Spona pred nastupe u CG: Ako se publici svidi naša muzika, uvijek možemo doći ponovo - Vijesti.me
SVIRAĆE U PODGORICI I PETROVCU

Spona pred nastupe u CG: Ako se publici svidi naša muzika, uvijek možemo doći ponovo

Dušan Popović Lipovac sa svojim bendom Spona imaće večeras koncert u Podgorici i sjutra u Petrovcu

Članovi sastava “Spona”
Članovi sastava “Spona” (Foto: Nemanja Živković)

Sastav Spona koji predvodi gitarista Dušan Popović Lipovac imaće dva koncerta u Crnoj Gori. Najprije će se večeras premijerno predstaviti podgoričkoj publici koncertom u velikoj sali KIC-a “Budo Tomović”, dok će dan kasnije nastupiti na tvrđavi Kastelo u okviru “Petrovac jazz festivala”.

Spona je muzički sastav čija je ideja fuzija balkanske muzike sa elementima flamenka, a pored Lipovac koji je gitarista, bend čine i Sara Kutlešić (klavir), Radost Galonja Krtinić (glas), Katarina Radivojević (perkusije), Bojan Krtinić(klarinet/perkusije), David Sič (bas/kontrabas).

Kada je osnivao Sponu, Popović je imao ideju da spoji elemenete dvije muzičke tradicije područja koje dijele sličnu istoriju - Balkana i Španije, pa muziku ovog sastava karakteriše moćan zvuk, prepoznatljive melodije i harmonije bliske narodima sa Balkanskog i Iberskog poluostrva.

Pored Spone, Popović je kao gitarista angažovan u još nekoliko projekata, a takođe je aktivan kao predavač u Muzičkoj školi i piše skripte za učenje gitare. O svemu tome, Dušan Popović Lipovac priča za “Kroz grad”.

Imaćete dva nastupa - u Podgorici i Petrovcu. Šta ćete tom prilikom prezentovati publici i koliko će se festivalski nastup razlikovati od cjelovečernjeg koncerta?

Večeras nastupamo u KIC-u u Podgorici i za to veče smo pripremili kompletan program, u trajanju od nekih 80 minuta, a sastoji se iz 10 numera sa našeg prvog albuma. Siguran sam da će ljudi prepoznati polovinu melodija koje budu čuli, doduše, upakovane na jedan drugačiji način. Već sjutra smo na “Petrovac jazz festivalu” i taj nastup će imati neke sitne promjene u odnosu na prethodni. Festivali obično imaju više učesnika jedne večeri, pa se onda program kompresuje, brže se ulazi u suštinu i dolazi do “glavnih” numera. Vjerujem da će oba nastupa pružiti sasvim dovoljno informacija slušaocima, a ako im bude zafalilo, uvijek možemo doći ponovo (smijeh).

Spona grupa(Foto: Anđela Petrovski)

Nedavno ste nastupili na “Guitar Art festu”, kakve utiske nosite sa tog koncerta?

“Guitar Art Summer fest” je jedan od najdivnijih festivala koje sam do sada posjetio. Scena je smještena na prelijepom trgu sa kojeg se može vidjeti čitava Boka, a okružen je zidićima koji su svake večeri ispunjeni do posljednjeg mjesta. Ta publika je toliko zahvalna i obrazovana, znaju da cijene svaki dašak znoja koji se ostavi i to prate aplauzima, često vokalnim bodrenjem pa i ustajanjem sa svojih mjesta. Kakav može biti utisak jednog muzičara ako na kraju koncerta svi ljudi stoje i traže još? Jedan dio našeg sna se ispunio te večeri.

Vidite li Sponu više kao festivalski bend ili kao bend koji ima samostalne koncerte u salama?

Da bi došla do situacije da puni sale, Spona mora da prođe prirodni razvojni put. Festivali su upravo ono što pruža mogućnosti mladim, neafirmisanim bendovima da steknu reputaciju i ime, pa u krajnjem slučaju i video materijal koji kasnije mogu da prilože kada konkurišu za samostalne koncerte. Mislim da Spona može da odgovori svim zahtjevima, čak smo upisali i jednu klupsku svirku koja je ispala sasvim solidno, s obzirom na to da nismo tako koncipirali sastav. Ipak, najbolji utisak Spona ostavlja u mirnim prostorima, tamo gdje dinamika našeg sviranja može da dođe do izražaja, gdje je publika mirna i strpljiva i osjeća svaki ton, a Kulturno–informativni centar je, na primjer, upravo takvo mjesto.

Ono što karakteriše Vaš bend je fuzija balkanske muzike sa flamenkom. Kako se rodila ideja da spojite ta dva žanra? Koliko u stvari, ta dva muzička pravca imaju zajedničkog?

Kao gitarista, oduvijek sam bio fasciriniran flamenkom tako da sam cio život gravitirao ka Španiji. Kada sam tamo stigao, brzo sam shvatio, ništa novo naravno, da je flamenko ipak samo narodna muzika koja je pritom fantastično organizovana. To je stvorilo neki inat kod mene jer sma znao da i u svom dvorištu imam nepregledno kulturno bogatstvo. Iskoristio sam svoj boravak u Španiji da bih napisao master rad pod nazivom: “Interakcija i ifuzija balkanske muzike sa flamenkom” što je i poslužilo kao neki uvod u kompozitorsko - izvođačku djelatnost. Narodi koji su naseljavali ova dva poluostrva dijele veoma sličnu istoriju što je i izrodilo muziku prepunu očiglednih veza i mogućnosti za spajanje - otud “Spona”.

Spona grupa(Foto: Anđela Petrovski)

Svirate od izvornih pjesama Srbije, Crne Gore, Makedonije, preko sevdaha do španskih ritmova inspirisanih rumbom, tangosom, buleriasom. Koje pjesme je lakše kombinovati balkanske sa flamekom, ili španske sa našim ritmovima?

Ogromna karakteristika flamenka jeste vrlo jasan i precizan ritam i zbog toga je malo teže prebacivati takav zvuk u naše, neparne ritmove, tako da se, za sada, češće odlučujemo da naše pjesme predstavimo kroz španske ritmove.

Nakon studija bili ste izabrani među 50 stipendista ruske vlade za ljetnju školu Internacionalnog festivala Pravoslavne horske muzike u Sankt Peterburgu gdje ste proučavao jermensko, vizantijsko i rano hrišćansko pjevanje u autentičnom modu. Koliko i to stečeno znanje primjenjujete kad radite muziku za “Sponu”?

Sve što sam ikada učio, slušao, pisao, uticalo je na formiranje zvuka Spone, nešto u manjoj, nešto u većoj mjeri. Kada razmišljam o vremenu provedenom u Sankt Peterburgu, uvijek se sjetim jedne situacije koja je u mnogome doprinijela da se ideja spajanja stvori. Naime, sjedeli smo u holu hotela i svirali pjesme u društvu. Pored mene, bilo je tu i Rusa, Grka, Jermena, Rumuna, zapravo, ljudi iz 30 zemalja. Nas nekoliko, koji smo bili iz Srbije, smo uz svaku pjesmu koja se pjevala tapšali u ritmu, imitirali bubnjeve udarajući se po grudima, lupkajući sto i tako dalje. Ono što u tom trenutku nisam primijetio - Rusi nisu to radili. U narednom momentu, jedna djevojka iz Rusije nas pita: “Zašto stalno tapšete dok pjevate? Jel vam tako lakše da održavate ritam?” To pitanje me je u trenutku zbunilo jer nisam nikada o tome razmišljao. Odgovor je bio ne, jer mi “tjelesnim perkusijama” zapravo odgovaramo na pjesmu, jer nas prosto tjera na to, isto kao što se dešava i u Španiji i još nekim zemljama istoka. Činjenica da to ne rade svi probudila je ideju da to nije jedina veza koja postoji.

Dušan Popović Lipovac(Foto: Nemanja Živković)

Pisali ste i skripte za učenje gitare. Jeste li i sami kroz taj posao riješili neke gitarske zavrzlame i nedoumice koje ste i sami imali?

Literatura mora da napreduje, mora da prati trendove i nova istraživanja koja postoje i u oblasti gitare. Na žalost, ex-Yu škola je dosta zastarjela, stvari su se promijenile u posljednjih 50 godina, ali udžbenici ne toliko. Namjerno naglašavam da je riječ o skriptama, jer ne smijem da uobrazim da sam ja taj koji donosi novine. Skripte će postojati još nekoliko godina, jer se stalno dorađuju u odnosu na ono što naučim, ali jednog dana će prerasti u udžbenike za učenje gitare koji će, nadam se, malo ubrzati stvari i riješiti decenijski duge probleme koji se provlače kroz sve generacije gitarista - a mislim da gitaristi znaju o čemu se radi.

Predajete u muzičkoj školi, provlači li se i flmenko koliko na časovima ili se striktno držite plana i programa?

Stilovi su vrlo važni, tako da flamenku nema mjesta kada se svira jedan Bah. Srećom, dobar dio gitarske literature dolazi iz Španije, tako da je prostor da se ubaci poneka fora iz flamenka sasvim dovoljan. Ipak, tako nešto je uglavnom u vezi sa srednjom školom, ruhetko nižom, jer je pravilna postavka u nižim razredima od presudne važnosti za dalji napredak.

Angažovani ste u šest muzičkih projekata kao gitarista, a pored “Spone”, najznačajniji je i sastav “Kalem”. Može li publika da kad sluša prepozna šta je “Spona”, a šta ostali Vaši projekti?

Potrebno je još vremena da publika počne da prepoznaje projekte u kojima sam angažovan, ali ako pričamo o “Sponi” i “Kalemu”, defintivno postoji određena razlika. S obzirom na to da je “Kalem” sastav u kojem je, pored mene, još i vrsni pjevač i sjajni violiniista Stefan Ilić, moja uloga je drugačija. Tu gitara ne smije da se ističe toliko da prekrije glas ili violinu, ona je tu u ulozi pratnje. Svaki muzičar mora da razlikuje kada je solista, a kada je pratnja i da shvati da jedno nije manje važno od drugog. Spona je snažna, energična, dok je Kalem melanholičan, tako da se i boja gitare mijenja u skladu sa emocijom koju želim da proizvedem.

Spona(Foto: Nemanja Živković)

Selo Građani je magično

Porijeklom ste iz Crne Gore, tačnije iz sela Građani odakle je Jovan Popović Lipovac. Koliko Vam je poznat taj dio crnogorske istorije, život Jovana Popovića Lipovca, a koliko selo Građani i jeste li bili tamo?

O Jovanu Popoviću Lipovcu sam slušao od svog djede, koji je rođen u Građanima. Nisam Jovanov direktan potomak, ali nam se loza ukršta. On je jedan od glavnih razloga zašto je sada moje puno ime Dušan Popović Lipovac. Selo Građani je magično, to znaju ljudi koji iz njega dolaze. Tamo sam bio u različitim periodima svog života i volio sam to selo različitim ljubavima. Kada si dijete, voliš taj krš, da se po njemu pentraš, voliš kozije stazice i borove šume. Kada si tinejdžer, onda uzmeš kosijer u ruke i siječeš grmlje u potrazi za dvorom Jovana Lipovca. A sada, u svojoj tridesetoj godini, odlazim tamo jer sam odatle i potekao, jer mogu i moram da učim o svojoj prošlosti kako bih mogao da nastavim da pričam priče budućim pokoljenjima.