U siromašnoj zemlji koja se ne može ponositi velikim dostignućima u bilo kojoj oblasti značajnoj za bolji život čovjeka, kao melem na ranu dolaze rezultati crnogorskih sportista. Iz godine u godinu dišemo, tresemo se, plačemo ali i slavimo, kada na travi, terenu ili u bazenu, djevojke i momci u crvenim dresovima postižu golove, koševe, kada smečuju, bace dalje, skoče više, kada su brži...
Tako je bilo u godini na izmaku, tako će biti i u predstojećoj.
A kakav je pogled „iznutra” na ono što je bilo i ono što će biti, za „Vijesti” opisuje predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta Dušan Simonović.
"Mislim da treba da budemo ponosni na rezultate naših sportista. Mnoge zemlje koje su i brojčano i teritorijalno i na svaki drugi način veće od naše, bile bi ponosne na ovakve rezultate. Doći na samo korak od medalje u tako značajnim sportovima kao što su rukomet i vaterpolo, sigurno je velika stvar. Siguran sam i da je u svakom trenutku potrebno imati i malo sportske sreće da bi se ostvario vrhunski rezultat. Nijesmo ponovili 2012. godinu, koja je bila blistava i sjajna, ali ne kažem da se ona neće uskoro ponoviti. Biće novih izazova, biće velikih takmičenja i sigurno će biti prilike da ponovimo i takve rezultate. Sport je sastavljen od uspona i padova, od dobrih i manje dobrih rezultata, zato je i interesantan, zato izaziva toliko emocija i ushićenja. Došlo je i do smjene generacija, u rukometu su otišle velike igračice koje su nosile igru reprezentacije, Bojana Popović, Maja Savić i Ana Đokić, to je bio veliki gubitak. Ali, dolaze nove snage, Malovićka, Jaukovićka, Ramusovićka, te Despotovićka i Pavićevićka, koje su već na neki način afirmisane. Tako da ja ne zebem za rezultate u ženskom rukometu, možda će oni sačekati koju godinu, ali će svakako doći. Isto je i u vaterpolu, predvođeni mladim Pješivcem stasavaju novi asovi i sigurno će crnogorska reprezentacija biti strah i trepet za sve. U džudou i atletici imamo talente koji skreću pažnju na sebe, Srđan Mrvaljević je još tu za ovaj olimpijski ciklus, u ovom trenutku je u olimpijskoj normi, a nadam se da će tu i ostati. Tu je i sjajni Gušić, mladi Milić, Šunjevićka je bila i najbolja mlada sportistkinja... To je nešto što imamo i što moramo da sačuvamo, kako bismo uz sttučan rad napravili rezultate kakve i oni i mi želimo”.
I u 2015. godini crnogorski sportisti imaće priliku da zablistaju, počev od prvih Evropskih igara u Bakuu...
"Biće prilike, od Evropskih igara, pa do raznih šampionata u određenim sportovima. Prve Evropske igre svakako su novi, veliki izazov. One se sa dosta teškoća organizuju, ali siguran sam da će trajati, jer vidim upornost i želju Evropskog olimpijskog komiteta, pa i Međunarodnog olimpijskog komiteta da i Evropa ima svoje kontinentalne igre. Ovog puta na programu će biti i dosta neolimpijskih sportova, kao dopuna programu koji bi trebalo da ima jedno takvo takmičenje. Nažalost, mnoge evropske asocijacije su sa dosta rezerve pristupile ovom poslu, računajući da treba da se pojave na svojim važnim takmičenjima, ali siguran sam da će, uz insistiranje da one budu kvalifikacione za Olimpijske igre, Evropske igre dobiti na značaju i težini”.
Kakav je plan što se tiče nastupa crnogorskih sportista u Azerbejdžanu?
"Pravili smo neku preliminarnu listi u računamo da ćemo imati šezdesetak sportista, što će sa sportskim radnicima biti i znatno veći broj. Imaćemo kvalitetan tim sportista, vidjećemo kakav će rezultat oni napraviti”.
U rangu malih i po pravilu bogatih zemalja, Crna Gora skreće na sebe pažnju upravo i valjda jedino sportom...
"Mi smo velika sportska sila za male zemlje. I ne samo za male, koje su ujedno i bogate zemlje. U tom društvu imamo šta da kažemo, a to je naročito interesantno u varijanti organizacije Igara malih zemalja. Konkurisali smo za Igre 2019. godine i mislim da bi dobro bilo da predstavimo Crnu Goru i sportski, i turistički, i privredno, i na svaki drugi način. Da sportisti i ljudi koji će sa njima doći, prije svega novinari, vide Crnu Goru i predstave našu zemlju Evropi. Mislim da Crna Gora može to takmičenje da organizuje na kvalitetan način, da smo ga zaslužili i da je vrijeme da jedno takvo takmičenje organizuje Crna Gora. Mi smo ga praktično dobili, opšta je saglasnost unutar organizacije malih zemalja da mi budemo domaćini. Čekamo odluku naše Vlade i resornog ministarstva, koji bi trebalo da potvrde tu našu želju, da nam pruže dobru podršku jer mi to sami definitivno ne možemo. To je manje-više državni projekat, i trebalo bi već od sjutra napraviti jedan mješoviti tim koji bi se pripremao za organizaciju. Ima tu puno posla, ali već imamo dovoljno iskustva, pomogli bi nam i prijatelji iz okruženja i siguran sam da bismo to doveli do kraja”.
Osim sportskim rezultatima, COK se ponosi i nekim stvarima sa kojima javnost nije baš uvijek upoznata, a koje su takođe jako bitne...
"Po povelji Međunarodnog olimpijskog komiteta, imamo i neke obaveze koje nisu isključivo vezane za sportska takmičenja i rezultate, ali nemamo uvijek dovoljno vremena a nijesmo imali ni sredstava da bismo to uradili onako kako mislim da bi trebalo. Nešto smo, ipak, uspjeli da realizujemo, odradili smo neke značajne projekte uz pomoć MOK-a, a insistiraćemo i dalje na tim projektima. Oni su prepoznati od strane MOK-a i Olimpijske solidarnosti, za ovaj olimpiski ciklus dodijeljeni su nam projekti kao što su Žene u sportu, Borba za zaštitu životne sredine, Sport za sve, Sport u školi... Mi nemamo ni dovoljno kadra za tako nešto, ali smo uz pomoć državnih institucija i pojedinaca uspjeli da realizujemo dio tog programa. MOK insistira na tome, sport nije cilj nego sredstvo da preko njega kažemo šta imamo i zadovoljni smo što i mi radimo na tome. Ubuduće ćemo se time baviti sve više, a čini mi se da se i sada dosta dobro snalazimo”.
U Crnogorskom olimpijskom olimpijskom komitetu već godinama imaju istu želju za novogodišnje praznike - da dobiju krov nad glavom adekvatan krovnoj instituciji crnogorskog sporta.
"Svako u našoj poziciji bi to želio, radimo u zaista neuslovnim prostorijama. One jesu naše i sa te strane nam je jako drago. I to nam je država pomogla i jako smo zahvalni na tome, ali mislim da imamo pravo da nakon svih ovih godina i rezultata koje imamo, dobijemo i našu Olimpijsku kuću. To ne bi bio samo administrativni prostor, već i prostor za biblioteku, te skroman olimpijski muzej, jer već imamo stvari koje bi trebalo tamo da prikažemo. Vjerovatno bi i naši građani to voljeli da vide, a i ljudi iz inostranstva koji nam dolaze u posjetu mogli bi da vide šta je to interesantno što se desilo u crnogorskom sportu. Bilo bi potpuno normalno i logično i da svi sportisti i sportski radnici imaju prostor koji bi mogli da koriste za radne grupe, radna tijela, sastanke bilo koje vrste, a bogu hvala ima ih dosta, ali i gdje vrijedi doći da se pročitaju novine, popije kafa, obavi koristan razgovor. Sada nam je jako neprijatno sretati sve te ljude iz inostranstva u neuslovnim prostorijama, restoranima... Prezentujući sebe kroz tu prizmu, moglo bi se desiti da ljudi sa strane ponesu loš utisak, a siguran sam da ga ni Crna Gora, ni Crnogorski olimpijski komitet, a najmanje naši sportisti ne zaslužuju”.
A kada su ostale želje u pitanju...
"Volio bih da se definiše priča o organizaciji Igara malih zemalja, da to postane izvjesno i da počnemo sa pripremama, jer su to Olimpijske igre u malom i za to treba nekoliko godina. Želja mi je i da kroz kvalifikacione turnire formiramo brojan i kvalitetan tim za Olimpijske igre u Rio de Žaneiru 2016. Ne moramo da uzmemo medalju, ako bi to bila brojna ekipa već bi to bio uspjeh za malu Crnu Goru. Ako bismo imali 30-ak sportista, bio bih jako, jako srećan zbog toga. Vjerujem da to zaslužujemo i da to možemo imati”, zaključuje Simonović.
Još sam tužan zbog 4. mjesta vaterpolista u Londonu
Kada se prisjeća najljepšeg i najtužnijeg trenutka u 2014. godini, Simonović se vraća još više unazad...
"Još ne mogu da se otmem utisku koji su na mene ostavile Igre u Londonu 2012. godine. Tada sam bio jako srećan zbog prve osvojene medalje, a jako tužan zbog četvrtog mjesta vaterpolista. Bio sam u šoku danima, nedjeljama, mjesecima nakon toga i taj utisak prati me do dan-danas. Ne znam zašto, racionalan sam i realan, ali sam to doživio na jedan čudan način.
Što se ove godine tiče, četvrto mjesto rukometašica je nešto što svakoga na neki način razočara, ali kad djevojke ostave srce na terenu, to čovjeka fascinira, podigne ga na neki način i osjeća se ponosno i prijatno. Žao mi je što nije došla medalja, one je objektivno zaslužuju, ali treba imati i sreće, a i umor je učinio svoje. Istrošile su posljednji atom snage i ovog puta se više nije moglo”, ističe predsjednik COK-a.
Sportisti zaslužuju olimpijske centre u Tivtu i Kolašinu
„Volio bih i da se u narednoj godini donese konačna odluka oko organizacije, funkcionisanja, budućeg statusa i svega onoga što uz to ide oko mini olimpijskih centara u Tivtu i Kolašinu. Mislim da je to crnogorskom sportu jako potrebno, da naši sportisti to zaslužuju, te da smo i mi nekim našim odnosom i posvećenošću zavrijedili da se to ostvari. I prema crnogorskim sportistima i prema COK-u bio bi lijep gest da se donese konačna odluka i da se stavi tačka. Mi smo sa tom pričom već krenuli, ideje su pretočene u jedan fin elaborat u kojem smo pokazali šta su nam ideje, šta su nam ambicije, na koji način se to može učiniti održivim. Nadamo se pozitivnom odgovoru, to bi mi bila jedna od najvećih želja za Novu godinu. Naravno, želim sportistima zdravlje i sreću, te da ih zaobiđu povrede”.
Bonus video:
