(Zibaldone: Leopardijeve bilježnice - Zibaldone: The Notebooks of Leopardi; priredili: Michael Caesar, Franco D'Intino; Penguin Classics; London, 2013; 2502 str.)
Godine 1822. Đakomu Leopardiju je napokon dozvoljeno da napusti svoj dom i posjeti Rim. Imao je 24 godine i bio je prilično uzbuđen zbog tog putovanja. Ovaj vunderkind je proveo čitav život u udaljenom seocetu Rekanatiju, u italijanskoj regiji Marke, koja je u to doba još bila pod papskom vlašću.
Kako je Cicerona, Cezara, Livija i Tacita znao bezmalo u prste, za njega je Rim ujedno bilo sjedište stare slave i središte patriotskog sna o ujedinjenoj Italiji, dakle svojevrsni politički kredo koje je on prihvatio ne bi li se usprotivio prilično konzervativnom ocu.
Naime, Monaldo Leopardi je držao sina u kući očito samo zbog toga kako se genijalno dijete ne bi odalo liberalnim idejama. Međutim, nije trebao da brine; Vječni Grad se Đakomu nimalo nije dopao. Rim je bio prljav i bučan, a narod glup. "Sva veličina Rima", napisao je ocu, "nema nijednu drugu svrhu sem da udvostručuje razdaljine i brojeve stepenica kojima moraš da se uspneš ne bi li uopšte nekoga i vidio."
Do 16. godine, Đakomo Leopardi (1798-1837) je već baratao latinskim, grčkim, kao i nekolicinom modernih jezika. Na italijanski je preveo brojne klasične tekstove, napisao je dvije tragedije, i generalno je bio poznat kao velik italijanski romantični pjesnik danteovskog kvaliteta, u rangu jednog Vitmena i Vordsvorta. Vremenom je oslijepio na jedno oko i zadobio bolne cerebrospinalne tegobe zbog konstantnog boravka u očevoj memljivoj biblioteci u djetinjstvu; pored jalovog života, čak ni u ljubavi nije ostao ispunjen, a što se najbolje može nazrijeti u njegovim kantosima.
Ono što je na neki način zanemarivano u javnosti jeste da je Leopardi bio jedan od najvećih mislilaca svog doba, iako je bio čovjek koji je, kao što navode priređivači ovog unikatnog, bezmalo revolucionarnog, izdanja, "postao filozof ne poznajući Kanta - osim onoga što je mogao da nauči iščitavajući jalovi bedeker o modernoj filozofiji Madam de Stal."
Priroda i antika bili su njegov spas i jedina Leopardijeva škola. Svakodnevno tajno pisanje Zibaldonea, ili nečega što se kod nas može imenovati "svaštarom" (mješavinom; miscelaneom), teklo je uporedo sa poezijom i služilo je apsolutno istoj svrsi. Tajna Leopardijeve originalnosti, napominju nas Cezar i D'Intino, leži tačno u čovjekovom svakodnevnom otporu ograničenjima koje mu je prvo nametnula priroda, a potom porodica i društvo: bolest i tjelesna deformisanost, fizička i intelektualna izolovanost daleko od centra evropske kulture, kao i uzaludna potraga za poslom i sredstvima za život.
Odsustvo Zibaldonea tokom čitavog XIX vijeka učinilo je da se zanemari Leopardijeva vokacija kao filozofa i filologa, da bi prva njegova publikacija od strane Đozue Kardućija - 1898-1900. - nekih 60-ak godina nakon autorove prerane smrti od kolere u Napulju vrlo malo promijenila stanje stvari.
Dabome da je u Italiji Zibaldone dočekan s velikim entuzijazmom kod nekolicine perceptivnih kritičara, no u suštini se ova ogromna knjiga izgubila u specijalističkoj gomili domaće literature koja naprosto nije imala volje da se pobliže pozabavi načinima na koje je Leopardi gledao na čovjeka, društvo i prirodu, kao i na neumoljivu originalnost s kojom se upustio u ispitivanje svih polja znanja. Kao što kaže Džon Grej, radilo se o čovjeku koji je "s nevjerovatnim predznanjem, identifikovao bolest našeg doba" - opasno trovanje znanjem i moći koju nam je pružila nauka, pomiješana sa inherentnom nesposobnošću da prihvatimo ljudski besciljan svijet.
Ovo je značilo da ni tada, poslije publikacije, nije bilo nikakvog uticaja na antropologe, istoričare, lingviste, psihologe, filozofe, politikologe, estetičare, muzikologe i naučnike, koji bi u Zibaldoneu bespogovorno pronašli pravo malo blago, anticipacije i nesvakidašnju intuitivnost. Ipak, njegove misli, ma koliko fragmentarne, odvajkada su odzvanjale u umovima velikih filozofa i pisaca, a ovo prvo englesko izdanje Zibaldonea - (francusko izdanje se pojavilo 2004.) - odista je i više nego grandiozan događaj u svekolikoj istoriji ideja.
Leopardi je mislilac što se zagledao u dno moderne civilizacije i gdje nije pronašao ništa više osim puke taštine i zablude. "Najracionalnije ponašanje - s obzirom na degradirajuće stanje stvari u Italiji - trebalo bi da bude potpun i konstantan cinizam duha, uma, karaktera, ponašanja, mišljenja, riječi i vladanja", zaključio je Leopardi.
Šopenhauer ga pominje u svojim knjigama i uzima njegovo viđenje da je iluzija naprosto potrebna ljudskom rodu da bi bio srećan. Jednom je primijetio kako su se tri najveća pesimista na svijetu - "Bajron, Leopardi i ja" - u isto vrijeme nalazili u Italiji, ali se nažalost nikada nisu sreli. Šopenhauera će naslijediti Niče sa sličnim, leopardijevskim, idejama o nihilizmu. Takođe ga pominju Melvil (kao lika u poemi Klarel), Hardi, Beket, Volter Benjamin i Fernando Pezoa, koji će o njemu napisati i pjesmu.
Intimna pisanija koju je započeo 1817. godine, postala je radikalniji i slobodniji impuls u pogledu toga da konačno pronađe svoj glas za razliku od naučnih radova koje je do tada stvorio (prevashodno Storia dell'Astronomia i Saggio sopra gli errori popolari degli antichi), donekle u nekoj formi vježbe za ono što će tek da uslijedi. Rezultat je bio paradoksalni Zibaldone, djelo apsolutne literarnosti, stvoreno u tišini biblioteke, pa opet sa dubokom oralnom i dijalogičkom tenzijom - "čitalac samo treba da pročita prvu stranicu, krcatu zvukovima, glasovima, pričama, anegdotama i dijalozima, i osmotri kako kolokvijalni oblici podražavaju pravu diskusiju."
Tokom godina, manuskript se pretvorio u skrovište gdje je Leopardi mogao da prizove autore po želji i preispituje ih; stoga neodoljivo podsjeća na oralni kalup i na dijalektičke forme u kojima se kod antičkih filozofa odvija intelektualna razmjena. Urednici Zibaldonea prave analogiju i na antičke simpozijume, i na bezmalo fizičku tenziju koja izranja iz nekih Platonovih dijaloga. Takođe porede ovu knjigu sa radovima u kasnijem periodu koje je Leopardi obožavao, punim glasova, anegdota, polemika i pričica - Plutarha, Klementa iz Aleksandrije, Diogena Laertija, ili Ateneja iz Neukratije i s njegovom Gozbom sofista, u izdanju s komentarima koje je pisao Isak Kazubon, a koje je zatim komentarisao sâm Leopardi.
U ovim bilješkama Leopardi pokušava da razmontira našu naivnu sliku o svijetu i suoči se sa nihilizmom proisteklim iz kraha naše antropocentrične vizije svemira. On se prvi usprotivio konceptu beskrajnog prostora i beskonačnog vremena: "Zapravo ništa u prirodi ne naglašava beskonačnost, iliti postojanje bilo čega beskrajnog. Beskrajnost je proizvod naše imaginacije i, u isti mah, naše sićušnosti, a prije svega našeg ponosa."
Na prevodu ovog Leopardijevog privatnog višejezičkog dnevnika (katkada pasusi počinju na jednom jeziku, a okončavaju se na drugom), rađeno je punih sedam godina i 4,526 ispisanih strana zauzelo je skoro 2,000 u jednom tomu Pingvinovog izdanja. Urednički uvod sa desetak kratkih eseja broji blizu 100, a indeks i napomene više od 400 stranica. Projekat je finansirao Leopardijev Centar na Birmingamskom univerzitetu.
Bonus video:
