Bojan Martinović: Želim da zauvijek ostanem u procesu neprekidnog učenja i napredovanja - Vijesti.me
INTERVJU ZA "VIJESTI"

Bojan Martinović: Želim da zauvijek ostanem u procesu neprekidnog učenja i napredovanja

Pijanista Bojan Martinović nastupiće u četvrtak u okviru festivala “Forte piano”, a te večeri publici će predstaviti djela jednog od najistaknutijih kompozitora 20. vijeka Gilipa Glasa

Bojan Martinović
Bojan Martinović (Foto: Duško Miljanić)

Prošlogodišnji nastup crnogorskog pijaniste Bojana Martinovića na festivalu “Forte piano” izazvao je veliku pažnju javnosti jer je premijerno izveo djelo kompozitora Aleksandra Perunovića. I za ovogodišnje druženje sa publikom koje je zakazano za četvrtak 27. februar Martinović je izabrao neobičan repertoar koji do sada nije izvođen u Crnoj Gori, a te večeri sviraće djela Filipa Glasa. Glas se smatra jednim od najznačajnijih kompozitora prošlog vijeka. Komponovao je više od dvadeset opera, osam simfonija, dva klavirska koncerta i druga koncertna djela, originalnu muziku za filmove, gudačke kvartete, djela za solo klavir i orgulje… Poznat je po saradnji sa umejtnicima u rasponu od Tvile Tarp do Alena Ginsberga, od Vudi Alena do Dejvida Bouvija. Filip Glas je izvršio izuzetan uticaj na muzički i intelektualni život današnjice, pa je Martinović riješio da publiku upozna sa nekim njegovim djelima.

Iako je imao priliku da tokom svoje dugogodišnje karijere nastupa u velikim dvoranama bivše Jugoslavije, ali i poznatim hramovima kulture u svijetu, Martinović se rado vraća u veliku salu KIC-a Budo Tomović gdje će u četvrtak održati koncert. O Glasu, repertoaru, nedavnim nastupima u Kini, ali i koncertu sa Crnogorskim simfonijskim orkestrom narednog mjeseca, za Vijesti priča Martinović...

Za ovogodišnje predstavljanje na festivalu Forte piano odabrao si djela Filipa Glasa. Zašto je izbor pao, baš na njegove kompozicije?

Trudim se da kad god mogu promovišem novu muziku, novu crnogorsku muziku i muziku koja se iz nekog razloga ne nalazi na standardnom repertoaru većine pijanista. Moram da naglasim da sam posljednjih desetak godina u saradnji sa KIC-om “Budo Tomović” ostvario više interesantnih programa. Priznaću i da me posebno raduje saradnja sa urednicom muzičkog programa Majom Popović, koja uvijek insistira na jasnom konceptu, dok pijanistima pruži punu slobodu da taj program urede prema svojim afinitetima. Sa druge strane sam ispunjen, jer publici iz programa u program nudimo nešto novo, nešto što se rijetko interpretira na crnogorskim podijumima. Muzika koju ću da sviram 27. februara, najčešće se ne uči u standardnim muzičkim školama i na akademijama, a često se iz određenih razloga čak i zaobilazi od samih pijanista. To nije samo naša praksa. Tu praksu baštine i mnogo razvijeniji centri i sredine. Samim tim, moja odgovornost je veća, a važnost ovakvih okupljanja doprinosi u značajnoj mjeri.

Budući da je festival okrenut muzici XX i XXI vijeka, ove godine smo se odlučili za muziku Filipa Glasa. Koncept je, dakle, zajednički, ali punu slobodu izbora unutar konceptualnog okvira imao sam i ovog puta. Ne volim akademske “tutti frutti” resitale prošarane svim epohama, žanrovima i formama. Već neko vrijeme ideja je bila prisutna u mojoj glavi, ali sam na poziv organizatora Festivala odlučio da ideju i realizujem. Proizašla je iz jednog šireg projekta/konteksta kojim ću predstaviti klavirske etide XX i XXI vijeka. I to u više tematskih cjelina. Filip Glas je jedan od najuticajnih, ne samo muzičkih stvaralaca, već i mislilaca XX i XXI vijeka, a tumačenje savremene muzike bez cjeline koja referiše na njegov opus je nepotpuno, da ne kažem besmisleno.

Glas je jedan od najznačajnijih kompozitora 20. vijeka. S obzirom na to da je radio i muziku za filmove, ali i opere, hoće li se na repertoaru naći i nešto od tih djela?

Na repertoaru će se naći Etide, Metamorfoze i nekoliko komada. Iako originalno pisane za klavir, dio ovih kompozicija korišćen je u brojnim filmovima, igranim, dokumentarnim i teatarskoj produkciji. Istina je da sam muziku Filipa Glasa i Đerđa Ligetija, prvi put čuo u filmovima. Da ne bude zabune, pričamo o devedestim godinama i vremenu kad su informacije bez interneta i Jutjuba mnogo sporije putovale, dok je za mene kao tinejdžera često bilo nemoguće doći do nove muzike tog vremena i notnih izdanja. Ipak zahvaljujući “Odiseji”, “Širom zatvorenih očiju” i “Koyaanisqatsi”, ali i brojnim drugim filmovima pronašao sa Ligetija i Filipa Glasa. Minimal, najčešće sa ostinatom i arpeđima, ritmičkim varijacijama, ali i prepoznatljivim harmonskim progresijama i rješenjima, Glasova muzika referiše i na pop kulturu koja je meni jako bliska, pa sam samim tim jako brzo ušao u interpretaciju. Pijanistički napisane efektno, ali ne i pretjerano, tj. dominatno virtuozno njegove etide otvaraju prostor za igranjem koloritom, dinamikom, agogikom. Ne bih da bude kliše, ali ova muzika jeste otvorena i lako prilagodljiva izrazu.

Jesi li se već ranije susretao sa Glasovim djelima i svirao ih na resitalima, ili će ovo biti prvi put da ih izvodiš?

Nisam. Samo na nivou informacije. Ovo će biti dupla premijera. I moja i crnogorska. U sezoni 2020. čeka me nekoliko resitala na kojima ću svirati nekoliko njegovih kompozicija.

Glas je multiinstrumentalista, jesi li odabrao njegove kompozicije baš pisane za klavir ili si se odlučio i za neka djela koja si morao da transkribuješ? Kakva je čar svirati djela pisana za neke druge instrumente?

Djela su originalna i napisana su za klavir. Izuzev “Glassworksa”, čiju je transkripciju napravio sam autor. Istina je da transkripcije mogu dati novi život i novu dimenziju djelu, ali nisam pretjerano naklonjen takvom izrazu. Kroz istoriju muzike desili su se veliki kompozitori i pijanisti sa ne baš tako sjajnim transkripicijama, ali sa druge strane, imamo i jednog od najvećih i pijanista i kompozitora Franca Lista koji nam je podario brojne transkripcije koje i dan danas žive. Neke od njegovih transkripcija sviram sa posebnom radošću. Ipak, moram da primjetim da je muzika Filipa Glasa koju je sam transkribovao, uprkos svojoj minimalističkoj strukturi u pogledu forme, fakture, harmonije, ako pažljivo slušate zadržala svoje značenje i zvučne okvire.

Bojan Martinović
Bojan Martinović(Foto: Privatna arhiva)

Koliko su ovakvi festivali bitni za neke mlade pijaniste sa ovih prostora da makar čuju starije kolege, ali i uopste za pijanistički odsjek da se popularizuje?

Jako su važni. Prije svega, govoriti o muzičkoj pedagogiji bez koncertne prakse je suludo i paradoksalno. S druge strane, učiti muziku, a ne biti u stanju da se makar na jedan trenutak okrenete muzici vašeg vremena je i suludo i paradoksalno i ironično. Da me neko pogrešno ne shvati, bez standardnog pijanističkog repertoara koji su nam podarili najveći među najvećima, nema napretka i još uvijek ne postoji bolji način da se razumije muzika, ali se postavlja pitanje što je to interpretacija danas u XXI vijeku. Da li živa materija ili “muzejski eksponat”? Ponekad čak i replika muzejskog eksponata. Duboko tradicionalna u svojim korijenima, izvođačka praksa mora da se mijenja i mora da prati duh vremena, ali i da joj se pristupa subjektivnije na nivou interpretacije. Vratimo se 50-60 godina unazad, i Rihter, i Polini, i Gilels, svirali su muziku svog vremena. Možda ne domninantno, ali sam siguran da je njihov izraz upravo iz tog razloga bio bogatiji, te da je na kraju krajeva i njihov Mocart i Bah i Šopen bolje komunicirao sa vremenom i publikom. Da li su oni bili veći vizionari u odnosu na pijaniste danas? Da li je njihova misiija bila plemenitija? Definitivno jeste. A da zaključim još jednim paradoksom. Većina pijanista okrenuta je muzejima i tradiciji, dok s druge strane i neuka publika bolje osjeća i reaguje na savremeno.

Kao dekan Muzičke akademije, smatraš li da među studentima ima onih koji zaslužuju šansu da zasviraju na ovakvom festivalu?

Naravno. Imamo više studenata koji će ove godine nastupiti na brojnim koncertima. A ovaj festival je način da probudi njihovu maštu.

Hoćeš li posjetiti i ostale koncerte festivala i šta je ono što bi i ti preporučio publici?

Naravno da hoću i pozivam publiku da isprati oba dana festivala. Za mene je posebno važno da čujem kolegnice i kolege, ali i novu muziku. Želim da zauvijek ostanem u procesu neprekidnog učenja i napredovanja, a ovo je definitivno jedan od načina. Muzika zahtijeva neprekidan kontakt sa scenom i razmjenu ideja ako želite ići naprijed. Zahtijeva i reviziju stavova, pa se samim tim i umjetnik mora odreći principa koji su konstanta. Pričaću o sebi, i reći da je moje umjetničko sazrijevanje i napredovanje teklo fluidnije upravo iz ovih razloga. Za mene će biti posebno interesantno čuti recital Tatjane Prelević koja već dugo godina stvara u Njemačkoj. Radujem se tome.

Muziciranje sa orkestrom je posebno iskustvo

Krajem marta sviraćeš kao solista, a pratiće te CSO. Kakav ste program pripremili i koliki je izazov svirati sa velikim orkestrom? Hoćete li imati još zajedničkih koncerata?

Koncert kome se posebno radujem u sezoni 2020. je koncert u CNP-u sa Crnogorskim simfonijskim orkestrom, poslije ravno 11 godina. Na programu je Peti Betovenov koncert “Emperor” i čini moj/naš omaž Betovenu u godini njegovog jubileja.

Klavir je instrument velikih, rekao bih čak i neograničenih mogućnosti. Ne postoji prikladniji instrument da se lakše i bolje izrazite. Bilo kroz bogatstvo repertoara ili bogatstvo zvuka. Ipak moram priznati da je muziciranje sa orkestrom za mene uvijek posebno iskustvo. Ovaj koncert svirao sam više puta, sa nekoliko orkestara, ali uvijek osjećam posebno uzbuđenje i izazov, kad prilazim interpretaciji ovog, po mnogo čemu monumentalnog djela, i po svojoj proporciji, ali i po svom sadržaju i značenju. CSO je ansambl koji će, siguran sam, podržati moju umjetničku ideju kroz ovu veliku muziku, pa se nadam da će i publika dobiti jedno novo čitanje ovog klasika. Simboličnog naziva “Emperor”, ovaj koncert zauzima posebno mjesto na repertoarima svih pijanista i orkestara, a pretpostavlja se da je jedno od najizvođenijih djela za klavir i orkestar. Samim tom, svaka nova interpretacija može biti zamka za pijanistu, pa se trudim da pravim distancu od ovakvih djela neposredno prije samog nastupa. Prošli nastup bio je u avgustu sa Moskovskim simfonijskim orkestrom, a ja sam imao dovoljno vremena da napravim reviziju nekih rješenja, ali i da se uželim djela. Na kraju, ali ne manje važno, nadam se da je ovaj koncert naznaka jedne plodne saradnje, ali i jasan signal da je politika CSO konačno okrenuta i crnogorskim umjetnicima.

Bez pijanistkinja ne možete govoriti o istorijatu izvođaštva

Festival Fortepiano pored edukativnog dijela imaće i koncerte, a pored tebe publika će imati priliku da čuje i tvoje koleginice. Ima li predrasuda prema ženama pijanistkinjama kao što je to slučaj u nekim drugim profesijama?

Rekao bih da nema. Svjedoci smo ekspanzije pijanistkinja na svjetskoj sceni i to jako uspješnih. Mišljenja sam da su pijanistkinje u velikoj mjeri i na najbolji način doprinijele pijanizmu XX vijeka. Neke od njih su i dalje neprevaziđene i bez njih ne možete govoriti istorijatu izvođaštva. Čak i u Crnoj Gori, a posebno kad govorimo o podmlatku, zavidan je broj pijanistkinja, dok su pijanisti, rekao bih, u deficitu. Očit je primjer i ovog festivala. Mnogo manje ima kopozitorki i dirigentkinja. Složićemo se da tu stvari iz nekog razloga stoje drugačije.

Publika u Kini je jako otvorena za klasičnu muziku

Nedavno si imao koncerte u Kini. Kakva iskustva nosiš sa tih nastupa?

Tako je. U oktobru i novembru 2019. sa kolegom Vujadinom Krivokapićem nastupio sam na više koncerata u Kini. Bilo je to sjajno iskustvo, tim prije što sam bio angažovan i kao predavač na masjtorskim kursevima na Zhejiang konzervatorijumu. Obuzet lijepim osjećajem i uspomenama koje sam ponio sa tih putovanja, jedva čekam da opet zasviram na nekom od festivala. Naišli smo na sjajnu publiku, ali i na koncertne prostore od kojih vam zastaje dah. Publika u Kini je jako otvorena za ono što mi zovemo “klasična muzika” a naša uloga tamo bila je višestruka. Predstavljali smo, ne samo svjetsko, već i crnogorsko muzičko nasljeđe. Kina je proteklih decenija mnogo uložila u muzičko obrazovanje, koncertne dvorane ali i edukaciju publike. Tu je i najvažniji aspekt, aspekt povezivanja evropskih i kineskih umjetnika kroz brojne programe saradnje. U narednom periodu radiću upravo na uspostavljanju i jačanju modela saradnje koji će doprinijeti razmjeni muzičkih kadrova svih profila. Imamo toliko toga da naučimo jedni od drugih.