Nedostaje mi gluma, ali mi više nedostaje Kosa - Vijesti.me
DRAGO MALOVIĆ

Nedostaje mi gluma, ali mi više nedostaje Kosa

Gledao sam u Parlamentu prije neki dan, kad je onaj iz DPS-a pitao drugog iz SNP-a hoće li gledat' Đeknu, priča Malović za "Vijesti"

Drago Malović Radosav
Drago Malović Radosav (Foto: Boris Pejović)

Starija crnogorska publika ovih dana ima priliku da se prisjeti, a mlađa da prvi put gleda kultnu seriju “Đekna još nije umrla, a ka'će ne znamo”. Za ulogu Radosava u ovoj seriji Drago Malović dobio je priznanje na Niškim glumačkim susretima 1989. godine. Iako je cijelog života igrao u pozorištu, proslavila ga je upravo “Đekna”, koja je i njemu posebno draga.

Nikšićki glumac u poznim godinama, ugostio je ekipu Vijesti u svom stanu, iako po njegovom mišljenju nije bilo potrebe za intervjuom.

“Nijesam interesantan”, kratko odgovara osamdesetosmogodišnji Malović, kojem primjetno nedostaje supruga Kosa, što kroz razgovor često pomene.

“Hoću kod moje Kose, moje žene. Ovo su velike godine, ali se plašim da sam naslijedio očeve gene”, iskren je Malović, čiji je otac doživio 102 godine, stric 104, a tetka 106. Na opasku novinara da on može postaviti porodični rekord, ljutito odgovara:

“Ne daj Bože! Jezik pregrizla, mala! Danas mladi ljudi umiru prirodnom smrću. Šta će mi više da živim, bez obzira što moja porodica, a naročito moje dvije ćerke, vode računa o meni”.

Gluma mu ušla u krv

Kultni glumac otac je dvije ćerke i sina, ali niko od njih nije krenuo njegovim stopama. Kaže da se za glumu interesuje unuka koja je u srednjoj školi:

“Težak je ovo posao. Ja sam počeo odmah poslije Drugog svjetskog rata, kada je oslobođen Nikšić. Prvo smo mi omladina (tad sam mlad bio) uklanjali ruševine od bombardovanja, pa smo radili u Zahumlju u Nikšiću. Igrali smo predstave i još tada mi je gluma ušla u krv. Eto, više od 60 godina sam bio u pozorištu”, kaže “Radosav”, koji je prije četiri godine postao prađed.

Kaže da je uvijek dobijao glavne ili naslovne uloge zbog svoje visine, a visok je 192 centimetra.
Prva predstava u kojoj je igrao, zvala se “Nemirna starost”:

“Sjećam se prve predstave, bila je to ruska ratna drama, a ako znam kako se zvala uloga, znali me jadi. Ne znam ni koliko sam predstava odigrao, nijesam ih brojao. Ima možda dvjesta ili više, a možda i koja manje”, prisjeća se dobitnik nagrade Nikšičkog pozorišta Veljko Mandić, za doprinos pozorištu i stvaralaštvu.

Kaže da je uvijek dobijao glavne ili naslovne uloge zbog svoje visine, a visok je 192 centimetra.

“Zbog visine su mi reditelji povjeravali glavne uloge, ponekad i male, ali protagonističke. Kako ovdje, tako i u kragujevačkom pozorištu. Tamo sam igrao čovjeka sa slomljenom nogom”, govori on pokazujući jednu od brojnih slika na zidu, koje svjedoče o njegovim ostvarenjima.

“To je bila Nušićeva komedija. Ja sam igrao Crnogorca koji kreće na put oko svijeta sa Jovančetom”, prisjeća se Malović koji je od 1955. tri godine radio u Kragujevcu.

Posljednji put u "Višnjiku"

U crnogorskom pozorištu se posljednji put pojavio na sceni u predstavi “Višnjik”.

“To je bilo šest mjeseci od kako mi je žena umrla. Zvao me je Ljubo Đurković kada je počela proba. A posljednju predstavu sam igrao u Mostaru, pa su mi otkazale noge. Tada sam odustao i kazao reditelju da ne mogu više”, objašnjava glumac i dodaje da mu nedostaje gluma, ali mu Kosa nedostaje više.

“Tada sam imao 83 ili 84 godine, ne sjećam se. Zaboravljam imena i mnogo štošta, ali pamtim Šantićevu 'Moju komšinicu', Tako se zove pjesma koju sam naučio u Kragujevcu, tamo sam nastupao sa njom, a i u Nikšiću”, objašnjava Malović i počinje da recituje.

Glumac se, naravno, nije zadržao samo na riječima, pokretima, uzdasima i pogledima ispratio je riječi teksta, a na kraju upitao ponosno: “Jesam li đe pogriješio?”. Umjetnički performans ne samo što je bio bez greške, već je tokom njega izgledalo kao da se Malović podmladio bar za deceniju.

Hladno mu je 

U poznim godinama, Malović sve rjeđe izlazi u šetnju. Kaže i da je mnogo hladno, te da se ne sjeća da je ovakvu zimu doživio. Jedino što je u Podgorici isto, po njemu je sjeverni vjetar:

“Kad bi i pao snijeg samo bi zabijelio i odmah se makao. A vjetar je uvijek bio ovakav. Kad sam bio mlad, išli su stari vozovi, ne kao ovi sad. Toliko je duvao vjetar da je voz ostajao u mjestu, nije mogao da ide naprijed jer bi ga vjetar vraćao”, prisjeća se glumac koji prati dešavanja na televiziji. Ovih dana gleda i svoju “Đeknu”.

“Pravo da ti kažem, sad mi se bolje svidjela, nego kad sam gledao premijeru 1988. Redovno gledam dnevnik, a gledao sam u parlamentu prije neki dan, onaj iz DPS-a pita drugog iz SNP-a hoće li gledat Đeknu”, prepričava Malović i dodaje da ne pripada nijednoj stranci, niti mu to treba. Pored Đekne i dnevnika, prati fudbal, boks i druga sportska dešavanja, a svakog dana čita Vijesti i Dan.


Najčitanije iz sekcije Zabava