Lica despotizma: Obećavaju raj na zemlji, a uvijek donose pakao

Autokratija je široki, krovni pojam koji obuhvata despotizam, tiraniju i totalitarizam, a ponekad se može izjednačiti i sa savremenim terminom diktatura
4 komentar(a)
Ažurirano: 22.03.2014. 08:06h

Despotizam se razumijeva kao autokratija, tj, vladavina jednog čovjeka.

Pod tim se u stvari misli na sprovođenje vlasti. A vlast počiva na uticaju na razmišljanje i djelanje drugih ljudi. To se postiže ubjeđivanjem ili prisilom.

Ovim problemima se vrlo iscrpno bavi knjiga Erika Karltona - “Lica despotizma”. Ona problemu despotizma pristupa i teorijski, a daje se vrlo detaljan opis i istorijskih ličnosti i situacija u kojima se analizira fenomen despotizma.

Mehanizmi diktature

Autokratija je široki, krovni pojam koji obuhvata despotizam, tiraniju i totalitarizam, a ponekad se može izjednačiti i sa savremenim terminom diktatura.

Despotizam je stil ili način ispoljavanja liderstva, a despot je onaj koji pribjegava samovlasti. Sredstva koja despot upotrebljava su razuđena, kao što su upotreba sile, prinuda, podmićivanje, prevara, zastrašivanje... Glavne poluge koje despot upotrebljava protiv svojih podanika su vojska, policija, tajne službe, mreže agentura... Nijhov zadatak je da održavaju režim, spriječe otpor, da obavijeste despota o neslaganjima i subverzijama.. Despot je onaj ko koristi despotsku vlast „preko granice zakona, običaja i standarda datog vremena“.

Čaušeksu je htio prisluškivati sve Rumune

Mehanizmi ovakvih sistema su dobro poznati. „Tipično je da se autkratske potrebe prenose sistemom administrativnih naredbi. Naredbe se daju s pretpostavkom poslušnosti koja se ne dovodi u pitanje, a kako su ove naredbe u biti prinuda, u potčinjenima se generiše navika nekritičke pokornosti u stvari potčinjenosti i poniznosti. Službenici takvog sistema uzimaju ovo kao normalno i sprovode instrukcije bez ozbiljnog razmišljanja“ (E.K.).

Naklonost despota se lako gubi

Nikola Milošević u pogovoru ovoj knjizi piše da duševni sklop ličnosti koje se mogu nazvati despotskim ima nekoliko osobenih crta: kao što su nemilosrdni oportunizam, neuobičajenu osvetoljubivost, žestoko suprostavljanje kritici i sklonost ka samoobmanjivanju.

U terminologiji Karen Hornaj riječ je o arogantno osvetoljubivim osobama, u koje se mogu ubrojati mnogi naizgled veoma različiti vlastodršci, jednako carevi i kraljevi kao i revolucionarni lideri poput Lenjina i Staljina.

Despoti i njihove odluke se ne dovode u pitanje. Samo oni znaju što je ispravno a šta pogrešno, samo oni odlučuju što je prihvatljivo a što nije. Odlučuju i o tome ko treba da živi, a ko da umre. A smrti se može nadati svako. U takvim sistemima naklonost despota se lako gubi. Mali gest, mimika, pogrešna riječ, druženje sa sumnjivim - i to su razlozi za za gubitak povjerenja i dosta siguran put ka eliminiciji iz društvenog života, a često i iz života uopšte.

Despoti su u svim vremenima, ma koliko se razlikovali među sobom, obećavali narodima kojima su vladali raj na zemlji, a uvijek su donosili pakao. Dante bi sebe smatrao za amatera da je upoznao despotski pakao XX vijeka.

Adorno je upozoravao - ako narod traži jakog vođu, eto sigurnog uvoda u despotizam. A narod je često doveden u situaciju da jedini izlaz vidi u vođi. To se pokazuje i ovih dana u jednoj državi, koja nije daleko od nas.

Svi su potencijalni neprijatelji

Razmjere despotizma pokazuje i rumunski slučaj. General rumunske tajne službe Sekuritatea, Jon Paćepaе, koji je svojevremeno pobjegao na zapad, objavio je knjigu „Crveni horizonti“, u kojoj navodi da je Čaušesku od njega tražio da se svim Rumunima prodaju telefoni koji u sebi imaju prislušne uređaje. Svi su potencijalni neprijatelji.

U despotizmu su najgore prolazili oni koji su imali nezavisno mišljenje. U knjizi se navodi primjer iz komunističkog SSSR-a. Procjenjuje se da je iz raznoraznih razloga,od 700 pisaca, koliko se okupilo na Prvom kongresu sovjetskih pisaca 1934, samo 50 preživjelo i dočekalo Drugi kongres, 1954. Procjenjuje se da je 2000 pisaca bilo pod „represijom“, a 75 procenata njih našlo je smrt po zatvorima i logorima. Još gore su prošla sveštena lica. Njih je, po nekim izvorima, ubijeno preko dvjesta hiljada.

Staljin

Ali pisci nijesu svuda bili isti. Nijesu postavljali pitanja koja su mogla ugroziti njihov komfor. Jedan naš pisac, je negdje rekao, da se u Crnoj Gori mogu izdati tomovi udvoričke literature, a mala bi se knjižica sastavila od literature koja nije bila na liniji.

Naravno tu treba voditi računa i o nivou represije i manipulacije.

Na kraju krajeva ispostavi se da despoti ne mogu biti pobjednici. Nijesu pobjednici ni oni koji se bijedno udvaraju, samouslužni potčinjeni i članovi dvora ili pratnje. I njihove karijere su tijesno povezane sa karijerom despota. Oni nemaju izbora, ili daju despotu punu podršku ili ih nema.

E. Karlton se nije bavio despotima sa ovih prostora, a ima materijala ništa manje nego što je opisao u svojoj knjizi.

Bonus video: