Uvijek je teško kad izgubimo nekog

Vanja Radovanović novi singl posvetio svim “majkama koje su sa nama i onima koje više nijesu tu”
2954 pregleda 2 komentar(a)
“Znao sam samo da ne smije biti patetična”: Vanja Radovanović, Foto: Đorđe Živaljević
“Znao sam samo da ne smije biti patetična”: Vanja Radovanović, Foto: Đorđe Živaljević

Majčina ljubav svakako je najznačajniji poklon koji dobijamo u životu. Majka je osoba na koju se najčešće oslanjamo, povjeravamo, osoba koja nas bezuslovno voli…

“Majka je hrana, ljubav, toplina, zemlja. Kad te ona voli, znači da si živ, ukorijenjen, da si kući”, kazao je njemački psiholog Erik From. Mnogo je citata koji opisuju osobu koja nas je donijela na svijet, no njenu ljubav koju pruža je teško opisati riječima.

Crnogorski kantautor Vanja Radovanović jedan je od onih koji se još kao dječak susreo sa gubitkom majke. Posljednjeg dana marta, na neobičan način otkrio je publici kroz muziku i stihove pjesme “Mama” koliko mu je nedostajala, i kako je bilo nositi se sa činjenicom da “mama više ne živi ovdje”…

“Tog 31. marta kad je otišla, imao sam četiri godine, a moja sestra Žana nepune dvije. Sad gledam svoju četvorogodišnjakinju kako skače i shvatam da bi se teško sjetila bilo čega u vezi mene, kad bih otišao sjutra. Dugo godina nisam smio ni da pomislim na ovakvu pjesmu, nisam znao odakle bih krenuo, a nisam htio patetiku, kukanje na sudbinu i život, niti puko razmazivanje osjećanja po papirima i žicama, a ni bilo što drugo, do ono najiskrenije - da kažem o sebi to malo što imam, najprostijim rječnikom, koji bi i moji klinci mogli razumijeli. O sebi, jer o njoj ne znam ništa iz prve ruke. Ništa novo nisam otkrio, ništa nisam shvatio, ništa nisam ni prihvatio. Al’ idemo dalje”, napisao je Radovanović na svom Facebook profilu uz link pomenute pjesme koju je posvetio svim majkama - “onima koje su još sa nama i onima koje više nisu”.

Kako kaže, trudio se da kroz stihove ne opisuje situacije u kojima mu je majka nedostajala, a najbitnije mu je bilo da numera ne bude patetična.

“Nisam htio da opisujem takve situacije, jer bi mi za to bila mala i knjiga. Najteže je bilo početi takvu pjesmu. Ova je od momenta kad sam prvi put napisao stih, visila u vazduhu i čekala svoj red. Znao sam da ne smije biti patetična, al’ sve ostalo nisam znao, niti smio. Kasnije sam, vremenom, shvatio da želim jednostavnim rječnikom da opišem situaciju u kojoj se nalazim, pa da i moj osmogodišnji David može da razumije o čemu se radi”, priča za Vijesti Radovanović.

Njegov singl “Mama” je i po formi neobičan, jer iako traje nešto malo više od tri minuta, ima strofe i tek na samom kraju refren, a zbog trenutne borbe sa virusom korona za sad je pomenuti singl napravljen u “home made” verziji, što ne znači da ga nakon svega neće snimiti u profesionalnom studiju.

“Htio sam da pjesma bude najjednostavnija moguća u svakom smislu. Samo jedan akord, samo jedna ravna linija pjevanja, sa dosta vokala koji ponavljaju isto, kako bi simulirao stanje svijesti o kojem tekst govori. Poruke nema, samo kratka retrospektiva i opservacija situacije. Nema pouke za kraj, nema srećnog kraja, nema kraja uopšte. Što se snimaka tiče, blagodarna tehnologija nam omogućava da pjesme imaju bezbroj aranžmana, studijskih, koncertnih, kućnih, kakvih god, te sam siguran da će ih i ova pjesma imati”, kaže on.

Stihovi “Ne sjećam se zagrljaja, šapata nit’ glasa. Ne sjećam se ničeg živog i tu nema spasa”, najbolje opisuju koliko je mogao za četiri godine da upamti svoju majku, no da stvori i održi sjećanje na nju pomagali su mu porodica i majkini prijatelji.

“O njoj su pričali svi, naravno, najviše porodica i prijatelji, ali često i ljudi koje nisam znao, a koji su sa njom učili, studirali, svirali, pjevali u horu i to su bili divni susreti i razgovori. Kao mlađi sam mislio da je se sjećam, ali sam kasnije ukapirao da je to ipak moja projekcija stvorena iz tih priča i slika. Vjerujem da svi koji su izgubili nekoga kao mali su stvarali slike o njima na sličan način. Ne možemo mjeriti da li je teže izgubiti nekog sa dvije ili četiri godine, koliko smo imali moja sestra i ja, ili je teže kasnije, kad si stariji, svjesniji i kad dobro znaš osobu koje više nema. Teško je uvijek, to je jedino sigurno, ali se mora živjeti sa tim. To nas u svakom slučaju oblikuje kao osobe, a u kom pravcu, zavisi isključivo od nas. Nadam se da će bar neko, slušajući ovo, shvatiti da nije usamljen u tom osjećaju i da je sasvim normalno i okej biti svjestan da se nisi pomirio sa tim ili da se nećeš nikada pomiriti, ali da moraš ići dalje. Da se isplačeš kad ti dođe, ali da se na tome i završi, ako je moguće. Ne možemo se takmičiti čija je priča tužnija, svako ima svoju i one bi trebalo da nam pomognu da se bolje razumijemo, zbližimo i saosjetimo sa drugima, a nikako za sažaljenje i patetiku”, zaključuje Radovanović.

Mama

Mama više ne živi ovdje

Morala je poći

Nismo se ni upoznali

Nit ćemo moći

Mama više ne živi ovdje

Pošla je bez riječi

Toliko je toga htjela

A nije stigla reći

Toliko sam toga htio

A ne stigoh da pitam

Uspomene stadoše na

Nekoliko slika

Ne sjećam se

Zagrljaja, šapata, nit’ glasa

Ne sjećam se ničeg živog

I tu nema spasa

Probao sam svim i svačim

Sjećanja da vratim

Probao sam, ali džaba

Kako da prihvatim?

Krv mi popi

Ono što bi

Što bi bilo

Kad bi bilo

Mama, nije lako nikad bilo ti

Mama, ništa lakše nije ni meni

Mama više ne živi ovdje

Morala je poći

Nismo se ni upoznali

Al’ ću jednom doći

Bonus video: