tu ženu/majku nad grobom muža/oca - ali sina nema - izbrisan je.

Zašto je Čukić preinačio povijesni dokument - zašto je izbrisao sina sa originalne fotografije - i pola kišobrana koji žena/majka drži u lijevoj ruci - možemo samo da nagađamo. Ne znamo ni zašto se ta preinačena verzija originalne fotografije Samsona Černova - nesumnjivo vezane za tzv. Skadarsku tragediju - našla na naslovnoj strani knjige kojoj Skadarska tragedija nije tema. Bio sam, ponavljam, zapanjen...

A onda...

“Kada su se u aprilu 2018. u Budvi pojavili bilbordi koji su slavili karađorđevićevske “oslobodioce””, piše Čukić, “Borislav (to sam ja - op.a.) nije mogao da dođe sebi od ushićenja. Gledao je bilborde s divljenjem. Oči nije mogao da odvoji od njih. Tada je uskliknuo Aleksandru s ljubavlju. Dobro došao, čekali smo te predugo ljubljeni kralju naš! Skoro su postali jedno. Pomišljao je čak da promijeni ime u Aleksandar”.

Pokušao sam, nakon ovog pasusa, da zamislim Čukića u sudnici - kako padastire neoborive dokaze da sam se u aprilu 2018. zadesio u Budvi - ispred nekakvih bilborda. Pitao sam se kako se dokazuju ushit i divljenje u sudnici? Nisam uspio da zamislim Čukića u sudnici, da budem iskren, ali sam zato uspio da ga zamislim u Domu zdravlja na Zabjelu. Čukiću je društvo pravio niko drugi do dobri Draško - njegov najbolji, a ujedno i jedini (pravi) prijatelj. Draško je držao Čukića za ruku. Živci - konstatovala je mlada psihijatrica - tiho, tiho, najtiše, više za sebe, da ne bi dodatno uznemirila Čukića - dok se Drašku krupna suza slivala niz (lijevi) obraz. I meni su se orosile oči, moram priznat.

“Dakle, ako Borislav istraje na svom putu”, nastavlja Čukić, “ima sve šanse da postane (neo) četnički teoretičar uslužne kategorije. To je njegovo pravo, ali to vodi samo u jednom pravcu. Na istorijsko smetlište”.

Hvala ti Čukiću, baš ti hvala.

Dakle, ignorisao sam Čukićeve paranoidne ispade - ali ne lezi vraže. Uslijedila su vrlo eksplicitna podsticanja - sa svih strana - da otpišem Čukiću - ako sam Crnogorac. Dobrome Drašku sam poslao prvu verziju odgovora 7. maja - ali se ispostavilo da dobri Draško neće da objavi moj odgovor - pozivajući se na moja navodna ogriješenja o Zakon o medijima i Kodeks novinara/novinarki Crne Gore (ništa me ne pitajte). Ta prva verzija moga odgovora Čukiću je obilovala sarkazmom, priznajem, ali je bilo i vrlo ozbiljnih momenata:

“Dakle Bako, druže moj, uzmimo, recimo, da je neko - neki ozbiljan povijesničar - crnogorski ili srpski, nebitno je - napisao knjigu o tzv. Skadarskoj tragediji - i da se, gle čuda, na naslovnoj strani njegove knjige našla originalna fotografija Samsona Černova (objavljena u časopisu L’Illustration, 17. maja 1913. godine - S. Tchernof, u potpisu) - ista ona koju si ti preinačio i nalijepio na naslovnu stranu tvoje prekrasne knjige. Recimo i da je taj cijenjeni autor odabrao baš tu fotografiju za naslovnu stranu svoje knjige, samo zato što se cijela ta Skadarska epizoda - najbezumnija i najtragičnija epizoda iz crnogorske povijesti - može savršeno svesti - čak i u simboličkoj ravni, ako baš insistiraš - na prizor žene/majke i sina nad grobom muža/oca.”

Nije me pokolebala odluka dobroga Draška da ne objavi moj odgovor - upravo suprotno. Temeljito sam preradio tu neobjavljenu verziju - očistio sam je od natruha sarkazma - i tu novu verziju je dobri Draško objavio - na čemu sam mu, ponoviću, neizmjerno zahvalan. Bilo je to jedinstveno i vrijedno iskustvo za mene.

“Gdje je Čukić pogriješio? Prvo, nedopustive su bilo kakve intervencije na povijesnim dokumentima”, stoji u objavljenoj verziji, “a fotografija Samsona Černova je upravo to: povijesni dokument - autentično svjedočanstvo o potresnom povijesnom trenutku - koji je vezan isključivo za kontekst Skadarske tragedije 1913. godine.”

Smogao sam snage i za izvinjenje - jer sam i ja pogriješio - nije trebalo, znajući Čukića, da pišem o ilustraciji na naslovnoj strani njegove knjige:

“Nije mi bila namjera da povrijedim Slobodana Čukića - upravo suprotno - ali sam ga povrijedio, svjestan sam toga - i zbog toga mu se izvinjavam.”

Smatrao sam da je time stavljena tačka na tu nemilu epizodu. Ali ne lezi vraže - uslijedio je još jedan Čukićev paranoidni ispad - i to već sljedećeg dana, 17. maja - naslovljen “Što kaže Kodeks o novinaru koji ne pročita knjigu, a piše o njoj?”. Kako da objasnim Čukiću - koji je umislio da dovodim u pitanje cijelu njegovu knjigu - da sam pisao isključivo o ilustraciji na naslovnoj strani te knjige. Kako da pomognem Čukiću da izađe iz paranoje.

Novi tekst sam poslao dobrome Drašku 19. maja - ali ga dobri Draško nije objavio. Nije mi ni odgovorio na email - na dva emaila, pardon. Toliko o Zakonu i Kodeksu. Kako bilo, zaboravio sam taj tekst - i trebalo je da mi neko kaže da je bila upriličena promocija Čukićeve knjige u Narodnoj biblioteci Radosav Ljumović u Podgorici, te da su tom prilikom pomenuti i “napadi” na knjigu - pa da se opet sjetim teksta koji mi Draško nije objavio...

Šteta bi bilo taj tekst završi na smetlištu istorije, što reče Čukić - i zato o tom tekstu u narednom broju (uz još par nesvakidašnjih detalja vezano za cijeli slučaj).

Bonus video: