Luiz Miler: Volim zaboravljene priče o ekscentricima - Vijesti.me
INTERVJU "Vijestima"

Luiz Miler: Volim zaboravljene priče o ekscentricima

Knjiga "Naš brat" govori o nevjerovatnom životu Flore Sends, o djetinjstvu muškobanjaste djevojčice u viktorijanskoj Engleskoj

Knjiga "Naš brat – Život kapetana Flore Sends" britanske istoričarke Luiz Miler je priča o Flori Sends, jedinoj ženi iz zapadne Evrope koja je učestvovala kao vojnik u Prvom svjetskom ratu.

U uniformi srpske vojske Flora je uspjela da napreduje do oficirskog čina. U Srbiju je stigla 1914. godine kao volonterka Crvenog krsta u grupi od 36 Engleskinja, ali se tokom povlačenja kroz Albaniju odvojila od svoje jedinice i zbog sopstvene sigurnosti obukla uniformu. Flora Sends je preživjela tifus, špansku groznicu i brojne ofanzive.

U Bitoljskoj bici 1916. godine bila je ozbiljno ranjena. Zajedno sa Evelin Haverfild, Sendsova je osnovala fond za ostvarivanje prava srpskih vojnika i ratnih zarobljenika. Demobilisana je 1922. godine, a poslije udaje za Jurija Judeniča, pripadnika ruske Bijele garde, kratko je živjela u Francuskoj, a zatim ponovo u Beogradu.

Među brojnim poslovima koje je radila, Flora Sends je bila i prvi vozač taksija u Beogradu, a do Drugog svjetskog rata držala je predavanja u brojnim zemljama Komonvelta, odjevena u srpsku uniformu.

Kao rezervni oficir Kraljevine Jugoslavije, 1941. godine je pošla u borbu protiv nacista. U Beograadu je tokom Drugog svjetskog rata bila u gestapovskom zatvoru, a posljednje godine života provela je u Safoku u Engleskoj. Flora Sends je bila opčinjujuća ličnost svog doba i nadahnuće ženama širom svijeta.

Knjiga "Naš brat" govori o nevjerovatnom životu Flore Sends, o djetinjstvu muškobanjaste djevojčice u viktorijanskoj Engleskoj, koja je postala heroina i medijska senzacija zbog istaknute vojne karijere.

Materijal, podatke i dokumentaciju za ovu knjigu o časti, vrlini i borbi za ženska prava, Luiz Miler je sakupljala u Srbiji, Velikoj Britaniji, ali i u Albaniji i drugim zemljama. Knjiga "Naš brat – Život kapetana Flore Sends" objavljena je sredinom prošlog ljeta u Velikoj Britaniji, a od- nedavno je dostupna i našim čitaocima u izdanju "Lagune" i u prevodu Nenada Dropulića.

"Naš brat" je prva knjiga Luiz Miler. Ona živi u Engleskoj, odakle je i govorila za ART "Vijesti".

  • Kako ste otkrili životnu priču Flore Sends?

Otkrila sam Floru Sends sticajem čisto slučajnih srećnih okolnosti. Gajila sam dugogodišnji interes za Prvi svjetski rat kad sam naletjela na fusnotu u novinama o britanskim ženama koje su se borile u ratu. Bila sam šokirana što ranije nijesam čula za nju, iako sam znala podosta toga o ratu. Zatim sam pokušala da pronađem knjigu o njoj, ali pronašla sam jednu jedinu, napisanu u 1960-im i ona je predstavljala mješavinu činjenica i fikcije, na način koji nije izdržao test vremena.

  • Flora Sends je bila jedina žena sa Zapada koja je bila učesnica Prvog svjetskog rata. Zašto ženama nije bilo omogućeno da se bore u ratu?

Na Zapadu, žene su gotovo univerzalno vjerovale u potrebu zaštite. Vjerovalo se da je uloga žene čvrsto u porodičnom okruženju, dok se od muškaraca očekivalo da djeluju u javnosti. Pored svega, one nijesu imale pravo glasa. U Britaniji se nije smatralo osobito ženski ni raditi. No, bilo je mnogo žena u Velikoj Britaniji i drugim zemljama koje se nijesu zadovoljile da vode takve ograničene živote. U Rusiji, 1917, žene vojnici su se pridružile pješadijskim jedinicama u velikom broju, ali to je bilo dijelom zbog političkih uslova u Rusiji. To je i zbog činjenice da su žene, gledano kroz prošlost, radile zajedno s muškarcima u poljima i fabrikama i žene zbog toga nijesu nužno posmatrali kao delikatna bića kojima je potrebna zaštita. Mislim da to možete vidjeti u nekoj mjeri i u Srbiji tokom rata, gdje je u redovima bilo oko pola tuceta žena vojnika.

  • Kada i kako je Flora Sends iz organizacije Crvenog krsta primljena u redove srpske vojske. Zašto se odlučila za taj korak?

Flora je sanjala o tome da postane vojnik otkad je bila dijete.

Kad je prvi put otišla u Srbiju imala je očekivanja da će ona biti ništa drugo nego medicinska sestra. Ali tokom prva tri mjeseca u Kragujevcu, dok je jahala jedan vojnik ju je upitao zašto gubi svoje vrijeme kao medicinska sestra kad bi mogla biti vojnik. Od tog trenutka, imala je nepokolebljivu odlučnost da će ona, možda, ostvariti svoj san.

Tako je i učinila. Početkom novembra 1915, ona je iskoristila haos rata kako bi pronašla posao u vojnoj bolnici u gradu u blizini fronta, a nedjelju dana kasnije se prebacila na šatorske «bolnice» vezane za srpski puk. Od tog trenutka, iako još uvijek nije bila vojnik, ona je zapravo bila s vojskom. Tamo se sprijateljila sa komandantom puka u kome je pronašla ključnog saveznika. Kasnije je prebačena u ambulantu njegovog štaba puka. Ona je ugrabila svoj trenutak kada je shvatila da bi srpski poraz značio da je svaki pokušaj sistematske njege ranjenika pretvaranje. Uz očinsko odobrenje njenog komandanta, skinula je značku Crvenog krsta sa ramena, uzela je pušku i uvrštena je u regrute.

  • U jednoj od mnogih bitaka za grad Bitolj, Floru je teško ranila bugarska granata. Poslije ozdravljenja, vratila se u vojsku i ostala do kraja rata i odlikovana je Karađorđevom zvijezdom. Podsjetite nas na njeno ranjavanje u Bitolju?

Tokom jeseni i zime 1916. Flora se borila uz muškarce iz njene grupe u nizu divljačkih brdskih bitaka u pokušaju da osvoje grad Bitolj od bugarske okupacije. Dana 16. novembra je teško ranjena od bugarske granate dok je čekala trenutak da krene naprijed sa svojim vodom do udaljene makedonske uzvišice. Njena desna ruka je bila slomljena i gadno razderana u eksploziji. Ona je podnijela niz operacija, prvo su joj uklonili najgore gelere, a zatim, veći dio ostatka svog života, ostali su joj djelići gelera koji su se pomjerali. Njih nikada nije izvadila. Ali ipak je uspjela ponovno da se pridruži ljudima u rovovima nekoliko mjeseci kasnije. Za ovaj čin, za njenu izuzetnu hrabrost pod paljbom dobila je odlikovanje Karađorđevu zvijezdu.

  • Sa Florom je u jedinici bila i Milunka Savić, legenda srpske vojske u Prvom svjetskom ratu. Čak su bile zajedno i u bolnici u Solunu? Nalazite li sličnosti između ove dvije ratnice?

Florina i Milunkina životna pozadina nijesu mogle biti različitije. Flora potiče iz britanske više srednje klase, dok je Milunka iz jednog sela u blizini Novog Pazara. Međutim, one su imale jedan zajednički sveobuhvatni interes - ljubav da se bude vojnik, da iskuse teškoće, drugarstvo i da dobiju priliku da se dokažu na bojnom polju. Flora se sigurno divila Milunki, ali to je bilo divljenje koje je uzvraćeno, kada su bile zajedno u bolnici i Milunka je mogla da vidi stoicizam s kojim je Flora podnijela svoje povrede.

  • Flora Sends je napisala 2 knjige sjećanja: "Engleskinja vodnik u srpskoj vojsci" i "Autobiografija žene vojnika: Kratak zapis avantura sa srpskom vojskom 1916–1919" Šta nam otkrivaju ove knjige? Kako su njene knjige bile prihvaćene u svijetu?

Posebno sa knjigom objavljenom 1916, »Engleskinja vodnik«, Flora je pokušala da generiše interes i razumijevanje Srbije u britanskoj javnosti. Zapravo, ja imam potpuno istu ambiciju sa knjigom «Naš brat», poslije skoro sto godina. Ona je postala izuzetno vješta u prikupljanju sredstava za srpske vojnike i djelimično je koristila knjigu kao odskočnu dasku. Knjiga koju je objavila 1927. bila je umjerenije politička u svojim ciljevima, a više standardna autobiografija o životu koji je bio sve samo ne standardan. Za mnoge njene čitaoce, to je bio prvi put da su pročitali nešto o Srbiji. Ove knjige, žurno napisane, kako su bile, uopšteno su jako dobro prihvaćene od strane britanske javnosti.

  • Kao što je i sama Flora rekla, najbolje joj je bilo u ratu. U međuratnom periodu nije imala takva prijateljstva sa bivšim vojnicima kao u ratu. Rat joj je nedostajao, pa kao da je jedva čekala Drugi svjetski rat da stupi u vojsku, iako je bila u sedmoj deceniji života. Ostavila je bolesnog muža u Beogradu da bi otišla u rat. Kako tumačite ovakve postupke Flore Sends?

Flori je veoma nedostajao Prvi svjetski rat, kao što je prikazano činjenicom da je odlazila na okupljanja veterana kad god je mogla. Ali kad je odmarširala u borbu protiv nacista, 10. aprila 1941, to nije bilo sa istom vrstom entuzijazma i osjećaja čiste avanture koju je imala kada se pridružila 1915. Borila se ostavljajući muža prije svega, naročito s obzirom na neizvjesno stanje njegovog zdravlja. Mislim da je osjetila neku obavezu da se pridruži vojsci ponovo, što ju je navelo da uradi ono što je učinila. Ona je jednom rekla da ako imate Karađorđevu zvijezdu, ne možete pustiti drugima da se bore. Ali, nije htjela da stoji po strani i ne radi ništa, dok je njena druga domovina napadnuta.

  • Flori Sends nije odgovarao komunistički režim u Titovoj Jugoslaviji. Da li se zbog toga vratila u Englesku?

Flora je uspjela da se zadrži u Beogradu, u njenom domu, za vrijeme nacističke okupacije tokom Drugog svjetskog rata, ali je bila prisiljena da ga napusti početkom 1945, nakon partizanske dominacije u poslijeratnoj Jugoslaviji kada su odnosi sa Britanijom dostigli nizak nivo. Na Zapadu, s pravom ili ne, imamo utisak da je postojala neka vrsta umiljatog, veoma nježnog brenda komunizma u Jugoslaviji pod Titom, ali u neposrednim poslijeratnim godinama režim je bio nemilosrdan i brutalan u nametanju kontrole. To je bilo vrijeme kada su ljudi pokušavali da se promovišu u službenu korist osuđujući «neprijatelje», a u ove neprijatelje uključen je bio svako ko je imao veze sa Britancima. Flora je postala udovica i osiromašena je živjela u zemlji koja je postala duboko neprijateljski raspoložena prema članovima njene nacionalnosti. Nije imala izbora nego da ode. Jugoslovenske vlasti su učinile ispravku 1954. kada su je pozvali na ponovno okupljanje ratnih veterana.

  • Flora Sends je bila žena daleko ispred svog vremena. Avanturista, hrabra, vesela, saosjećajna. Može se reći da je bila feminista u današnjem smislu riječi kada se i te kako gleda na rodnu ravnopravnost. Šta vas je posebno privuklo ovoj neobičnoj ženi?

Flora ne bi sebe smatrala feministkinjom, iako ja ne smatram da je imala neku posebnu razliku od onih sa takvim stavovima. Ona je bila u velikoj mjeri apolitična i jednostavno je htjela da uradi ono što joj je bio ćef. Ona nije dozvoljavala činjenici da je zaustavi to što je žena. Po tome ona je apsolutno moderna. Volim priče o onima koji imaju malo šanse za uspjeh, ekscentricima i nekonvencionalnim ljudima, a Flora je bila baš moj tip djevojke.

  • Postoje li danas žene kao što je bila Flora Sends?

Oko 9 odsto britanske vojske čine žene, ali nijednoj još nije službeno dopušteno da se pridruži borbenim jedinicama. Međutim, u uslovima u kojima smo se borili u Avganistanu, linija fronta se pokazala kao fluidna i žene su se našle u borbi na prvoj liniji fronta. Po svemu sudeći one su pokazale i hrabrost i profesionalizam. Jedna bolničarka, Mišel Noris odlikovana je Vojnim krstom, 2006. godine. Izgleda vjerovatno da će u relativno bliskoj budućnosti Britanke izboriti pravo da služe kao borbeni vojnici. Dakle, sigurno je da su Britanke danas sposobni vojnici, ali one nijesu, naravno, prešle na novu teritoriju na način na koji je Flora učinila.

  • Koliko je danas u Engleskoj, a i šire, očuvano sjećanje na Floru Sends? A među članovima njene porodice?

Flora nije dovoljno upamćena ovdje u Britaniji, iako ja pokušavam da to promijenm. Postoji pab nazvan po njoj u Tornton Hitu, u blizini Londona, gdje je ona živjela godinama prije Prvog svjetskog rata, u vrijeme kada je to bio uspješan trgovački grad na nevelikoj udaljenosti od glavnog grada. Njena porodica je se naravno sjeća sa velikim ponosom i ljubavlju.

  • Recite nam nešto više o sebi? Rođeni ste u Kanadi. Je li «Naš brat» vaša prva knjiga?

Zapravo, ja nisam rođena u Kanadi! Rođena sam u Hejstingsu u Engleskoj, ali sam odrasla i školovala se u Kanadi. Završila sam političke studije 1990. na Kvins univerzitetu u Kingstonu, Ontario, a master diplomu sam stekla na odsjeku međunarodne politike, na Mekgilu u Montrealu. Preselila sam se u Škotsku 1993. i tamo sam stekla master iz prava 1997. godine. Počela sam da radim te godine za Edinburšku bazu berzanskih posrednika. Šesnaest godina kasnije, ja sam i dalje tu. Istražujem i pišem knjige u moje slobodno vrijeme. Takođe imam i muža i četvorogodišnjeg sina, Toma.

Zbog Crne Gore, neslaganje sa Florom

  • Flora Sends je posjetila Crnu Goru u jednom veoma osjetljivom trenutku, poslije Prvog svjetskog rata, kada je uspostavljen novi režim u Crnoj Gori. Kakvi su bili njeni utisci?

Flora je vidjela Crnu Goru krajem Prvog svjetskog rata očima srpskog vojnika, što je doista i bila. Moj posao, kao biografa ali i istoričara, bio je da izmislim moje misli. Kao rezultat toga, oslanjala sam se na primarne izvore - knjige, dnevnike i članke pisane od strane onih koji su bili tamo. A odatle je bilo jasno da je srpsko ponašanje bilo nespretno, trapavo i ponekad brutalno. Međutim, nema opravdavanja za takve ekscese, jer su Srbi propatili tokom Prvog svetskog rata, ja barem mogu da pitam zašto su se ponašali na takav način. Tako sam, zbog Crne Gore, završila u rijetkim neslaganjima sa Florom.

Flora nije bila jedina

  • "Naš brat" nije knjiga samo o Flori Sends već i o brojnim humanim ljudima, ljekarima, medicinskim sestrama, bolničarima, koji su u sastavu medicinskih misija ili samostalno došli u Srbiju za vrijeme velikih ratnih stradanja. Mnogi od njih su i živote dali u toj misiji. Pišući ovu knjigu kako ste otkrili sve te humane ljude?

Jedna od velikih radosti istraživanja za ovu knjigu bila je mogućnost da saznam o mnogim drugim ženama koje su radile u Srbiji ili za Srbe za vrijeme Prvog svjetskog rata. Takođe bih istakla da su neke od njih radile u jedinicama stacioniranim u Crnoj Gori. Dvije žene posebno, Emili Simonds i dr Ketrin Mekfejl, Florine doživotne prijateljice, bile su hrabre kao što je ona bila. Mnogi danas u Srbiji ne znaju da su živi samo zahvaljujući dvjema ženama koje su spasile živote njihovih očeva i djedova. Kao rezultat rada u Srbiji umrla je 21 žena iz Britanije. Bilo je jako opasno za rad u zemlji rastrganoj između ratovanja i epidemije bolesti. Bila je potrebna ogromna hrabrost za volontiranje.


Najčitanije iz sekcije Zabava