Na Balkanu je zaustavljen rat, ali se rat nastavio verbalnim igrama - Vijesti.me
DINO MUSTAFIĆ, AUTOR "SRODNIH DUŠA"

Na Balkanu je zaustavljen rat, ali se rat nastavio verbalnim igrama

"Ako igdje na Balkanu može da se dogodi pobuna, dogodiće se u Bosni, s tim što to neće biti nikako jednostavno, nego se čak bojim da bi svi bili spremni da to pobunu čak i u krvi uguše"

Dino Mustafić
Dino Mustafić (Foto: bih-x.info)

Koncept ovogodišnjeg Grad teatra u dramskoj produkciji, zasnovan na klasičnim djelima i velikim piscima, nakon Šekspirove tragedije “Julije Cezar“, prve festivalske premijere, nastavljen je komedijama Aristofana - “Žabe“ i “Ptice“, kultna djela najvećeg starogrčkog satiričara i najoštrijeg kritičara svog vremena (napisane 405. i 414. godine prije nove ere), stigle su pred publiku kao “Srodne duše“, višeslojna predstava sa mnogo “punktova“, u režiji Dina Mustafića.

Tako su se ostvarenjima koje nose snažan i provokativan rediteljski potpis Mustafića, i koja su sa mnogo uspjeha prikazivana na Grad teatru  (“Terorizam“, “Mali mi je ovaj grob“, “Životinjska farma“...),  ovog ljeta “pridružila“ još jedna sjajna predstava - “Srodne duše“, koje su ovih dana završile premijerno izvođenje na sceni Svetog Stefana.

Ovaj projekat je i prva festivalska režija Dina Mustafića u Budvi, a urađen je kao koprodukcija Grad teatra, NP iz Tuzle, i NP Republike Srpske iz Banjaluke. Zanimljivo je da je poznati bosanski reditelj, jedan od trenutno najangažovanijih u regionu,  posredni “učesnik“ i treće, posljednje premijere ovogodišnjeg festivala - predstava “Aveti“ po djelu Henrika Ibzena, koju ćemo vidjeti šestog avgusta, radi se u koprodukciji Grad teatra, Bitef teatra iz Beograda i Sarajevskog festivala MES, koji Dino Mustafić vodi kao direktor.

“Moram prije svega reći da mi je drago da sam opet na ovom vrlo cijenjenom festivalu na kojem sam čest gost i kao reditelj, i  kao neko ko sarađuje sa Grad teatrom, a posebno je lijepo naći se tu značajnim povodom - uprizorenjem jednog literarnog klasika kakav je Aristofan. Želio bih da istaknem i nešto što se možda ne čuje baš često u javnosti, ili se bar ne ističe, a to je činjenica da  je izuzetno značajno da Grad teatar nakon tri desetljeća uspješnog trajanja ima mogućnost da postane festival od nacionalnog značaja za Crnu Goru. To bi trebalo da ohrabri čitava crnogorska kulturna javnost, jer mislim da je učinak ovog festivala u umjetnosti, ne samo ovdje, nego i u čitavom regionu, zaista ogroman i nemjerljiv. Ovogodišnji program festivala, kao i mnogih prethodnih, samo u svom dramskom segmentu, recimo, premijerno ima čak tri klasika - Šekspira, Aristofana i Ibzena, što u poređenju sa festivalima koji su srodni, kao što su Dubrovnik, Split, Rijeka, Ohrid, govori da je Grad teatar zaista na visini kvaliteta, i čini mi se liderski u regionu. Isto važi i kada je riječ o gostovanjima, autorskim imenima, stvaraocima iz drugih umjetničkih oblasti koji dolaze u Budvu svih ovih godina, i to treba respektovati. Ali, kako je to već manir kod nas na ovim našim prostorima, vrlo se rijetko javno spominje ono što vrijedi, većina se iz nekih svojih sujeta i kalkulacija uglavnom bavi “lovljenjem” nekakvih grešaka”, ističe Dino Mustafić na početku razgovora za “Vijesti”.

Zbog čega smatrate da je upravo danas potrebno da čujemo ono što je Aristofan rekao još prije dvije hiljade godina, i šta je ono najsnažnije u njegovim djelima što i danas korespondira sa našim svijetom?

Aristofan je živio i stvarao u periodu od  prije naše ere, a do danas se takav slučaj u političkom pozorištu i komediografiji nije ponovio - da neko na taj način, kritički, otvoreno, snažno,   progovara o onome što nas i danas okružuje. Aristofan je jedini u ono doba bogovima dao sve ljudske mane, i to ga do danas odvaja u literaturi. Bio je oštar, radikalan, da je danas živ, on bi vjerovatno bio nekakav književni disident, jer je vrlo konkretno, adresirano, ukazivao na svoje političke protivnike i neistomišljenike, a publika je imala toliko demokratskog potencijala, toliko je u svemu tome uživala da je to svojski nagrađivala i aplaudirala. I taj polis je tada mogao da podnese kritičku refleksiju jednoga autora. Danas kad neko kritički govori bilo o pojedinom lideru ili o nekoj pojavi, on je označen kao neprijatelj države, i biva kažnjen na neki način - ili socijalnim izopštavanjem, ili mu biva u umjetničkom smislu 'izbijena' neka režija, ili nekakvim javnim etiketiranjem i 'blamiranjem'. Puno ljudi je zapravo palo, pokorno je, podanički se odnosi prema projektima koji su i u kulturi 'podržavljeni', etatizirani tako da ne uznemiruju javnost ili da govore vrlo afirmativno, a mi znamo kako živimo danas.

U “Srodnim dušama“ čujemo i naša sopstvena iskustva, glumci iz svoje lične vizure govore o onome što je naša svakidašnjica. Šta vas je rukovodilo za uvođenje dokumentarizma u predstavu?

Mi smo se odlučili za kombinaciju i negdje interakciju dvije velike Aristofanove komedije - 'Žabe' i 'Ptice', ta kompilacija je bila  naša namjera, i ta diskusija u teatru o onome što živimo. Jer, kada vidite ono što smo devedesetih godina zvali demokratija, a što je na naše prostore došlo kao demokratura, kao jedno izvitoperenje, onda i ta tema koju vidimo u Aristofanovim 'Pticama' postaje naša   priča o lokalnim kabadahijama, moćnicima, autoritetima koji se ne smiju dovoditi u pitanje, partokratiji, vladavini određenih političkih organizacija koje se formiraju kao korporativna preduzeća i drmaju svim tim, a to je percepcija i tih mladih ljudi koji igraju u predstavi.

Kad to vidite, onda shvatite, zapravo, da su sve nade kod njih sahranjene, što je užasno. Ja nekako već ulazim u neke sredovječne godine kada je vjerovatno skepticizam neko prirodno uporište, ali onda vidim koliko je strašan taj naš svijet bez nade. Svijet bez nade i utopije je svijet pakla, svijet odsustva saosjećanja i empatije, i zato mislim da će predstava “Srodne duše” imati značajan odjek u našim sredinama. Ona će biti ogledalo naše sopstvene stvarnosti, a ono je, pored ovog lijepog sadržaja što smo se okupili, ujedno i jako tužno - dvije decenije nakon Dejtonskog sporazuma, dvije kuće, Narodno pozorište Republike Srpske iz Banjaluke i Narodno pozorište iz Tuzle, koje su udaljene na dva sata vožnje jedna od druge, prvi put sarađuju, prvi put su napravile zajedničku predstavu.

Ova predstava ima mnogo “punktova“, snažna je kritika društva, političkog sistema, naših balkanskih prilika, cinizma EU i svjetskih sila, kao i samog današnjeg konvencionalnog pozorišta, ali istovremeno ona istražuje i mogućnost građanske pobune?

Ako igdje na Balkanu može da se dogodi pobuna, dogodiće se u Bosni, s tim što to neće biti nikako jednostavno, nego se čak bojim da bi svi bili spremni da to pobunu čak i u krvi uguše. Zato što ta vrsta socijalne pobune nije moguća u postdejtonovskoj Bosni i Hercegovini kojoj je nametnut  tehnokratski politički model, vladavina 'etnija', koja je proizvela jedan novi oblik kapitalizma koji se zove etno kapitalizam. A to je, zapravo, otimanje u ime kolektiviteta, i svaka vrsta pobune  protiv takvog društvenog i državnog poretka ne odgovara nikome - ni Evropi koja je neoliberalna, ni unutrašnjoj političkoj i poslovnoj eliti koja bi u takvoj konstelaciji odnosa izgubila ono što joj, zapravo, nikada nije ni pripadalo. Zato sam u tom smislu skeptičan. S druge strane, ovo čemu sada vodi politika u BiH, to je jedno radikalno siromaštvo, bijeda, jedno parče teritorije koje će ostati izvan svih civlizovanih odnosa, unutar koje je javna djelatnost potpuno devastirana, degradirana od kulture, obrazovanja, sporta, zdravstva, svega onoga što ljudima daje dostojanstvo, humanost, i što ih na bilo koji način uzdiže iznad granice animalnog.

U BiH se prije dvije godine već dogodio građanski socijalni bunt - na koje je sve načine i zbog čega on izmanipulisan?

Nama na ovim prostorima fali ta vrsta prirodne pobune koja je, prije svega, po klasnoj osnovi. Sada će opet neko reći da možda sanjam o klasnim revolucijama, ali je u mom gradu Sarajevu i u Tuzli zaista došlo do jedne prave socijalne eksplozije, gdje su se ljudi željeli vratiti idejama jednakosti, a to se dešava kada vam krče creva u stomaku, a onda nema priče ko je Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Ali, bosansko-hercegovačke vlasti požurile su da te pobune etnociziraju, i da ih odjednom pretvore u neke tobože etničke, mada su one bile urbane, gradske, i spajale su penzionere, i studente, i srednjoškolce, i ljude sa akademskim diplomama koji su na birou za zapošljavanje, a sam sam tome bio svjedok. Nažalost,  i mediji u regionu su se potrudili, hrvatski i srbijanski, jer nikome, zapravo, i ne odgovara prava istina o tome šta mi danas u BiH živimo, a što je  Aristofan kroz svoje tekstove jako bacao u lice svojim savremenicima, poput šamara, poput luče kamene, ali i svom političkom establišmentu.

A naša je istina u svim sferama danas zbilja vrlo dramatična, gdje god zagrebete - mi govorimo o pozorištu u kojem, na primjer, teatri koji su respektabilni sa tradicijom od preko šezdeset godina postojanja, često za programska sredstva sada imaju po deset - ili petnaest hiljada eura za cijelu godinu, i sve više su primorani da se finansiraju sopstvenim prihodima, što je nemoguće. A s druge strane imate jedan neoliberalni koncept  u kojem se sve zelene površine pretvaraju u poslovno-stambene objekte, u kojima ne postoji ništa drugo sem zarade i profita, banaka, bankovnih automata, šoping centara i molova, i tako dalje, i tako dalje… Govorim o Bosni, ne govorim o Crnoj Gori,  svaka sličnost je nenamjerna.

“Srodne duše” završavaju se jednom vrlo pesimističnom porukom za sve nas, jednim strašnim balkanskim bolerom?

Mi smo se u Aristofanu bavili mnogim filozofskim pitanjima koje on postavlja u svojim komedijama, a to je prije svega priča o utopiji - o jednom posebnom gradu koji će ljudima otvoriti mogućnost nekakve sreće. Ali, kao što je vidjela publika, te sreće nema, ta utopija o boljem, poštenijem, pravednijem i iskrenijem društvu nije mogla da se realizuje ni u doba Aristofana, a ne može ni danas. Zato mi predstavu završavamo tako što govorimo o vremenu sadašnjem, u kome kao u jednom svojevrsnom balkanskom boleru, u jednom balkanskom ritmu, glumci izgovaraju i repetiraju na sceni pet pojmova  - laži, kradi, prevari, ubij, zakolji. To je taj naš put od utopije do distopije, i ova predstava o tome govori.

Dok god se relacije uslovljavaju ovdje  nema istinskog pomirenja

Već je vidljivo da Zapadu i EU ne odgovaraju ni socijalne pobune na ovim prostorima, a ni suštinsko pomirenje naroda, i da je to “insistiranje” na našem međusobnom oproštaju puno apsurda i cinizma. To, takođe apostrofirate  u ovoj predstavi?

Na Balkanu je zaustavljen rat, ali se rat nastavio verbalnim igrama. Ponekad se mogu prepoznati neke rijetke iskrene namjere pojedinih političara, ali iza većine toga je, kao nedavno i ovaj gest srpskog premijera Aleksandra Vučića da dođe u Potočare, mnogo licemjernog političkog taktiziranja, pokušaja namicanja sopstvenih političkih poena unutar svoje sredine. Nema iskrenosti u tim odnosima koji bi trebalo da budu katarzični i da se suočavaju sa prošlošću, i koji   prije svega treba da se dogode unutar samih etničkih zajednica.   Međutim, nema tu više nikakvih uslovljavanja, nema tog sudbonosnog 'ali'. Ovdje je sve stalo, balkanska  politika je stala u tu interpukciju 'ali', gdje se uvijek očekuje i od druge strane da učini politički potez koji ide u prilog vama samima. Sve dok je uslovljavanih relacija, mi ovdje nećemo doći do istinskog pomirenja, jer je za pomirenje potrebno i povjerenje. A niko nema pravo tražiti bilo kakav oprost, osim samih žrtava koje nam to tek mogu dati. I da bi nam to dali, mi moramo prije toga svaku suzu izmjeriti, priznati forezničke činjenice, i prekinuti manipulirati sa prošlošću kao prostorom u kojem možemo samo ljude dalje dijeliti.

Ovaj period će jednom možda zvati  “prazna rupa“

Danas se na ovim prostorima često može čuti da vlast ne može biti bolja od svog naroda. Jesmo li mi narodi na ovim prostorima koji zaslužuju ovakve vlasti koje imamo?

To je čest izgovor, i mi takvim stavovima da narod nije dobar i da nije zaslužio bolju vlast amnestiramo vlast od odgovornosti. Ja mislim da mi ipak tako loš narod nismo, kakvu vlast imamo, i ono što nama mora biti jasno to je da istorija nema epilog kao u dramaturgiji, i ovaj proces iščekivanja boljeg društva i boljih vremena može još jako dugo da traje, a već strašno dugo traje. Ne moramo, dakle, imati epilog - ovo 'smaranje', truljenje, lešinarenje nad našim životima može još da traje, i to jako dugo. U međuvremenu prođu ljudski životi, a ovaj period će možda u nekom istorijskom poglavlju dobiti tri rečenice - kao neka epoha koja će se nazivati, vjerovatno, 'prazna rupa', ali će u našim životima ona ostaviti i te kako traga. Mnogi od nas će otići, nestati, i uopšte neće doživjeti kakav bolji trenutak za života.


Najčitanije iz sekcije Zabava