(The Fable of Christ: The Book of Accusation, (Bajka o Hristu: Knjiga optužbi) Luigi Cascioli (samizdat); et.al.)
Pokojni Luiđi Kašoli ušao je u žižu javnosti kad je 2002. tužio Katoličku crkvu za zloupotrebu vjere. Kašolijeva knjiga Bajka o Hristu naručuje se preko njegovog Internet sajta i, pored očevidno brojnih loših pretpostavki i eratičnih tumačenja, predstavlja zbilja živahno iskustvo, još jedno u nizu naslova o teoriji o mitskom Hristu za koju sumnjam da će iole uzdrmati vatikanske temelje, ali će zato sigurno doprinijeti širenju ovog koncepta starog, uostalom, koliko i sami takozvani Hrist.
Kašolijev stav je da ovom knjigom pruža "neoborive dokaze" o tome da Isus Hrist nikada nije postojao, međutim, kao prvo, retorički način na koji on isporučuje sopstvenu tezu, čak će i najzagriženijeg čitaoca navesti da je prihvati sa blagom rezervom, baš zbog vitriola kojim je nabijena njegova rečenica.
Kreće se sa "Postanjem" baš zato što je autor, čim je uvidio da je figura Isusa Hrista tipična posljedica religijske evolucije kod Jevreja, od samih početaka počeo da traga za uzrokom u knjizi koja i govori o tim ljudima, u Bibliji. "Moja nezavisna i racionalna analiza činjenica", kaže on u prvoj glavi, "dovela me je do zaključaka za koje osjećam da pozitivno mogu odbraniti protiv bilo kakve kritike." I pored svega toga, Kašoli jasno permutuje da su Hasmonejci direktni potomci dinastije kralja Davida, iako su oni bili pripadnici izraelskog plemena Levija. No, to je samo sitnica.
Robert M. Prajs (The Incredible Shrinking Son of Man, 2003), jedan od izučavalaca Novog zavjeta i vjerovatno najveći pobornik teorije o mitskom Isusu, primjećuje još mnoge nekonzistencije kod Kašolija (npr. neki Kašolijevi podaci o Markionu tako su očigledno pogrešni da su mogli biti provjereni u svakoj osrednjoj istoriji drevne Palestine). Prajs se naročito zadržava na Kašolijevoj finalnoj teoriji o zelotu Jovanu iz Gamle koji je Esenima navodno poslužio kao uzor za Isusa Hrista, koristeći se generalno pacifističkim spisima iz Mrtvog mora, ne bi li objasnio da su to Eseni samo htjeli da ostave dojam da su mirnodopsko pleme, a u stvari su bezmalo bili revolucionari.
Naposljetku, istomišljenik Prajs, koji u toj primarnoj Kašolijevoj teoriji ne vidi nijedan "neoboriv dokaz" za bilo šta (valjda baš zato što se samo radi o pukoj nedokazivoj spekulaciji čovjeka koji često u nagađanjima nalazi dokaze) zaključuje Kašolijev samozdat ovim riječima: "Kašoli nudi brojne zanimljive ideje, pretpostavke i nove interpretacije poznatih stihova i odlomaka. Ovu knjigu, dakako, vrijedi pročitati, premda je ona, sve u svemu, jedan interesantan neuspjeh."
Teorija o mitskom Isusu živi još od prvih paganskih filozofa koji su prirodnim argumentima potkopavali hrišćanske teorije o vanzemaljskom Bogu od krvi i mesa koji hoda po vodi i liječi ljude od neugodnog virusa smrti. Kako su interpolacije u Bibliji od strane rane katoličke crkve danas odveć poznata stvar, ova teorija dobila je svojevrsni momentum u tzv. novom ateizmu, gdje je valjda bilo prirodno o svetim knjigama i crkvenom učenju govoriti sa otvorenim nepovjerenjem.
Od nedavno se, recimo, sugeriše da je Zevs kod Grka bio vrhovni bog i da je u Grčkoj više-manje vladao monoteizam. Kao i židovski bog Jahve, i on je uništavao gradove i puštao poplave; Hesiod u Teogoniji kaže da bi ljudi bez Zevsa bili samo zvjeri, a isto piše i u Starom zavjetu. Tako ispada da su svi ostali grčki bogovi bili niži bogovi, kao što danas u hrišćanskoj crkvi imamo, navodno, više od 10.000 svetaca. Šta su svi ti svečevi osim ljudi kojima su drugi spočitali nešto "božansko", dakle, zar nisu to naši niži bogovi? Judaizam, a osobito hrišćanstvo i islam, jednostavno su reciklaža starih religija.
U svojoj drugoj studiji Does the New Testament Imitate Homer?, Mekdonald u očevidnim primjerima ukazuje na četiri ekstenzivna pasaža u "Djelima apostolskim" koji su slobodno mogli biti preuzeti i iz Homerove Ilijade. Mekdonald piše: Jedna je stvar generalno priznati značaj mimezisa kada su u pitanju starinske naracije, dok je sasvim druga prepoznati ih kao imitaciju u specifičnom tekstu. Učenjaci obično nauče da prikriju svoju zavisnost ne bi li izbjegli optužbe za sitničarenje ili plagijarizam, međutim mimezis je najvećma teško prepoznati čak i kada autori predstave svoj posao kao puku imitaciju.
Ipak, osoba čije se ime veoma malo spominje a što je za biografsku knjigu o Bogu – Bog: biografija – dobila Pulicerovu nagradu za biografiju! 1996, Džek Majls, isto je uradio i sa književnom figurom Isusa Hrista par godina docnije (Christ: A Crisis in the Life of God, 2001). Prvi citat Oskara Vajlda u knjizi o Bogu dovoljno govori: "Ako ništa nije ozbiljno, onda ništa nije ni smiješno". U obje izvanredno seriozne knjige, Majls sagledava evoluciju Boga kroz čovjekova literarna dostignuća u djelima teološke književnosti kao što su Tanah, Biblija i NZ.
U skladu sa uvjerenjima većine hrišćana da je Bibliju bukvalno pisao Gospod Otac, Majls odstupa i odbacuje patrističko učenje o nadasve instruktivnim alegoričnim i metaforičkim interpretacijama svetoga pisma, iskušavajući naročito svoju vjeru unutar toga konteksta. Istovremeno Majls konstatuje Boga kroz sveopšti rigorizam gdje je On uzet zdravo za gotovo i među ljudima prihvaćen kao zbiljska ličnost.
Majls dokazuje da preispitivanje simptoma višestruke personalnosti u ontologiji Boga može biti validan proces u pristupu teološkoj nauci, tako da ne djeluje blesavo što Majls u oba svoja remek-djela vizuelizuje Boga isto kao što bi Edmund Vilson u svojim esejima tretirao Melvilovog notara Bartlebija ili Hotornovog ozloglašenog sudiju Pinčona iz Kuće sa sedam zabata.
Prosto rečeno, naš Kreator mijenja se sa strujom vremena. Međutim, ono na šta današnji vjernik ne smije okrenuti glavu jeste golemi spisak ljudskih karakteristika u fluktuirajućoj personalnosti starozavjetnog Boga, dakle nešto što je bukvalno nemoguće spoznati u nadasve relevantnim izdanjima modernog istoriografskog establišmenta, koja više podsjećaju na metafizičke rasprave anestetizovane nepokolebljivom vjerom, nego na validna i razborita naučna objašnjenja o kontradiktornostima.
Kontemporarna teologija se doslovno i danas služi Origenovom tehnikom diskursa prilikom anti-hrišćanskih optužbi grčkog filozofa Kelsa; ne postavljaj pitanja nego jednostavno vjeruj – najvećma glasi smisao Origenovih formulacija. Nije tajna da naš Bog često zaboravlja; on je još iritabilan i tašt, on laže i ucjenjuje, srdi se, uči, mijenja se, kažnjava, dok je u većini slučajeva naprosto frustriran, ljubomoran, depresivan i očajan. I kontekst u kome ga treba sagledavati dat je u samom izvornom tekstu.
Po onome što Biblija tvrdokorno prikazuje može se konstatovati samo jedna relativno sigurna teorija, a to je da je čovjek stvorio Boga po svojem liku, a ne obratno. Mi bi garantovano bili uvreda za njegovu moć kreacije, a ko uopšte može misliti drugačije – tome očito nisu sve daske na broju.
Što se toga tiče, prevashodno Erman ukazuje na nedostatak najpovršnije samokritičnosti u glavnotokovskoj struji hrišćanske nauke proistekloj iz uvaženih biblijskih institucija gdje je akcenat učenja stavljan upravo na kritičko čitanje svetoga pisma. I upravo taj objektivni vid učenja – koliko god da je uopšte i moguć kroz izučavanje Bultmana i Švajcera – pomogao je Ermanu da eventualno nađe svoj pravi put, ali nijednom, čak ni nakon konverzije u relativnog nevjernika, da ne izgubi dodir sa onim što on i dalje vidi kao pozitivnu dogmu hrišćanstva.
Izuzetni njemački luteranski teolog, Rudolf Bultman je, recimo, ustvrdio totalnu ogradu između istorije i vjere, napisavši da je sama činjenica da je imaginarni Hrist skončao na krstu veoma bitna za hrišćansku vjeru. Nakon 30 godina proučavanja NZ došao je do zaključka da je židovska krivica zbog Isusove smrti metnuta u pasiju striktno zbog polemičkih razloga; "čovjek samo može da naglasi nesigurnost našeg svekolikog znanja vezanog za život i rad istorijskog Isusa, a s time i u čitavo porijeklo hrišćanstva."
Švajcer, još jedan uvaženi njemački teolog i filozof, napominje da postojanje Isusa Hrista do sada nije potvrđeno i ne može biti potvrđeno nijednim standardnim konvencionalnim dokazom.
Za mnoge je, ipak, najiritantnija teorija o mitskom Hristu predstavljena od jednog od prvih profesora humanističkih nauka koji su radili na spisima iz Mrtvog mora, Dž.M. Alegra, tadašnjeg oksfordovca. U fenomenalnoj knjizi The Dead Sea Scrolls and the Christian Myth on ispoljava tezu da su judaizam i hrišćanstvo nastali kao posljedica primitivnih kultova plodnosti starih Sumera (obožavanje sunca), a s time i zarad pretjeranog korišćenja psilocybe cubensis pečurke, u Bibliji poznatijoj kao tajanstvena mana što raste iz zemlje ("hrana od Boga"), dok je na nekim mjestima u "Mojsijevim" knjigama neznalački prevedena i kao "hljeb".
Na prvobitnom nivou, Isus je, po Alegrovoj tvrdnji, bio sveta pečurka; uostalom Alegrova primarna tvrdnja jeste da je lik i djelo Hrista/Mesije zasnovano po konzervativnom duhovnom vođi Esenskog Učitelja Pravednosti čije je učenje – nalik Isusovom iz NZ – gotovo doslovno zabilježeno u pronađenim kumranskim papirusima, s tim što su ga rani hrišćani adaptirali za nešto univerzalniju pozadinu i otvoreniji društveni red, što se uostalom i vidi iz čitanja NZ. (Još jedna genijalna studija o ubrzanju ljudske evolucije i nastanku religije zbog prekomjernog korišćenja halucinogenih droga jeste Food of the Gods Terensa MekKene.)
Na sve ovo ću nadovezati završne riječi istaknutog američkog folkloriste i antropologa, Alana Dandisa, iz njegove malene, ali podrobne knjige Sveta literatura kao usmena tradicija (Holy Writ as Oral Lit): "...Višebrojne verzije bezmalo svake epizode Starog i NZ-a – stvaranje žene, potop, žena koja postaje sestra (iz 'Postanja'), Deset zapovijesti, imena 12 plemena Izraela, imena 12 apostola, Besjeda na Gori, jevrejska molitva Gospodu (Šema), hrišćanska molitva Gospodu, riječi ispisane na krstu, kao i posljednje riječi Isusove, između ostalih primjera – svjedoče o ekstraordinarnoj folklornosti Biblije. Ne postoji nijedan utvrđen, fiksiran tekst, već mnogo tekstova koji pokazuju nesvakidašnji varijetet u brojevima, imenima i sekvencama.
Biblija, tako, može biti i 'najveća knjiga na svijetu' kao i 'najbitnija knjiga na svijetu', no ona je poglavito folklor i mislim da je došlo doba da konačno bude i priznata kao takva."
Švajcer, još jedan uvaženi njemački teolog i filozof, napominje da postojanje Isusa Hrista do sada nije potvrđeno i ne može biti potvrđeno nijednim standardnim konvencionalnim dokazom
Plagijat mita o Ozirisu
U stvari, većina hrišćana još uvijek ne umije da shvati da je čitava štura biografija Isusa Hrista kompletno preuzeta ili sastavljena iz mitskih izvora egipatsko-grčkog kulta Oziris-Dionizija.
Sličnosti su toliko frapantne da postaju nemoguće za povjerovati ako ih prethodno ne potvrdimo bez mnogo muke, međutim brojni učenjaci su odlučili da se ne laćaju sličnih dijakritičkih eksperimenata, jer će se tada možda prikloniti đavolu a njihova teologija/istorija će postati isuviše ekstremna (ili prejednostavna!) da nikada neće biti prihvaćena u zvaničnim naučnim krugovima. Dobar dio današnje nauke čak i Frojda, baš zato što je nadasve očigledan, drži za neuglednog naučnika sa isuviše priprostim zaključcima.
Ričard Dokins je u Zabludi o Bogu napisao da vjeruje u mogućnost da je ličnost sa imenom Isus Hrist postojala, ali da ne nazire ikakvu slogu u debatama renomiranih učenjaka povodom tumačenja istorije predstavljene u Novom zavjetu, koja je u najboljem slučaju – pretjerano arbitrarna.
Njemu se pridružuje još jedan revalorizovani skeptik, možda i najbolji znalac Novog zavjeta danas, Bart Erman, ali u svojoj prvoj knjizi u kojoj navodno treba da iznese dokaze o postojanju toga običnog čovjeka ali i da ukaže na kontradikcije vezane za Isusa u NZ-u – Jesus, Interrupted (2009) – on samo ponavlja ono što je već u 18. vijeku njemačka racionalna teologija počela da obezvrijeđuje novim tumačenjima.
S druge strane, osobe poput Ničea, Frojda, Bertranda Rasela, Kristofera Hičensa, i Bila Mara (autora dokumentarca Religulous), nemaju problema sa tvrdnjama o Isusu kao o imaginarnoj ličnosti čije je postojanje naprosto nemoguće dokazati, a sličnu tematiku još obrađuju dokumentarci kao što su The God Who Wasn't There (2005) i Zeitgeist (2007).
Doduše, u knjizi kao što je The Homeric Epics and the Gospel of Mark, Denis R. Mekdonald dokazuje kako su se autori, ili autor, "Jevanđelja po Marku" obilato koristili Homerovom Odisejom kao primarnim književnim modelom prilikom tvorbe glava 1-14, dok su se za glave 15 i 16 služili Ilijadom, a naročito u dijelu Hektorove smrti i otmice njegovog leša.
Bonus video:
