Tri romana Bore Ćosića - „Nulta zemlja“,„Carinska deklaracija“ i „Izgnanici“ na rubu eseja i unutrašnjeg monologa bave se iskustvima stranstvovanja i izgnanstvom. Narator, sasvim zapao u zjap nostalgije, usred hronike o seobi koja, vidi se traje od mladosti, stilski iznijansirano, precizno dopirući do suštinskih pitanja, vodi čitaoca kroz nanose jedne izgnaničke egzistencije. Bilo da traga za vlastitim identitetom uz pomoć spoljašnjih i prošlih stvari („Nulta zemlja“), bilo da opisuje dramu seobe knjiga iz vlastite biblioteke ne samo preko konkretne državne granice, („Carinska deklaracija“) ili se tek nalazi usred kuće za pisce, negdje u Bavarskoj („Izgnanici“), Ćosićev narator, u tri varijacije, duboko sažimajući iskustvo evropskog romana na ovu temu, pokazuje kako i nove adrese, ne uspijevaju sasvim da utvrde tačno mjesto svoje kuće bivstva. Ova tri romana objavljena su nedavno kod zrenjaninske Agore pod zajedničkim naslovom „Nulta zemlja“. Ćosić živi u Berlinu odakle je govorio za ART.
Nedavno objavljena trilogija „Nulta zemlja“, koja obuhvata istoimeni roman, i još dva: „Carinsku deklaraciju“ i „Izgnanike“ su zapravo vaši raniji, sada prerađeni romani. Po čemu se ova verzija razlikuje od prethodnih? - Ovo izdanje najprije namijenjeno je istočnoj publici naše pokojne zemlje, koja do ova tri naslova nije do sada mogla doći. Usput, učinio sam nekakvu reviziju tekstova, pisanih u hektici prvih godina odsustva iz domovine, pa su pripovijesti, bez obzira na prevođenje i povoljnu recepciju, ispale znatno kraće. A ovo se uvijek pokaže kao dobro.
Zanimljiva je vaša tvrdnja iz knjige „Izgnanici“ da: „valjda svačije izgnanstvo počinje negdje pri kraju djetinjstva“. Možete li to pojasniti? - Ljudsko biće inicijalno je izgnanik, otrgnuto iz majčine utrobe, ono je prepušteno samom sebi. To se u vrijeme djetinjstva (ako protiče u miru i zbrinutosti) zataškava, kada taj rajski period međutim prestane, čovjek je sam pred svijetom, bio u ratu ili miru, u blagostanju ili oskudici. Jer ni blagodeti nijesu sve, koliko imućne djece zapada u beznađe i u subjektivne krize na pragu zrelosti, treba mnogo snage da se hereditarno osjećanje izgnanosti nekako prevlada.
Veliki irski pisac Džojs napisao je dramu „Izgnanici“. Jeste li namjerno htjeli da naglasite tu vezu sa Džojsom preko izgnanstva i izgnanika, ili je u pitanju nešto drugo? - Džojs je prava figura ljudske izgnanosti, ma kako njegov odlazak iz Irske bio dobrovoljan. Nijesam li i ja napustio svoju zemlju bez ičijeg pritiska jer me je izgnalo moje vlastito osjećanje tjeskobe u jednom režimu, nepopravljivom, i nepopravljenom do danas. Taj naslov, zapravo, dolazi iz jedne tragikomične pozorišne igre koja nema dramatiku povijesti, no onu, porodičnih i subjektivnih okolnosti. Potom, još jednom posegao sam za naslovom irskog pisca, jedna knjiga pjesama zove se „Mrtvi“.
„Carinska deklaracija“ se može čitati i kao životni bilans. Je li greška ako se to djelo doživi i kao knjiga o bremenu koji nam život (bez pardona) stavlja na pleća? - Tamo se i kaže na jednom mestu, da bi svako, makar i ne bio na granici i licem u lice sa carinskim organima, treba da načini spisak pojedinosti koje mu pripadaju, pitajući se da li na to što mu je u posjedu, ima ikakvog prava. Jer sve što nas okružuje, što smo naslijedili ili stekli, možda je samo slučajno naše. Svako poglavlje “Nulte zemlje” je referenca na poznate pisce svjetske književnosti. Šta u ovom kontekstu znače pisci poput Ibzena, Flobera, Henrija Džejmsa….? - Tačan spisak izvora, čiji naslovi korišćeni su: Kafka, Fric Lang, stoici, Flober, Henri Džejms, Ibzen, Konstantinović. Svaka od ovih referenca pokazala se pogodna za preobuku tuđih sadržaja u neku novu svrhu. Ispostavilo se da nije baš ni naša gorka istorija bez korijena u mnogo čemu davnom.
Koliko je vas kao čovjeka i pisca obilježio egzil? - Najprije ja nijesam u onom oficijelnom egzilu, ne osjećam da sam u progonstvu, više mi se čini da sam promijenio adresu stanovanja. Ali već ta promjena adrese naravno da me je obilježila, možda pomalo izmijenila. Ali čovjek se ionako mijenja, iz dana u dan, iz godine u godinu. Nemam povjerenja u nepromjenljive.
Na prostorima bivše Jugoslavije ostali ste upamćeni kao pisac romana „Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji“ za koji ste 1969. dobili Ninovu nagradu. Ironijski stav prema društvenom uređenju bila je hrabrost u to vrijeme. Kako danas gledate na ovaj roman? - To je jedan od punktova moga pisanja i možda, moje sudbine, ma kako se činilo da odražava onaj davni stupanj djetinjstva i rane mladosti. A kako je, mimo očekivanja, pripovijest izazvala široku pažnju, mora biti da u njoj postoji nešto, prepoznatljivo i blisko različitim ljudima.
Vaša prva knjiga iz 1956. godine imala je simboličan naslov “Kuća lopova”. Naslov je veoma intrigantan. Kakve su bile reakcije u javnosti? - Mimo svoje posebne sudbine, da je jedno vrijeme bila zabranjena, njen naslov stvar je slučaja. Ovaj, kao i naslov „Tutora“, izmislio je pjesnik Vasko Popa, moj književni kum. Vrlo rano „Kuća lopova“ protumačena je kao nadrealistički roman, što je moguće tačno. Ove zime, pojaviće se ona (za nauk mladima) i, skupa sa ostale dvije rane knjige, u izdanju divne edicije Branka Kukića.
Za neke vaše knjige (“Poslovi/sumnje/snovi Miroslava Krleže”, “Doktor Miroslav Krleža”, “Dnevnik apatrida”) karakteristično je poigravanje sa fiktivnim identitetom. Šta vas je motivisalo za ovaj oblik književnog izraza? - Istorija je kubus nejasan, neistraživ do kraja, nije sigurno da se odigralo sve onako kako mislimo. Iz ove sumnje nikla je struktura postmoderne, koja slobodno rovari po prošlom, za pouku suviše ubijeđenima, i na veselje maštovitima.
U Vašem bogatom opusu izdvaja se i knjiga “Musilov notes” koja se naslanja na srednjoevropsku proznu tradiciju intelektualiziranog eseja. Šta za vas konkretno predstavlja Musil i koliko vam je blizak Ulrih, glavni junak “Čovjeka bez svojstava”? - U ovog se austrijskog pisca mnogo rasparavlja o doktrini esejizma, tog starog oblika, odomaćenog ipak upravo u naše doba. „Musilov notes“ koristi isti medij kao i „Doktor Krleža“, kao i „Jedan novi sastanak u Telgteu“. Povlašćen sam inače time što živim u istom bloku kuća u kome je pisan „Čovjek bez svojstava“.
U Rovinju ste boravili još prije rata, sada živite u Berlinu, povremeno ste i u Beogradu. Koje od tih mjesta danas doživljavate kao svoj pravi dom? Zapravo, gdje se (više) osjećate kao stranac, a gdje kao „svoj na svome“? - Ima mnogo mjesta gdje se osjećam doma, malo je onih gdje bih se osjetio kao stranac. Tako ova izostavljam, pa boravim ondje gdje mi je dobro, među okolnostima koje su mi sklone.
U Rovinju Vam je bio komšija Radomir Konstantinović, sa njim ste se i družili, prijateljevali. Mislite li da je on nepravedno zaboravljen, iako je njegova „Filozofija palanke“ knjiga koja nam je oduvijek bila potrebna, pogotovo danas? - Rade Konstantinović ostaje trajna numera naše duhovnosti, našeg morala i našeg pisanja, najposebnija pojava posljednjih pola stoljeća, pa trenutna barbarska nerecepcija njegovog djela ne znači mnogo. Majakovski je utvrdio da će silina neke vrijednosti probiti onako kako u naše dane šoknuo je vodovod učinjen u vijeme starog Rima.
Kakva su društva država nastalih iz jugoslovenske tekovine gledana iz Vaše perspektive? Ko je tu najgore prošao, ili, možda, najbolje? - Niko tu nije prošao dobro, ali kako su svi tome doprinijeli i ovome se radovali, sad imaju to što imaju.
Danas mnogi žale za prošlim vremenima, za socijalizmom u kome je koliko toliko pružana socijalna sigurnost i zaštita. Mislite li da je taj žal za prošlim vremenima realan ili je pretjerivanje? - Ne treba žaliti za prošlim vremenima koja bila su kakva su bila, treba žaliti što živimo u ovom u čemu smo.
Pošto ovaj razgovor vodino za crnogorski dnevni list Vijesti bilo bi dobro da nam kažete kakve vas uspomene vezuju za Crnu Goru i koliko pratite crnogorsko književno stvaralaštvo? - O tome malo znam, zapravo sam u toj prekrasnoj zemlji bio samo jednom zadnjih godina. Ali ako me budete zvali, doći ću opet.
Majstor ironije i stvaralačke razigranosti
Bora Ćosić (Zagreb, 1932) je srpski i hrvatski romanopisac, esejista i prevodilac internacionalne reputacije. Autor mnogih proznih djela koje karakteriše ironija, humor, narativna kombinatorika i spisateljska razigranost. Neke od ovih kategorija primjenjive su i na njegove esejističke knjige i publicističke radove. Izrazitu popularnost stekao je nagrađivanim romanom „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“ (Ninova nagrada, 1969), „Priče o zanatima“, „Tutori“, „Poslovi/sumnje/ snovi Miroslava Krleže“, „Doktor Krleža“, „Dnevnik apatrida“, „Dobra vladavina (i psihopatalogija njenog svakodnevlja)“, „Pogled maloumnog“, „Tkanje“, „Musilov notes“... Dobitnik je i uglednih evropskih priznanja: Nagrade Štefana Hejma, Nagrade za Evropsko razumijevanje (za „Carinsku deklaraciju“), Nagrade Albatros Zadužbine Gintera Grasa...
Bonus video:
