Legendarna YU grupa, nakon desetogodišnje diskografske pauze, sljedeće godine će objaviti novi album. Ime njihovog posljednjeg izdanja "Dugo znamo se" iz 2005, na pravi način je opisalo njihovu dugovječnost na rok sceni regiona, a sada su emocije još i jače. Bend, a još više njegova publika, to su dokazali 17. decembra u beogradskoj Hali sportova, gdje su održali koncert za pamćenje, a sve u čast svog prvog nastupa, koji su doživjeli na istom mjestu, ali prije 42 godine.
O tome, ali i o lošim trenucima u karijeri za “Vijesti” je pričao basista benda Žika Jelić.
"Mnogo toga se u međuvremenu dešavalo, ovim koncertom smo na neki način zatvorili taj naš krug koji je trajao punih 45 godina. Prije tačno 42 godine u istoj toj sportskoj dvorani na Novom Beogradu smo rasprodali prvi koncert i sad smo željeli da ponovo odsviramo koncert na istom mjestu. To smo i uradili i kao da se ništa za sve ove godine nije promijenilo. Prodata dvorana, fenomenalno raspoloženje, zvuk odličan, rasvjeta, nevjerovatan emotivni naboj koji se osjećao, ljudi prezadovoljni, puni hvale. Mnogo puta pomislim da oni malo pretjeruju, ali jednostavno se kunu da je to za njih bio doživljaj, za mnoge kulturni događaj, a za mlade naraštaje vjerovatno koncert koji će im ostati u sjećanju u njihovom daljem odrastanju. Zbog toga smo srećni", kaže za “Vijesti” Jelić.
Sjećate li se osjećanja sa kojima ste započeli taj svoj prvi veliki nastup?
Mi smo tada, sticajem okolnosti, bili u Londonu i tamo nam se u roku od sedam dana dešavalo mnogo značajnih i čudnih stvari koje mi nismo iskoristili. Predlog ljudi u Londonu da ostanemo da im budemo tu pri ruci narednih šest mjeseci, odbili smo jer je sportska dvorana bila rasprodata. To je bio 3. mart 1973. I nikad nismo zažalili što smo zarad koncerta u Beogradu napustili tada London i sve prilike koje su nam se tamo pružale.
Nikada se niste pokajali?
Ne, ne zaista. Jer, u to vrijeme, a pričamo o '70-im godinama, u tadašnjoj Jugoslaviji se dobro živjelo. To će mnogi iz moje generacije potvrditi - ništa nam nije falilo i bilo nam je mnogo ljepše kod kuće, nego u bilo kojoj zemlji Evrope.
Zašto danas mladi bendovi, mladi muzičari odlaze odavde ili odustaju od muzike? Šta im nedostaje da bi dostigli dugovječnost poput vas?
Mladih grupa i muzičara ima jako, jako puno. To su naraštaji koji su upućeni i koji su izabrali rok. Ne znam kako, jer kod nas vlada poplava medija koji promovišu druge vrste muzike, ali, eto, oni su ljudi rokenrola. Oni rade, stvaraju, ali nailaze na barijeru da jednostavno ne mogu i nemaju načina, osim elektronskim putem, da prezentuju to što znaju i rade. Pisani mediji ih ne promovišu, diskografske kuće su zamrle - jedino postoji privatna varijanta koja je vrlo šarena, na televiziji mogu da pokažu svoj rad, ali i to su ograničene emisije, u kojima to ne mogu da urade na pravi način. Tako da, oni se bore, bore do jednog trenutka i onda valjda prestanu da se trude. Vide da nema izlaza i ili prestanu da se bave muzikom ili pređu na drugu vrstu muzike koja je komercijalnija.
A kako vi plivate u takvoj situaciji?
Kada govorimo o rokenrolu, u Srbiji se sve zasniva na starim grupama, koje datiraju kao mi od '70-ih, grupe '80-ih i nešto mlađa generacija, iz '90-ih godina. Od tada naovamo ne znam koja grupa izaziva pažnju. Ni o jednoj od njih se ne priča i ne može da se kaže da su uspjele. Interesantno da je i dalje potražnja, kada je ovo skromno tržište u pitanju, za tim starim grupama. Tako uspijevamo da isplivamo.
Kada je YU grupi bilo najteže?
Mnogo puta . Kako zbog događanja u zemlji, tako i zbog samih nas, koji smo, kao i svi ostali, na neki način uticali na našu sudbinu. Teške su uglavnom bile nesreće koje su nas pratile tokom karijere, ali one nikada nisu mogle da učine da prestanemo da radimo i da postojimo. Ne mogu da izdvojim šta je bilo najgore, ali, isto kao i u svakom drugom pozivu i u životu, imate uspon, pa neki mali pad, pa opet uspon i tako redom.
Poslije desetogodišnje pauze uskoro ćete objaviti novi album. Šta nam možete reći o njemu?
Izdaće ga PGP, planirali smo izlazak početkom februara 2016. Na tom albumu je 11 pjesama, 10 novih, i obrada "Vodi me anđele" u kantri stilu. Osam novih pjesama je Dragi napisao, ja sam dvije. Tekstove su pisali razni ljudi, jedan Nikola Čuturilo, Bora Čorba dva, Bob Janković dva i Petar (Jelić) za udarnu - "Panika". CD bi bio i ranije gotov, ali Dragi je bio nevjerovatno probirljiv kad su tekstovi u pitanju. Ranijie nismo toliko vodili računa o njima, a ovog puta , ne znam zašto, on je imao potrebu da budu baš onakvi kako ih je on zamislio. Zato CD izlazi tek sad, ali nikad nije kasno.
Slobodno vrijeme provodi u prirodi ili na motoru
Kada se ne bavim muzikom, vrijeme provodim na razne načine. Slušam muziku, odlazim na neka druga mjesta, sa prijateljima provodim vrijeme. Mi svi živimo na Dunavu, u Zemunu smo, pa dosta vremena provodimo na rijeci, naravno kad vremenski uslovi dozvoljavaju, zatim tu je odlazak u prirodu, jer ja prirodu neobično volim. Veliki dio mog života je i vožnja motora. Motor mi je od mladosti, ne opsesija, ali sastavni dio života. Kad god je lijepo vrijeme, gledam da odem na vožnju i uživam u tome.
Bonus video:
