„Probaj, padni, udari se, zalijepi flaster i idi dalje”, životni je moto glumice Ljiljane Đurić koja je Akademiju završila u Sarajevu u klasi profesora Aleksandra Džuverovića, a danas živi i radi u Beogradu.
“Padala je” glumica rođena u Konjicu, ali uvijek je nalazila “flaster” da zalijepi ranu i nastavi dalje. Bila je đak generacije, kao srednjoškolka objavila dvije zbirke priča i sa 17 godina dobila nagradu grada.
Dvoumila se da li da upiše medicinu ili glumu. Roditelji su navijali za bijeli mantil, a nju su ipak privukle daske koje život znače. Od tada stalno sebi postavlja pitanje da li je gluma pravi posao za nju. Odgovor je dobila onda kada ga nije ni tražila.
„Imala sam sreću da na drugoj godini studija dobijem dozvolu da radim. Ta se moja sreća pretvorila u krizu i na dvije nedjelje sam napustila Akademiju jer sam bila ubjeđena da taj posao ne mogu da radim, da to nije za mene. Druga kriza je bila posle dvije godine staža i trajala je godinu. Onda su se desile mnogo ozbiljnije krize u životu, kada izgubite zemlju, grad, posao, kada se nađate bukvalno na livadi sa svojim i sa tuđe dvoje djece i ne znate gdje ćete. Tada shvatite da su sve te prethodne krize bile beznačajne. Onda se iz prinude počnete baviti svojim poslom, da biste nešto zaradili, zatim pedagoškim radom i shvatite da vrlo uspješno možete da radite druge poslove, ali da to ne želite. Napravila sam pauzu od nekoliko godina, uvjerena da sam završila sa glumom. Jedno jutro sam se probudila i mislila da ću da umrem ako još jednom ne izađem na scenu“, priča za „Vijesti“ Đurićeva.
Pošto su režiseri mislili da je završila sa glumom niko joj nije nudio ulogu, pa je morala sama da uzme stvari u svoje ruke. Uradila je monodramu “Život za sjećanje”, predstavu o kojoj se mnogo pričalo i pisalo i shvatila da ne može bez glume.
“Film, televizija, to je fina zezalica, ali meni to nikada nije ništa značilo. Volim živu riječ i živu publiku ispred sebe. Što sam starija to sve više shvatam da sam našla pravi put. Da nijesam imala takvu životnu situaciju da se oprobam i u drugim poslovima, možda se nikada ne bih bavila pedagogijom i ne bih otkrila da gluma liječi. A zaista liječi. Ona vam daje sigurnost i omogućava da kroz emotivno proživite i doživite realno iskustvo”, kaže glumica koja je bila docent na Akademiji lepih umetnosti, imala i školu glume za djecu i pomogla mališanima da glumeći pronađu sebe, na čemu su joj mnogi danas zahvalni.
Postoje drage i manje drage uloge. One kojih vam nikada nije dosta, ali i one koje više ne biste igrali. Ali, postoje i uloge koje vam donekle obilježe karijeru. Jedna od uloga koje su joj pomogle da shvati da je gluma ono sa čime želi da se uhvati u koštac jeste lik Julije u predstavi “Pivara” Božidara Zečevića.
“Bila je generalna proba. Sve sam odradila kako treba, a opet sve je bilo očajno. Niko ne zna da mi da primjedbu šta ne valja, a opet to nije to. Dođe profesor Brane Đorđević, koga sam mnogo voljela i pita me u čemu je problem. Kažem mu da ne znam, ali da znam da mi se ništa ne sviđa. Odgleda probu i kaže mi: Ili ti se sviđa to što radiš, ili ti se gadi. I shvatim da mi je riješio problem - imala sam gađenje prema tome, ali to nijesam uspjela da definišem. Na drugoj generalnoj probi odigrala sam sa tim odnosom i napravila izvanrednu ulogu. Zahvaljujući toj ulozi doživjela sam i istinsku katarzu i sve što sam u životu radila vrijedjelo je tog jednog trenutka. Tekla je predstava i u jednom trenutku sam prestala da glumim, sjela, zaplakala i rekla: Ljudi, ja se ne zovem Sibina Zlatić nego Ljiljana Đurić. Bio je potpuni tajac u sali, na sceni, a meni su samo lile suze. Osjećala sam se kao novorođenče koje zna da je novorođenče, tako čisto i prazno. Osjetila je to i publika jer se nakon kratke pauze prolomio ogroman aplauz”, sa osmijehom se prisjeća trenutka kada je doživjela emotivno čišćenje duše.
Pozorište je, kako ističe, kolektivna umjetnost. Desi se da na repertoaru budu predstave koje vam ne odgovaraju jer ste mladi. Kada dođu predstave koje ste možda željeli da igrate tada zbog godina “vi više nijeste na repertoaru”.
“Zbog tog nekog spleta okolnosti jednostavno vam neke uloge izmaknu. Volim Brehta, iako ga nijesam mnogo igrala. Ali, opet bih nešto radila od njega jer zahvaljujući njemu svaki put ‘kopate’ po sebi. Sviđa mi se ta distanca, a istovremeno maksimalno učestvovanje. Ta začudnost koju prenosite ne na publiku, već začudnost sobom. Ima hiljadu i jedna uloga koju bih igrala, ali isto toliko ne bih”, kaže Đurić koja je uvjerena da će gluma uvijek biti tu - jača od svih kriza.
Tako je bilo vjekovima.
“Gluma je sad u tranziciji, ne samo zbog ekonomske, već i tehnološke krize. Glumac je uvijek bio umjetnik čergar i tako će i biti - putovaće, ‘razapinjaće šatore’ i tražiti publiku. Mijenjale su se forme, tehnologije, mijenjaće se i dalje, ali suština je ostala ista. Umjetnost scene, pokret i riječ moraju opstati”, kaže glumica koja mladima poručuje da se oprobaju u onome što vole, što žele da rade.
Kako bi uostalom znali da li je to ono što im “leži” i što ih liječi.
"Čovjek je tak'a živina - sve zaboravlja i voli da živi"
Nikšićkoj publici predstavila se monodramom “Petrijin venac” po istoimenom romanu Dragoslava Mihailovića. Režiju potpisuje Duško Anđić, a ona je uradila dramatizaciju teksta.
Lik Petrije joj je nekako suđen. Tri puta se bavila njim i svaki put na različiti način, jer je uvijek pronalazila nešto novo u liku žene koja je izgubila sve, ali ne i volje za životom.
“Prvi put kada sam počela da radim predstavu tražila sam priču sa kojom ću dobro zaraditi. I za godinu sam zaista lijepo zaradila. Onda mi više nije bila interesantna i prestala sam da je igram. Prošle su godine i ne znam da li sam ja na drugi način počela da razmišljam o Petriji, ali shvatila sam da to nije ono što sam radila prvi put. Osjetila sam potrebu da je ponovo radim jer sam vidjela drugačiju ženu. Željela sam da nađem odgovor na pitanje kako je moguće živjeti poslije tolikih tragedija”, kaže glumica kojoj je pomenuta predstava donijela mnoge nagrade.
Na 11. Festivalu malih scena Republike Srpske proglašena je najboljom predstavom, dok je 2007. Na Međunarodnom teatarskom festivalu u Moskvi nagrađena “Srebrnim vitezom”. Onda je opet uslijedila pauza i kada je ponovo počela da “kopa” po sebi, zagrebala je i po liku Petrije.
“Ta Petrija me negdje prati. Riječ je o tradicionalnom tekstu, tradicionalnoj glumi, a opet sve je novo. Sada se divim njenoj snazi da preživi, divim se životu. To me fascinira i ja to potenciram, što se i Mihailoviću sviđa”.
Suština lika, makar joj se tako čini, sadržana je u dijelu kada Petrija kaže: “Čovjek je taka živina - sve zaboravlja. Ne znam kaki bol da ima, najzad će uvek da ga odboluje i da zaboravi. I produži da živi ko da ga i nije zadesilo ništa strašno. Panti još ponešto od to, nije da je baš sve zaboravio, al i to nekako kao kroz maglu, ko da se desilo nekom drugom, ne njemu. Taka je to strvina. Voli da živi, živina."
"Stalno otkrivam novu Ljiljanu, svašta se u tome pronađe"
Sebe bi predstavila kao beskrajno radoznalu osobu koja cio život traga za sobom i za mnoštvom informacija.
„Svašta u tom traganju može da se pronađe. Vrlo često nađem i različitu Ljiljanu i veselim se kada pronađem neki aspekt koji nijesam ranije poznavala. Dok sam bila mlada to me pogađalo, iznenađivalo, pa sam nekada osjećala potrebu da se pravdam, objašnjavam, dokazujem. Sada shvatam da sam jako bogata što toliko Ljiljana imam i što i u ovim godinama imam snage da svaki put otkrivam neku novu“, kaže glumica koja je kao dijete maštala da će biti kosmonaut i umjesto toga domaštala neke nove svjetove po kojima „leti“, kada joj je već svemir nedostižan.
Voli da putuje i priznaje da sve što zaradi daje na putovanja jer uvijek postoji neki „ćošak“ u kome nađe ljude slične sebi.
Bonus video:
