Bio je prvi crnogorski slikar koji se predstavio publici van domovine nakon sticanja nezavisnosti. Bilo je to u Skoplju, deset godina kasnije, i on i Crna Gora, sumirali su rezultate. Ovoga puta publika u Podgorici imala je priliku da pogleda pedesetak radova većeg formata, ali i da prelista monografiju koju je izdala NVO CEHRA (Alijansa za kulturu, ekologiju i ljudska prava) iz Nikšića.
Nakon Podgorice, na red je došao i rodni Nikšić, gdje je organizovana književna tribina “Kultopis” koja je bila prilika da publika upozna i drugu stranu Rajka Todorović Todora, akademskog slikara, dobitnika brojnih nagrada, među kojima je i državna, Trinaestojulska. Razgovor sa njim u sali “Zahumlja”, koji je i organizovao “Kultopis” u sklopu Programa podrške razvoju kulture u Nikšiću, vodio je Dragan Perović.
Govoreći o monografiji Todorović je kazao da nije slučajno izabrao da prateći tekst napiše Vasilije Sujić, likovni kritičar i istoričar umjetnosti iz Beograda.
“Tražio sam čovjeka koji će objektivno da napiše o meni. Mogao sam naći hiljade citata, čak i najvećih umjetnika danas, ali to kićenje je kao božićna jelka. Cilj mi je bio da prikažem stvarno ono što jesam i koliki sam i da to bude istinito. Tražio sam čovjeka koji je objektivan i poznat, a Sujić je jedan od posljednjih velikih kritičara eks jugoslovenske scene, koji ima preko 60 odsto negativnih tekstova”, kazao je Todor.
Najslabija tačka u crnogorskoj kulturnoj infrastrukturi je, smatra Todorović, likovna kritika.
“Nekoliko njih koji su je pisali nijesu više među živima, Mladen Lompar se posvetio poeziji, a on je bio darovit kritičar. Ovo drugo nije me zadovoljavalo. Ne volim fraze i kićenje, a Vasilije Sujić nije apologeta. On traga za istinom o umjetniku, on mu ne navlači tuđa odijela”, kazao je slikar koji je Akademiju likovnih umjetnosti završio u Beogradu u klasi prof. Radenka Miševića. Monografija će, sa četrdesetak stranica više, biti urađena i na engleskom jeziku.
Prisjetio se Todorović čuvenih “dječaka” iz njegove ulice, ispričao anegdote vezane za Draga Đurovića, Dada Đurića, Fila Filipovića, Veljka Milatovića, Ismeta Mujezonovića, kazao da nije volio pozorište, ali je zato bio veliki filmofil, priznao da je krišom išao da sluša operu, da ne bi drugovi rekli šta gorštak iz Jasenova Polja zna o operi.
“Dado Đurić je najznačajnija ličnost u kulturi Crne Gore. Pred njegovim djelom je velika budućnost i za 50-100 godina Dado će biti umjetnik XX vijeka”, smatra Todor.
Jedan je od osnivača neformalne grupe umjetnika “Generacija 9”, čijem nazivu je “kumovao” veliki srpski slikar Radomir Reljić.
“Prvu izložbu smo imali u aprilu 1979. godine prilikom otvaranja galerije fakulteta Likovnih umjetnosti u Beogradu. Knez Mihailova je tada bila blokirana jer je bilo nekoliko hiljada ljudi koje nije moglo da se uđe u galeriju. Slučajno se tu zatekao tadašnji predsjednik opštine Titograd Vojo Raičević i nakon te izložbe Podgoričanima Nikici Raičeviću i Banu Sekuliću, koji su izlagali na izložbi, te iste godine dodijeljene su nagrade oslobođenja Podgorice. Ali, ni jedan iz naše generacije nikada nije dobio nagradu oslobođenja Nikšića”, kazao je slikar za čije početke su najzaslužniji nastavnici Dobrila Džodžo i Vito Lekić.
Drago mu je što je nikšićka omladina pokrenula ideju da kantautor Miladin Šobić dobije Trinaestojulsku nagradu, koju je odavno zaslužio, ali mu smeta to što se niko od kulturnih poslenika u gradu pod Trebjesom nije sjetio da na dostojan način, kako je kazao, obilježi rad slikara koji su preminuli - Žara Vojičića, Dragomira Cila Vušovića, Branka Papovića i Dušana Jeknića.
Priznao je da se odmara čitajući istorijsku literatu.
Kad ti najgori đaci postanu kolege...
Osvrnuo se na tekst Zlatka Glamočaka koji je nedavno izašao u “Vijestima”.
“Zlatko je u Francuskoj vrlo značajno ime. On je čovjek ogromne kulture i etike. Taj tekst ne smatram kao udar na nekog umjetnika već kao udar na cio sistem - institucije, likovnu kritiku i umjetnike koji preuzimaju tuđe ideje. Dešava se da se slave neki bezvezni ljudi koji to ne zaslužuju. Zato mi je na umu rečenica prof. Jakše Čanovića koji je kazao da nema većeg prokletstva nego kad ti najgori đaci postanu kolege. Život me naučio da je bio potpuno u pravu”, kazao je slikar koji je do sada imao 30 samostalnih i više od 200 kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu
Bonus video:
