Zvjezdana noć u južnoj Rusiji. Jedan stariji čovjek sjedi pogrbljen na klupi u parku. Nosi žućkastu vjetrovku i mokasine. Mršav je, bezub i ćelav. Izgleda kao mješavina Stiva Džobsa i Ivana Groznog.
"Svijet je jedan organizam. Ako nešto nije na svom mjestu to boli cijelo tijelo. Kao kada recimo imam zubobolju, a cijelo moje tijelo plače", priča on.
Mamonov je trenutno poznatiji kao glumac i jurodivi (jurodivost - naizgled nerazumno ponašanje u religijske svrhe koje je tradicionalno zastupljeno u pravoslavlju, gdje se smatra jednim od najsmjelijih oblika podvižništva) koji bez dlake na jeziku govori ono što misli
To je Pjotr Mamonov, nekada kultna figura anderground rok scene u SSSR-u 80-ih kao član benda Zvuki Mu, koji je sarađivao sa poznatim producentom Brajanom Inom.
"Nikada nisam vidio ništa slično, ovaj čovjek je obuzet nekim neopisivim silama", kazao je Ino jednom pričajući o Mamonovu. Muzički kritičari tvrde da su njegovi nastupi izvorište ruskog panka.
Na bini su njegova magična ljupkost i maniti temperament kreirali žanr apsurdnog teatra jednog čovjeka koji se odvijao pred zbijenom publikom godinama.
Ali, ti burni dani su sada prošlost. Mamonov danas rijetko napušta udaljeno selo koje se nalazi u opštini Moskva gdje živi već 15 godina sa svojom suprugom baveći se poljoprivredom i kontemplirajući o životu.
Mamonov je danas potpuno posvećen pravoslavnoj duhovnosti i minimalizovao je kontakte sa spoljašnjim svijetom.
"U svojoj 45. godini našao sam se u ćorsokaku i počeo da razmišljam o važnim stvarima. Šta mi radimo ovdje na Zemlji? Tako sam došao do vjere, Gospod mi se otkrio. I shvatio sam zašto sam još uvijek živ", priča muzičar vrlo ozbiljnim tonom.
Publika ga ipak itekako pamti i dalje, a njegovi rijetki koncerti u Moskvi uglavnom su rasprodati. Mamonov izvodi između ostalog i pjesme iz svog "prehrišćanskog perioda", objašnjavajući da to radi kako bi pokazao ljudima kako ne treba živjeti.
U suštini, teško da išta od toga možete nazvati pjesmama. Starac svira dva akorda na skupom Gibsonu držeći ga kao jeftinu gitaru, a preko toga ispaljuje tekstove pune ironije i sarkazma. Kritičari ovaj žanr opisuju kao "ruski bluz". Njegovim koncertima prisustvuju ne samo lojalni fanovi njegove muzike, već i ljubitelji filma.
Mamonov je trenutno poznatiji kao glumac i jurodivi (jurodivost - naizgled nerazumno ponašanje u religijske svrhe koje je tradicionalno zastupljeno u pravoslavnom hrišćanstvu gdje se smatra jednim od najtežih i najsmjelijih oblika podvižništva) koji bez dlake na jeziku govori ono što misli.
Kada je 2006. dobio nagradu za najboljeg ruskog glumca za ulogu u filmu "Ostrvo" Mamonov se pred moderno obučenom publikom pojavio u štrikanom džemperu, farmerkama i patikama i požalio se na ravnodušnost gomile prema stvarnim problemima u Rusiji.
"Očekujete li da Putin riješi te probleme? On je šonja. On je obavještajac, što on može da učini? Moramo to učiniti mi sami", kazao je on zacrvenjevši brojne šoubiz zvijezde koje su bile među prisutnima.
Mamonov je rođen 1951. u centru Moskve, kao sin prevoditeljke i inženjera. Svoj prvi bend osnovao je sredinom 60-ih surfujući na talasu "bitlmanije". Uskoro je postao široko poznat moskovski hipi. Njegova popularnost mnogo je dugovala njegovom stilu i umijeću da lako zagolica maštu publike.
Mamonov bi se prvo ponašao kao šimpanza, zatim kao ogromni reptil vežući sebe u sve vrste čvorova i oponašajući epileptične napade. Njegovi fanovi ovakve performanse opisali su kao "ruske narodne halucinacije". Tokom 80-ih njegova popularnost kao muzičara dostigla je vrhunac.
Njegov život, kako priznaje, vrtio se oko dvije stvari - alkohola i žena. U tom periodu bio je rijetko trijezan i uvijek spreman za tuču, u nekoliko navrata završavajući na intenzivnoj njezi. Nakon snimanja albuma "Zvuki Mu" u Londonu 1989. povukao se iz javnosti i raspustio grupu.
Godinu ranije postao je poznat i kao glumac igrajući paranoičnog narko bosa u kultnom sovjetskom filmu "Igla" u kojem je uz njega igrao i Viktor Coj, frontmen legendarnog sovjetskog sastava Kino. Svjetski je postao poznat 1990. po ulozi u filmu "Taxi Blues", koji je na festivalu u Kanu donio njegovom reditelju nagradu.
Sa istim režiserom Pavelom Lunginom nastavio je saradnju u novom milenijumu radeći na dva ostvarenja - "Ostrvo" i "Car" koja su dobila mnoge nagrade na filmskim festivalima u Rusiji i van nje. I dok u filmu "Ostrvo" Mamonov zapravo igra samog sebe, u drugom, "Car" igra Ivana Groznog, poznatog po svojoj brutalnosti.
Pojavio se i u filmu "Chapiteau Show", koji je proglašen za najbolje rusko filmsko ostvarenje u 2011. na Moskovskom filmskom festivalu.
Ipak, Mamonov se ne odnosi prema svom radu sa velikim respektom. "Upravo sam kupio CD afro-američkog soul pjevača Solomona Berka. On je imao 21 dijete, 79 unučadi i 17 praunučadi. Imao je porodicu koju je činilo 300 ljudi. To je nešto za što vrijedi živjeti. A sve ove pjesme i filmovi, sve će to jednog dana nestati i biti zaboravljeno", priča on.
Glumac kaže da svoju popularnost koristi kako bi pomogao ljudima da se približe Bogu.
"Ja sam odrastao čovjek. Imam 60 godina, živio sam svoj život i uskoro ću umrijeti. Svi mi potičemo od Adama, svi smo jedna porodica. Pa kako ja onda mogu da krijem od svojih rođaka ono što sam naučio o životu", zapitao se Mamonov.
Životne lekcije koje se nada da će podijeliti ljudima su jednostavne: čovjek je sujetno biće, ta sujeta zamagljuje um i na kraju ljudi prestanu da slušaju jedni druge; Bog je najvažniji i "ljudi ga gube kroz svoje grijehe"; čovjek je i sam kreator koji "sam odlučuje da li će da stvara dobro ili zlo, to je lični izbor".
Čak i oni koji nisu ljubitelji hrišćanskih učenja, djelove poruke koju Mamonov šalje ne mogu poreći - ljudi bi trebalo da nauče da opraštaju i da traže razloge za svoje neuspjehe u sebi prije nego što optuže drugog; život bi trebalo da bude stvaranje i radost; materijalne stvari su važne, ali ne mogu zamijeniti smisao života.
Iskren i u svojim grijesima
"Dok god smo zatvoreni u našim ljuskama - 'Ja, ja, ja pa ja, ja sam nesrećan zbog toga i toga' - dok god smo takvi, nikada nećemo moći da čujemo jedni druge.
Nikada nećemo biti sposobni da živimo jedni sa drugima i gradimo ovu zemlju.
U svemu što sam činio u svom životu bio sam iskren, čak i u svojim grijesima i greškama", poentira Mamonov.
Možda je ovo poruka koju današnja Rusija prije svega treba da čuje.
Nisam na brdu nego u glibu do pojasa
Način na koji Mamonov priča reminiscencija je njegovih kvazi-bluz pank pjesama sa jednom dominantnom temom koja se postepeno razvija, ali je današnja tema - vjera.
Priča kombinujući liturgijske riječi i sleng, citira jevanđelja i koristi kontrakulturni žargon. Mamonov sve ovo priča tiho i umorno, bez ikakvih naznaka sarkazma ili narcizma.
Njegove riječi otkrivaju da je njegov život otvorena borba sa samim sobom. "Iz svog mulja gdje sam zaglibio do pojasa ja vičem drugima da ne dolaze ovamo. Nije da ja stojim na planini i učim druge ljude.
Ne, ja sam u glibu do pojasa i pokušavam ostale da spriječim da se nađu u sličnoj situaciji", objašnjava Mamonov. "Svi mi biramo svoj put.
U tom smislu, ja sam dobar primjer - češće biram duži put. Hvala Bogu koji me vodio ka pravom izvoru. A šta da nije? Šta da sam umro? Šta bih Mu rekao? 'Znaš, bio sam zauzet'?", dodaje glumac.
Priredio: Stefan Strugar
Bonus video:
