Pred publikom Grad teatra bio je ovog ljeta još jedan značajan umjetnički stvaralac - Bojan Suđić , dirigent koji je davno prevazišao lokalne regionalne okvire, i danas je maestro evropske i svjetske reputacije. Na jubilarni festival u Budvu Suđić je stigao sa čuvenim Horom Radio-televizije Srbije, s kojim je posljednjih godina ostvario velike i uspješne turneje po Francuskoj, Maroku, Engleskoj, Njemačkoj, Švajcarskoj, Španiji, Italiji, Grčkoj…
Ovaj kamerni ansambl sa 18 izuzetnih pjevača i solista, rukovođen dirigentskom virtuoznošću Bojana Suđića, priredio je koncert za pamćenje na prostoru ranohrišćanske bazilike u budvanskom Starom gradu. Najpoznatija horska djelaStevana Stojanovića Mokranjca, posebno pjesme iz Crne Gore i čuveni Primorski napjevi ispraćeni su ovacijama.
Suđić , koji je i umjetnički direktor ovog hora, i šef - dirigent Simfonijskog orkestra RTS (njegovim vođstvom premijerno su izvedene na desetine horskih, simfonijskih i vokalno-simfonijskih djela), umjetnički direktor Muzičke produkcije RTS-a, i redovni profesor dirigovanja na Fakultetu muzičke umjetnosti u Beogradu, ništa manje značajnu karijeru ostvario je i u inostranstvu. Sa orkestrom Beogradske filharmonije, dirigovao je na koncertima svjetskih zvijezda, poput Najdžela Kenedija, Maksima Vengerova... bio je gost-dirigent Kraljevske opere u Stokholmu, gdje je dirigovao više od 150 operskih i baletskih predstava, značajnu saradnju imao je i sa Helsinškom nacionalnom operom, i za svoj rad dobrio brojna domaća i međunarodna priznanja.
Privatno, kako kaže u razgovoru za “Vijesti”, on je već godinama i Beograđanin, i čovjek ovog prostora, Mediteranac.
“Dirnut sam kako je publika u Budvi primila naš koncert, i jako mi je drago što smo nastupali na jubilarnom festivalu, jer Grad teatar pratim od njegovih početaka, i kao konzument njegove umjetničke ponude, i kao učesnik. Vrlo sam ponosan što sam nastupao sa Horom RTS-a, koji zaista jeste najbolji hor u čitavom regionu, sa djelima Mokranjca koji je najbolji kompozitor horske muzike, koga rado pjevaju i evropski i svjetski horovi. I upravo ta referentnost Mokranjca i ovog hora, te dvije stvari spojile su se na ovom otvorenom prostoru i pokazale da ranohrišćanska Bazilika, čak i u uslovima vjetra i noći, kada Budva već ima noćni život, može da bude prostor za a kapela muziku, za horsku muziku koja je najosjetljivija.
To što je Grad teatar uspio da utiša muziku iz okolnih starogradskih kafića znači da se polako vraća sebi, a time se vraća i sopstvenoj kulturi i civilizaciji. Evropskoj kulturi, prije svega, koju on baštini, što i ova bazilika odlikuje i oslikava plastično svojom hiljadugodišnjom istorijom. Mi smo imali sreću da tom lokalitetu umjetnički damo nešto što pripada ovom vremenu”, izjavio je Suđić nakon koncerta.
Grad teatar obilježava ovog ljeta trideset godina postojanja. Zanimljivo je da ste vi prošle godine takođe obilježavali tri decenije rada. Čemu sve služe jubileji?
“Lijepo je obilježavati neke datume, ali ne volim previše da ponavljam da već imam trideset godina karijere, jer se sam sebi u ogledalu učinim mnogo starijim. Ali, kako sam rano krenuo da se bavim ovim poslom, čini mi se da imam u rukama još neke godine dirigovanja. Ako govorim o Grad teatru, tri decenije je ozbiljno trajanje. Kad god sam bio u prilici pratio sam njegove programe, i veoma je važno što je bio i ostao festival koji ima dramsku, muzičku, književnu i likovnu umjetničku ponudu.
Svih ovih godina Grad teatar obilježavale su najprije njegove dramske produkcije i koprodukcije, i znamo svi koliko je tu bilo vrsnih djela, nagrada, priznanja. Ali, isto tako smatram da ovaj festival mora da ima i veliki muzički potencijal, kao što ga imaju Dubrovačke ljetnje igre. A kao čovjek koji već godinama pripada mediteranskom podneblju, moram da kažem da mi je uvijek bilo žao što Budva nema jedan ozbiljan muzički prostor, koji zaista može da okuplja dovoljan broj publike. Prostor koji ima potencijal da ugosti i veće ansamble, ne samo kamerne, jer Budva po svemu zaslužuje i mora da bude jak regionalni festivalski centar i u muzičkom smislu. Ne vidim veliki razlog zašto to Dubrovnik može, a Budva ne bi mogla.
Prije deset godina bili ste umjetnički selektor Muzičkog programa, koji pamtimo po izuzetnim muzičkim imenima koje ste doveli na Grad teatar. Ima li i to svoje mjesto u vašoj karijeri?
Veoma sam ponosan i na tu „sekvencu“, jer je Budva tada ugostila značajne umjetnike, i to za veoma simbolične honorare, koji su samo godinu-dvije kasnije napravili svjetsku karijeru. Počevši od Nemanje Radulovića, Aleksandra Madžara ili Romana Simovića, pa do drugih velikih imena. Kada bi ih sve sada ponovo „stavio“ u Budvu, to bi bilo jednako nekom veoma, veoma ozbiljnom festivalu u nekoj svjetskoj metropoli. To znači da je i Grad teatar u nekim godinama i razdobljima bio vrlo ozbiljan, međunarodni i svjetski festival.
Ali, nažalost, upravo u vrijeme kada sam bio angažovan kao selektor, bio je neki čudan i neugodni politički trenutak u Crnoj Gori i Budvi, i kola su se slomila upravo na tom Grad teatru. Ipak, ta muzička imena koja su gostovala ovdje ostala su ubilježena i važna za čitavu istoriju ovog festivala.
Svjedoci smo da 21. vijek i globalno, i u ovom našem regionu, sve manje pripada kulturi i umjetnosti. Ali, na ovom našem prostoru, i ono što po svojoj prirodi pripada umjetnosti, što je lokalitet, sve više se pretvara u mjesto za profit. Kako se danas izboriti sa tim?
Svi današnji evropski stari centri žive umjetnošću, oni su na neki način obilježje i čitave regije jedne države, jer svi hrle da vide takve centre, baš zbog te patine i te kulture koju nose u sobi. Jer, upravo je kultura ono čime se jedan narod, jedna civilizacija odlikuje, a ne neka sporadična bogatstva ili način života. Umjetnički ostaci su ono što vrednuju jednu kulturu. To moramo da znamo i danas, jer će neko buduće vrijeme, i ovo naše vrijeme vrednovati po ostacima kulture koji smo ostavili, po načinu na koji smo mi sami nosili te duhovne vrijednosti u kojima smo živjeli.
Nažalost, sada je u čitavom svijetu problem baš tih duhovnih vrijednosti, u ovoj našoj eri potrošačke civlizacije i sveopšte kretenizacije, kako ja možda to preoštro kažem. Naše doba odlikuje i pad duhovnih vrijednosti, i pad visoke svijesti o tome koliko su one značajne, u odnosu na neka vremena kada se to znalo. A današnje vrijeme, zapravo, vapi za povratkom te više duhovnosti, koja se nalazi i pronalazi i na nekim lokalitetima koji imaju šta da kažu, koji prosto vibriraju istorijom i sadržajima koji su se tu odvijali vjekovima.
Budva sa svojim Starim gradom to posjeduje, ali kao da nije dovoljno svjesna toga. Nije problem ako se neka predstava povremeno igra na nekom alternativnom, egzotičnom mjestu, na Kraljičinoj plaži, na Drobnom pijesku, jer je prava umjetnost uvijek i provokacija, i mora da istražuje. Ali, jeste problem ako umjetnost treba da bježi iz Starog grada i da ga prepušta kafanama, jer to nije prirodno, i takvi problemi se rješavaju u evropskim zemljama.
Stari grad u Budvi svakako da mora da ima sadržaj koji je potpuno u skladu sa istorijom tog prostora, da vibrira sa tom kulturom Mediterana. Jer, ako ćemo pravo, ovo su ipak prostori gdje je bila i jedna Venecija, Austrija, koji i te kako pamte ta vremena, i tu kulturu. Zato ništa nije prirodnije nego vratiti se svojoj baštini koja je, naravno, prožeta i svim ostalim kulturnim elementima, kao što smo i svi mi na ovim prostorima prožeti različitim elementima, ali su oni kulturni, nisu banalni i vulgarni.
Vizija lokalne vlasti i države može napraviti jak muzički centar
Ko bi trebalo da promijeni „fizionomiju“ Starog grada?
Ako je sada bilo prostora da u bazilici može da se održi koncert a kapela muzike, kakav je bio nastup Hora RTS-a, onda se jednom većom vizijom i snagom lokalne vlasti, a prije svega vrha državne vlasti, od Grad teatra i Budve se može zaista napraviti jedan kulturni i muzički centar. Jer, Budvi je, u posljednje dvije decenije i po, falilo samo to - umjetnički prostor koji je u centru grada, u Starom gradu, koji ima istoriju, tradiciju, viševjekovni život, kao što ga i Budva ima. Drugačije je kada mi muzičari nastupamo u hotelskoj kongresnoj dvorani, a drugačije ako smo u samom srcu Budve, u Starom gradu, i ako ta Budva realno živi sa umjetnošću. Siguran sam da je to potencijal i za kvalitetnije, elitnije goste, jer Grad teatar toliko vrijednih umjetničkih stvari nudi, i ta umjetnost mora da bude dominantna u Budvi. Budva mora da okuplja jedan krem muzičke publike, one koji će imati afinitet da slušaju i neke druge programe, a ne samo one zabavne, agresivne, do banalnosti iskomercijalizovane, i da oni budu zaštitni znak Starog grada i Budve. Pamtim vremena kada se jedna građanska, obrazovana, urbana publika osjećala nelagodno pod naletom nečega što svakako nikada nije bio mediteranski i budvanski element. Hoću da vjerujem da sve to negativno polako izlazi iz Budve, a evo i tog prostora, ranohrišćanske bazilike koja može da postane stalna scena, i da se sa malim prilagođavanjima iskoristi na najbolji mogući način za muziku i umjetnost. To bi omogućilo ovom prostoru da na određeni način opet živi sopstvenim životom, a ne da bude samo mjesto koje je već davno umrlo.
Svijetu se mora poslati jaka marketinška poruka
Da li je muzički umjetnički program onaj segment u koji Grad teatar treba da ulaže narednih godina?
Budva mora da ima taj potencijal, jer je muzika onaj internacionalni jezik kojim Budva želi da živi, i siguran sam da on bolje korespondira sa inostranim gostima - zna se koliko muzika prevazilazi sve jezike i granice. Mora se svijetu kao ponuda poslati jaka, ozbiljna marketinška poruka, da je Budva mjesto važne elitne turističke, ali i kulturne destinacije.
Time se može podići kompletan sadržaj i Budve, i čitavog crnogorskog mediteranskog regiona, i siguran sam da bi se onda vratili oni obrazovaniji, elitniji gosti, koji traže nešto više.
Bonus video:
