Beogradski sastav Jarboli nakon više od 15 godina ponovo će gostovati u Crnoj Gori i to u vidu mini turneje u sklopu koje će večeras posjetiti Kotor, sjutra veče Nikšić, a Podgoricu u ponedjeljak, 28. novembra.
Sva tri nastupa biće održana u “Montenegro” pabu, početak je zakazan za 22 sat, a ulaz će koštati četiri eura u Kotoru i Podgorici, odnosno tri eura u Nikšiću.
O svojim očekivanjima pred turneju, kao i drugim dešavanjima u bendu pričali smo sa Borisom Mladenovićem, gitaristom i pjevačem u Jarbolima, koje pored njega čine Danijel Kovač (vokal, gitara), Nemanja Aćimović (bubnjevi), Žolt Kovač (bas) i Sonja Lončar (klavijature).
Kakva su očekivanja pred ovu mini turneju?
Ogromna, imamo tri koncerta zaredom, što je najbolja količina koncerata koja može da se ima. To najviše volim da radim.
Kakva sjećanja vas vežu za vaš posljednji nastup u Crnoj Gori, u Podgorici davne 95. godine?
To je bio jedan jako uzbudljiv koncert, koji je održan u okviru festivala FIAT. Ne znam da li još uvijek taj festival postoji. Nastupili smo u klubu "Debela Berta" i koliko se sjećam bila je poprilična gužva i dobar provod.
U prošlogodišnjem intervjuu za mulj.net Danijel Kovač je predosjetio da ćete svratiti uskoro u ove krajeve, uz konstataciju da vas region tek sad otkriva?
Tako je ispalo sa ovom posljednjom pločom, da su se stvari malo pomjerile. To ima veze i sa ovim posljednjim spotovima koje smo radili u neobično visokoj produkciji za našu grupu. Stvari se mijenjaju u smislu da dosta više sviramo po regionu nego što je to bio slučaj ranije.
Definisali ste svoju muziku kao "istočnoevropski rokenrol". Šta podrazumijevate pod tim?
To je termin koji smo davno smislili, čak smo napravili i film koji se tako zove i u kom izvodimo standard "Dizzy Miss Lizzy" u tadašnjoj prostoriji za vježbanje. "Istočnoevropski rokenrol" je romantična percepcija onoga što se kod nas dešava od "novog talasa" naovamo, bar ja to tako doživljavam. Moj utisak o domaćoj rokenrol muzici je da je ona pravi endemski karakter zapravo dobila sa novim talasom. Mislim da je to period u kom je rokenrol zaista postao jugoslovenski, odnosno regionalni kako bi se to sada reklo, i prestao da bude puka kopija zapadnog zvuka.
Ti i Danijel Kovač ste glavne autorske figure u bendu, što je prava rijetkost. Obično se dva kreativca u grupi ne trpe.
Inače je naša grupa dosta anarhistički organizovana. U suštini nemamo nekakvo jasno definisano, centralno vođstvo. Ja se malo više cimam, ali to je prije svega zato što ništa drugo u životu ne radim osim što se bavim muzikom, dok ostali imaju poslove. Mi se autorski zapravo dopunjujemo, različite su nam percepcije i muzički uticaji. Zgodno je imati dva autora u bendu, jer je autorska kondicija vrlo nepouzdana stvar, čovjek nije uvijek u stanju da proizvede nešto sa čim bi bio zadovoljan, pa je korisno imati pomoć i na neki način zamjenu.
Jednom prilikom je Danijel izjavio da njegujete stilsku neodređenost u bendu. Koliko vam to odmaže ili pomaže?
Imamo problema u smislu proboja do šire publike zbog toga, mada ih ja ne bih nazvao problemima, jer to ne bih mijenjao da bi nas ljudi više slušali ili bolje razumjeli. Žanrovska neopredijeljenost mi je vrlo bitna, jer odavno imam utisak da je žanrovska pripadnost postala besmislena i da služi isključivo pakovanju i markiranju stvari, da crpi suštinu iz onoga što se stvarno dešava. Ne želim da budem žanrovski ograničen, iako je ono što radimo u osnovi nekakav rokenrol koji se ljulja na ovu ili na onu stranu. Ali jeste to vrsta problema u smislu da je percepcija naše grupe možda malo komplikovanija u odnosu na ostale. Međutim, mislim da upornost i ispravnost u takvim koncepcijama vremenom daju rezultate.
Mnogi tvrde za vas da ste jedan od najenergičnijih koncertnih bendova u Srbiji, ali da postoji velika razlika između studijskih snimaka i živih nastupa. Posljednji album ste snimali uživo?
To je pokušaj da se ta razlika prevaziđe i mislim da nam je na posljednjoj ploči to dosta pošlo za rukom. Prilično se približilo tome kako Jarboli zvuče i djeluju na koncertu, mnogo više nego na prethodnim pločama. A taj epitet "najenergičnijeg benda" koji nosimo za sobom ćemo svakako predstaviti u Crnoj Gori, pa ćete vidjeti da zaista i jeste tako.
Producirao si veliki broj albuma mnogih novih bendova, okupljenih pod etiketom "Nova srpska scena". Šta misliš o tom terminu i uopšte tom talasu bendova koji su se pojavili u Srbiji posljednjih par godina?
"Nova srpska scena" je termin koji je prije svega dosta precizan: radi se o novim bendovima iz Srbije, koji pjevaju na srpskom jeziku i tretiraju domaću muziku kao svijet za sebe, dakle malo je uticaja inostrane muzike. Veoma sam zadovoljan pojavom svih tih bendova i njihovim rezultatima - kako koji bend, naravno, ima tu i ovakvih i onakvih stvari. Ali utisak je da se u posljednjih par godina u Srbiji mnogo više svira. Svako na svoj način doduše, neko rekreativno, fakultativno, neko ozbiljno. Ali se mnogo više ljudi bavi električnim gitarama, rokenrolom i sličnim stvarima, što je jako zdravo za scenu, zato što je ta vrsta smjene generacija neophodna. Da ja i moje kolege koji smo sada već pripadnici srednje muzičke generacije prestanemo da se osjećamo sumanuto i usamljeno i da imamo utisak da naše zalaganje i trud koji je u velikom broju slučajeva prilično neprofitabilan daju rezultate u kulturnom miljeu, i grada i države.
Bonus video:
