Moramo da pobijedimo licemjerje u kojem živimo

Ono što je meni najveći problem je to što sve djeluje kao osveta nekog polusvijeta, jednog neobrazovanog, primitivnog svijeta koji nije navikao na bilo kakvu vrstu kritike, kulture, obrazovanja, nego je rastao u nekim drugim okolnostima
0 komentar(a)
Branislav Trifunović (novina), Foto: Modernserbia.wordpress.com
Branislav Trifunović (novina), Foto: Modernserbia.wordpress.com
Ažurirano: 06.03.2016. 21:22h

Branislav Trifunović, glumac koji ne umije i ne želi da ćuti pričao je za "Vijesti" o sebi, glumi, predstavi "Dogvil", o politici i kulturi.

  • Ko je Branislav Trifunović?

Uh, teško pitanje za početak. Ne razmišljam o sebi da sam nešto drugačiji od bilo kog drugog čovjeka koji hoda ovom zemljom. Ono što može da bude drugačije je da se nekako trudim da kažem šta mislim i da se toga ne stidim nikada - u bilo kakvom društvu ili u situacijama koje mogu da budu neprijatne, da mi to ne predstavlja problem.

  • Koliko Vas je gluma promijenila, ali i uticala na Vaš život?

To je nešto na šta u nekom trenutku možda i ne možete da utičete. To su stvari koje morate da probate da iskoristite i stavite na pravi put da ne poludite i da to ‘kopanje’ po sebi ne izazove neke frustracije, najblaže rečeno, ili strahove. Mislim da mora da postoji neki otklon između onoga šta radimo na sceni i onoga šta smo u privatnom životu. Trudim se da svoj posao ne unosim u kuću jer me je vremenom dosta opteretio. Shvatio sam da to što mi se dešava u kući je i dalje pozorište ili gluma. A to nije poželjno, nije dobro. Sa druge strane, ne možete ni da se skroz odreknete toga, jer mi se čini da gluma uzme čovjeka i to je nešto od čega ne može da se pobjegne. Kad imaš predstavu ne možeš da ne misliš o njoj, da ne razmišljaš o tome šta treba da uradiš, da li ćeš proći tekst sam sa sobom ili nećeš. Mogu da se trudim do mile volje ali su to stvari na koje jednostavno ne mogu da utičem.

  • Ovih dana sa predstavom “Dogvil” u režiji Kokana Mladenovića, obilazite gradove po Crnoj Gori. U predstavi igrate sve muške uloge, a ima ih osam. Koliko je teška i zahtjevna uloga u predstavi kojom ste uzdrmali Srbiju, ali i region?

Teška je uloga jer su promjene koje se u sat i po dešavaju česte i brze. Mi smo, nažalost ili na sreću, jako kratko radili ovu predstavu i nekako nijesam ni stigao da razmišljam o njoj. Mislim da bi bio mnogo gori rezultat da sam imao vremena da mislim o tome. Mislim da bi to bilo kontraproduktivno. Kako vrijeme prolazi došli smo u fazu da možemo da se igramo i to je ono što je najdraže i najljepše u pozorištu - da dođeš u situaciju da ti sve to nekako bude lagano i da bude zadovoljstvo. Posle svih reakcija na koje smo naišli došli smo u situaciju da apsolutno uživamo u tome.

  • Iako je “Dogvil”, prema riječima reditelja, tužna i velika metafora savremene Srbije, stiče se utisak da je to priča o svima nama kojima je “izolacija postala tradicija”. Da li ste uspjeli, da bar malo, probudite ljude?

Život me naučio da je generalno vrlo teško mijenjati čovjeka. Ono što je dobra stvar sa “Dogvilom” je da ljudi ne odlaze ravnodušni kući i što više pozorište, kako ja mislim, nema taj luksuz da se bavi metaforama. Neke stvari moramo da imenujemo i da pokažemo prstom direktno na probleme, jer mislim da metafora pravi jednu vrstu otklona, jednu vrste zavjese koja ljudima omogućava da odu kući bezbrižni. Moramo da pobijedimo to licemerje, jer mislim da svi mi u zemljama bivše Jugoslavije živimo u jednom ogromnom licemjerju i da smo se navikli na to. S “Dogvilom” to nije situacija, jer ljudi odlaze vidno potrešeni poslije predstave. Nije im baš svejedno i meni je drago zbog toga. Drago mi je što im je neprijatno posle ove predstave. U Beogradu ovu predstavu igramo godinu i po i uspjeli smo da ohrabrimo neke ljude da progovore. Mislim da je to najvažnije. Ne govorim o rezultatu koje će donijeti to progovaranje već o nekom drugom tasu, nekom dužem putu. Vjerovatno smo uspjeli da neke ljude pridobijemo da govore to što misle. Mislim da je to osnovna stvar, jer su ljudi počeli da žive u nekom strahu, a mi smo se sa ovom predstavom pojavili i odagnali strah. Uspjeli smo da neke ljude probudimo, da oni šire taj glas o “Dogvilu” i gdje god se pojavimo sve puno. Publika koja dolazi da odgleda predstavu doživljava je kao neku vrstu prostora gdje mogu da kažu šta misle, da podijele svoje emocije i da ih iskažu javno, ispraća nas sa ovacijama. Gledaju nas kao neki lakmus papir na koji mogu da precrtaju ono što misle. To i jeste dobro, jer do sada nijesu imali priliku da vide taj lakmus papir. Što se toga tiče, “Dogvil” je pobijedio. A mi smo samo ovom predstavom htjeli da kažemo šta mislimo i to je ono što je nama bilo najvažnije.

  • Zašto se ljudi plaše da kažu ono što misle? Zašto žive u “Dogvilu”, a opet, zašto im treba Vaš “Dogvil” da bi progovorili?

Ne mogu da zamislim sebe da se za deset godina probudim i shvatim da nijesam rekao šta mislim. Da se probudim u nekoj zemlji koja je prepuna problema i da shvatim da sam možda imao priliku da to promijenim, a da to nijesam uradio. Ljudi ćute jer su plašljivi. Svi ti vlastodršci su se svih ovih godina trudili da guše svaki pomen kritike koji može da se pojavi ne bi li se održali na vlast. Čini se, pogotovo u Srbiji, da nikada nije bilo tako. Čini mi se da ni u vrijeme Sloba Miloševića nije bilo toliko gušenja kritika i stvari koji mogu da govore protiv njih. Ono što je meni najveći problem je to što sve to djeluje kao osveta nekog polusvijeta, jednog neobrazovanog, primitivnog svijeta koji nije navikao na bilo kakvu vrstu kritike, kulture, obrazovanja, nego je rastao u nekim drugim okolnostima i trudi se da to svoje vaspitanje prenese na ostali dio zemlje. I to je ono što mi je najstrašnije - osveta polupismenih.

  • Kako im to polazi za rukom?

Mnogo je lako manipulisati ljudima koji nijesu dovoljno obrazovani. Mi u Srbiji i dalje imamo 1,2 miliona funkcionalno nepismenih i niko se ne trudi da te ljude opismeni, nego se igra na tu kartu da će oni i dalje ostati funkcionalno nepismeni i da će njima moći mnogo lakše da se manipuliše. Dobra stvar u svemu tome je što ti “intelektualci” bar ne podržavaju sve to. I to je ono što vjerovatno tu političku elitu najviše boli, što nemaju podršku u toj mjeri od te vrste intelektualaca. Eto, makar ćute. Nije dobro, ali je mnogo bolje nego da to podržavaju.

  • Gdje su, u svemu tome, ljudi koji se bave kulturom, koji su obrazovani i kojima je nekako u opisu posla da progovore?

Jako dobro poznajem našeg ministra kulture. Bio sam srećan kada je izabran za to mjesto, bez obzira što je izabran u takvom društvu, jer sam mislio da će nešto da uradi. Sada me sramota što ga poznajem. Mislim da sve to što je dozvolilo da se radi postaje teško breme za sve nas koji se bavimo kulturom. Ministar je čak pokušao da odbrani predsjednika države od toga šta je jedan veliki pisac i čovjek Filip David na dodjeli nagrade izgovorio. Sada nemate u pozorištu, na filmu tu i tamo, ni jedan glas koji govori nešto protiv toga. Mislim da su ljudi iz srpskog pozorišta zaboravili kako je nastalo pozorište prije dvije hiljade godina. Nastalo je tako što su Grci pravili predstave koje govore protiv vlastodržaca i ljudi koji vladaju. To su proizveli kao jednu umjetnost da im niko ne može ništa.

  • Kako onda u besmislu naći smisao?

Treba praviti svoje male oaze, jer ta mala ostrva su jedina koja mogu da budu otklon od svega što se dešava. Nije dobro uploviti i infiltrirati se u sve ovo što se dešava okolo već napraviti svoje oaze i iz toga raditi sve što treba.

Film i serija o ludilu 90-ih po Dežulovićevom tekstu

"Brat i ja smo napravili produkcijsku kuću i već par godina nas dvojica, mada mnogo više Sergej nego ja, pokušavamo da uradimo film i seriju ‘J… sad hiljadu dinara’ po tekstu Borisa Dežulovića. Sve smo dogovorili, ali teško je napraviti film i seriju koja treba da govori vrlo jasno i tačno o svom besmislu tog rata, o ljudima koji govore isti jezik na isti način, samo nose dvije uniforme pa su se te uniforme još i zamijenile pa više ne znaju ko je ko. Želja nam je da snimimo poslednji film koji će se baviti tom temom i odgovoriti koliko je u stvari to bilo glupo i besmisleno. Da spojimo sve te ljude iz Hrvatske, Bosne i Srbije i napravimo nešto što ćemo pokušati da ostavimo generacijama. Kada ih budu pitali šta se dešavalo 1992-1995. mislim da će taj film i serija moći to da im najbolje objasne. I da nekako završimo sa tim", objašnjava Trifunović.

Posljednji romantičar YU fudbala

"“Počeli smo da snimamo film o Draganu Stojkoviću Piksiju, o čovjeku koji je bio posljednji romantičar jugoslovenskog fudbala. Bio je u zenitu u trenutku kad se ta zemlja raspadala, pa je otišao u drugu zemlju, u Japan, koja nije imala fudbal, a imala je sve ostalo. Donio im je fudbal i postao apsolutni heroj te možda najveće i najzanimljivije zemlje na svijetu. Od japanskog cara je dobio orden kao zaslužni građanin, čovjek koji spaja Srbiju i Japan. Iskopali smo mnogo zanimljivih priča koji niko nije čuo i mislim da će ljudima biti drago sve to da pogledaju", najavio je Trifunović.

Bonus video: