Flautista, književnik, slikar i kantautor Arsen Dedić zatvoriće večerašnjim koncertom ispred knjižare Karver festival "Odakle zovem". Ulaznica za nastup biće njegova knjiga, a na pitanje da li će ih biti dovoljno, s obzirom na to da ga publika u Podgorici voli, odgovorio je:
"To ne mogu sam procijeniti, jer ne znam koliko me tamo ljudi slušaju. Koncert je želja sa crnogorske strane, oni su bili u vezi sa mojim zagrebačkim izdavačem. Inače, knjiga “Tvoje nježne godine” je sastavljena od onoga što su oni sami izabrali, bez mog uticaja. U njoj su pjesme za koje izdavači pretpostavljaju da bi u Crnoj Gori bile najzanimljivije", priča na početku razgovora za “Vijesti” Dedić, dodajući da mu je ovo druga knjiga za crnogorsko tržište.
"Prva je bila “Dom bez domovine” i na njenoj promociji sam bio", prisjeća se umjetnik dodajući da od današnjeg nastupa publika ne treba da očekuje mnogo.
"Dosta sam antologovan i prevođen i u Mađarskoj, Rusiji, Ukrajini, Poljskoj, Velikoj Britaniji, ne znam više ni sam. Iako sam izabrao da se obrazujem kao muzičar, prvu nagradu u životu sam dobio kao pjesnik, a osvojio sam je još kao srednjoškolac"
"Ni sam nijesam vjerovao da ću toliko stvarati u životu", priznaje on, dodajući da je nedavno objavio i 33. pod nazivom “Kapi za oči”. Negativnih kritika, što se tiče knjiga, za njih nije imao.
"Živa istina i to je ono što je i mene iznenadilo. Dosta sam antologovan i prevođen i u Mađarskoj, Rusiji, Ukrajini, Poljskoj, Velikoj Britaniji, ne znam više ni sam. Iako sam izabrao da se obrazujem kao muzičar, prvu nagradu u životu sam dobio kao pjesnik, a osvojio sam je još kao srednjoškolac", prisjeća se on. Bez obzira na rane nagrade, prvu knjigu objavio je tek 1971, a tada je postao član društva književnika.
"Ta knjiga prodata je u nečuvenih 60 hiljada primjeraka. No, drugačije je bilo tada, još smo živjeli u Jugoslaviji, pa se to lakše distribuiralo. Sad je sve stiješnjeno, i mislim da su tiraži knjiga poezije mizerni. Čini mi se da svi pišu, ali niko ne čita", čudi se umjetnik.
Kaže da je, bez obzira na dobre kritike kad je književnost u pitanju, njegovo primarno zanimanje uvijek bila muzika.
"Ipak sam akademski muzičar. Najviše sam napravio kao kompozitor, u svom opusu imam muziku za više od 150 pozorišnih predstava, imam i balete u Dizeldorfu, čak sam radio za tri predstave u Strazburgu, Nišu, moja muzika je korišćena i u Podgorici. To je moje prvenstveno zanimanje. A to “kantautor” proisteklo je iz toga što sam i pjesnik i profesionalni muzičar, kao spoj moje dvije profesije", objašnjava Dedić, koji je dugo radio i kao flautista, a imao je svoj kvartet i sekstet flauta i sa njima nastupao po svijetu.
"Svirao sam u dosta orkestara. Mislio sam da ću se u životu baviti samo klasičnom muzikom, to mi je bila i najveća želja. Svirao sam u to vrijeme Baha, ali kad sam napravio prve pjesme koje su ostavile traga poput “Kuća pokraj mora” iz te klopke nijesam mogao vani. Zapravo sam uz svoje akademsko obrazovanje, ujedno dobio i 50 godina na estradi, s pravom da se branim sa slobode", kroz šalu kaže Dedić.
Ipak, danas nije toliko posvećen svom primarnom instrumentu.
"Prije neki dan svirao sam flautu jednom mladom kantautoru na njegovom albumu. Flautu sam svirao i na koncertu svog sina sa Big bendom. Međutim, sve je teže sviram, jer sam prije nekoliko godina imao operaciju obje ruke zbog okoštavanja tetiva. To je bilo drugi put da operišem prste i lijeve i desne ruke, veoma teško ih pokrećem, a moram priznati da mi sviranje flaute nedostaje", iskren je Dedić.
Mislio sam da ću se u životu baviti samo klasičnom muzikom, to mi je bila i najveća želja. Svirao sam u to vrijeme Baha, ali kad sam napravio prve pjesme koje su ostavile traga poput “Kuća pokraj mora” iz te klopke nijesam mogao vani
"Kada sam prvi put upoznao Tomislava Ladana,pitao me je “da li moje pjesme prihvataju žene”, ja sam odgovorio potvrdno, a on je rekao: “Nema uspjeha ni u vašem poslu ni u politici, ako žene ne prihvate to što radiš”. Svih ovih godina ženama su se udvarale moje pjesme, ja manje", tvrdi Dedić, a na pitanje da li su se muškarci udvarali ženama uz njegove pjesme, odgovara:
"Jesu. Ima dosta cura koje kažu: “Ovo si napisao meni", a ima i onih koji kažu da su se uz neku pjesmu zaljubili, vjenčali. Mada, imam dobar program i za razvode", dodaje Dedić. Od šeste godine počeo je da se bavi muzikom, najprije kroz nižu, pa srednju školu.
"Svojom voljom sam srednju školu diplomirao dva puta, jednom u Šibeniku, drugi put u Zagrebu kako bih utvrdio gradivo za Akademiju. Godine 1964. diplomirao sam na Muzičkoj akademiji, napravio sam muziku za preko 70 filmova, radio partiture za simfonije,a takođe sam pisao i za djecu, klape", sa ponosom priča Dedić.
I danas aktivno vježba, pa je priznao da se morao “skloniti u rad” kako bi provježbao repertoar za večerašnji nastup.
Gabi (Arsenova supruga) je centralna osoba koja nas drži sve zajedno na okupu. Imamo svoje nedjeljne ručkove, najčešće vani kako bi se i ona rasteretila
Bez obzira na to što i dalje aktivno piše, komponuje, slika i drži koncerte ima vremena i za porodicu.
"Gabi (Arsenova supruga) je centralna osoba koja nas drži sve zajedno na okupu. Imamo svoje nedjeljne ručkove, najčešće vani kako bi se i ona rasteretila. Djevojčica je, kad god može, kod nas. Sad se već osamostalila, ima skoro 11 godina, dolazi sama iz škole, hoće sama i u muzičku. Srećan sam kad god je ovdje", s ponosom priča deda, i dodaje da mu je i druga, mlađa unuka od kćerke iz prvog braka blizu.
"Druga unuka mi je u Primoštenu. Kćerka se vratila iz Amerike kako bi se porodila u Šibeniku, rodila je sa 49 godina Emu. Danas mi je na mobilni telefon poslala fotografiju njih dvije zajedno. Inače, svi su bili nedavno kod nje na moru jer je bio dječiji festival ,tako da sam devet dana bio bez obje unuke, bez žene, sina, svega", zaključuje Dedić.
Nastup za dva svjedoka
Kada su koncertne varijante u pitanju, Arsen se najčešće odlučuje za manja mjesta, iako je popularan toliko da može da napuni stadione i arene.
"Nastupao sam u velikim prostorima, ali sam ipak intimista. Volim da se obraćam manjem broju ljudi. Nijesu mi bitni oni koji u prvom redu skaču i mašu, sijedaju jedan drugom na ramena, viču, pjevaju… Oni zapravo više prezentuju sebe, nego onoga ko nastupa. Prema tome, meni je što manji prostor, to bolje. Najradije bih nastupao pred dva svjedoka koji bi bili jedan za, jedan protiv mene", siguran je Dedić.
Dramatična sudbina Miša Kovača
Iako su i Dedić i njegov sugrađanin Mišo Kovač na sceni 50 godina, tek su nedavno počeli da sarađuju, i snimili duet. Na pitanje kako to da su se njih dvojica, pripadnici različitih muzičkih struja, tek sad odlučili za saradnju, Dedić odgovara:
"On je čovjek koji je imao veoma dramatičnu sudbinu. To nije lako. Sa njegove strane i strane Croatia Recordsa došlo je do potrebe da snimimo duet. Moram priznati da nije bilo lako. Neizmjerno težak posao, ali ga neću ostaviti. Htio sam da budem uz njega, učinio sam šta sam mogao u toj situaciji koja nije ni meni ni njemu laka", priznaje Dedić, koji je svog sugrađanina upoznao još davno u Zagrebu.
Tek nedavno počeli da sarađuju: Arsen Dedić i Mišo Kovač, Foto: J. Franko
"I on je Šibeničanin kao i ja, ali smo imali druge puteve, on je učio zanat, ja sam učio muzičku. Nijesmo se čak ni upoznali u Šibeniku, već u Zagrebu i to poslije puno godina. Uvijek smo bili u dobrim odnosima, nijesmo povrede nikad jedan drugom priuštili, i eto, evo nas jednog dana zajedno. Odgovaralo to nekom ili ne, ali ja iza toga stojim", siguran je Dedić.
Naziv njihovog dueta “Mi smo lišće s iste grane”, mnoge je asocirao na isti grad iz kojeg potiču.
"Nego šta smo, nego smo lišće s iste grane! Koliko god se razlikovali, svi smo mi ili sa loze, smokve, bez obzira na životne puteve i obrazovanje. On je imao neizmjerno više publike nego ja, bio je ljubimac publike, što ja nijesam bio nikad. Međutim, nas dvojica smo imali i dosta toga sličnog. Tu šibensku prirodu koja je apsolutno posebna", pohvalio se Dedić.
Galerija
Bonus video:
