Nenadmašni Žak Brel, Reganova bolest i palma za Kusturicu - Vijesti.me
AVINJON, FESTIVALSKI DNEVNIK, TRI DECENIJE KASNIJE (4)

Nenadmašni Žak Brel, Reganova bolest i palma za Kusturicu

Autentični grad teatar planetarnog značaja i moćna manifestacija duha jedne nacije; Avinjon, (četrnaestog) jula osamdeset pete - otrgnuto od zaborava, na način juvenilno-nostalgični

Avinjon
Avinjon

Najmlađi i najslađi bili su maturanti iz jednog starog grada čije ime su nas učili da izgovorimo, tvrdoglavo uvjereni da nijedan „stranac“ (a to su bili svi koji nisu iz njihovog mjesta) ne umije proizvesti takav samoglasnik. Naša transkripcija se gotovo poklapa sa izvornom ortografijom, s tim što bi ortoepija takođe bila u skladu sa našim pravilima čitanja: Le Mans - L(e) Man, ili samo Man. Originalni francuski izgovor briše nazalni suglasnik i prenosi nešto nazalnosti na vokal koji mu prethodi, a koji u artikulaciji baš i nije najodređeniji. “Ništa lakše, pa to je dobro poznata stvar“ - mislimo mi, samouvjereni govornici francuskog kao stranog jezika, i bombardujemo mlađariju iz Mana imenom njihovog grada, dok oni odmahuju... Navikla da mi Francuzi upućuju komplimente upravo za izgovor, nisam mogla povjerovati u ono što čujem i vidim. U jednom trenutku, bez ikakve želje da “položim ispit“ kod ove beskrajno simpatične družine maturanata iz grada za koji su nam, inače, tvrdili da je najstariji u Francuskoj (samo smo im vjerovali na riječ), izgovorim u sklopu njihovog famoznog jednosložnog toponima jedno obično kratko “a“, nepretenciozno sasvim, i čujem salve odobravanja: “Et oui, c’ est ça! Bravo! C’est exactement ça!“...  “Caka“ je bila u tome što, mimo pravila francuskog jezika, njihov lokalni, izvorni izgovor (grada Mana) podrazumijeva tu jedno “a“ koje uopšte nije nazalno, možda tek nešto zatvorenije. Dakle - skoro pa kao naše. Sa njihove tačke gledišta, a u kontekstu francuske ortoepije, to je “drugima“ trebalo da bude “teško“.

Ti mladići i djevojke došli su u Avinjon kao učesnici teatra OFF. Uz pomoć svog profesora francuskog jezika i književnosti dramatizovali su i postavili na scenu Orvelovu “Životinjsku farmu“. Jedno izvođenje upriličili su i na sceni CEMÉA, za nas. Uveče bi David i Viržini, članovi ove iste družine, naše zborno mjesto u bašti ispunjavali muzikom i dodavali još atmosfere inače prijatnom mjestu. Gitara je bila u Davidovim rukama, a za slavujev pjev bile su zaslužne glasnice mlade Viržini. U vokalnom duetu (a po mojoj želji) oživljavali bi Žaka Brela (Jacques Brel), moga omiljenog frankofonog šansonjera. Tražila bih Ne me quitte pas, a oni bi je pjevali maestralno i obavezno dodavali svom repertoaru Le port d’Amsterdam, uvjeravajući me da je ova druga u najmanju ruku jednako dobra. I bila je. Legendarni pjevač iz Belgije. Divni David i Viržini iz Mana. Predviđala sam im karijeru, ne bilo kakvu: veliku. Ne znam šta je dalje sa njima bilo.

Žak Brel
Žak Brel

Još jedna grupa drugara, studenata glume,  dolazila je sa akademije dramskih umjetnosti u Damasku. I oni su učestvovali na nekoj gradskoj sceni koja je pripadala teatru OFF, ali su jedno izvođenje predstave poklonili i nama, gostima CEMÉA. Njihova predstava Čistači cipela bila je angažovana drama sa dosta elemenata socijalne tematike. O običnom malom čovjeku koji čisti, glanca, uljepšava čizmu koja će ga potom zgaziti i uniziti. Univerzalna priča, koju su odlični sirijski glumci postavili na scenu uz pomoć profesorice sa akademije. I nju smo upoznali: beskrajno prijatna i ženstvena Hanan, evropski obrazovana dama arapskog porijekla. Njena komunikacija sa studentima bila je prirodna i sasvim prijateljska, a autoritet nenametljiv i neupitan. Često se družila sa nama. Pričala nam je o svojoj porodici, suprugu (“Il est avocat“), djeci, o svom predstojećem putu u Pariz gdje je čeka dvogodišnja specijalizacija. Ni traga od klasične fame o diskriminisanoj arapskoj ženi. Ona će, kaže, iskoristiti priliku koja joj se ukazala na profesionalnom planu, a suprug joj pruža svu podršku. Organizovaće se. Dolaziće i oni u Pariz, boraviće kod nje povremeno, brzo će proći dvije godine. Hanan je zračila smirenošću osobe koja je potpuno uvjerena da čini pravu stvar.

***

Društvo iz Damaska iznosilo je na sto svoje sirijske cigarete “Alhambra“. Na kutiji slika istoimenog, prekrasnog dvorca iz vremena arapskih osvajanja Španije. Ako kojim slučajem navrati čuvar kompleksa CEMÉA, baciće na sto svoj “Gauloises“, duvanski nacionalni brend Francuske. Kao zamjena - može i “Gitanes“. Tu i tamo, neki ponosni Francuz ili Francuskinja uporno bi se držao/-la brenda “Royale“, u bilo kojoj od tri-četiri boje (četvrta bi eventualno bila zelena - mentol varijanta). U tom kontekstu, pomišljali smo kako bi bilo dobro kompletirati cijelu sliku, na primjer - kutijom “Lovćena“ sa sve slikom Mauzeleja na planini, možda i paklicom onog “Filtera Beograd“ (sa skicom tvrđave na Kalemegdanu, ako me pamćenje ne vara) ili slovenačkog „57“, sa dobro skrivenom šoljicom kafe koja bi se dala posmatrati i kao šolja čaja i obrisima geografske mape SR Slovenije (Bože, kako dugo me je ovaj broj podsjećao samo na Sloveniju i na moju baku - koja je bila konzument baš tih cigareta) - pa da svako pokazuje svoje, priča priču i objašnjava simboliku. Ovo su ipak bili usamljeni primjeri. Većina pušača - a većina gostiju bili su pušači (antinikotinska kampanja u Evropi još nije bila uzela svoj puni zamah) - najradije je uživala u aromi tada jako popularnog “Kamela“ (Camel), koji je bio američko-azijska nikotinska koprodukcija i kao takav sasvim odgovarao ukupnom - kosmopolitskom - karakteru i duhu Festivala, predvođenim ovdje već pomenutom velikom teatarskom koprodukcijom u režiji Pitera Bruka.

Avinjonske scene
Avinjonske scene

Palme d’Or, Cannes 1985

Na istom mjestu su nas čekale dnevne novine i onda bismo, uz pomenutu bezalkoholnu dozu, pristupili prelistavanju. Od svega memorisanog i danas su mi pred očima tri udarne vijesti. O Ronaldu Reganu. O Festivalu (Avinjon): tu smo bili živi svjedoci bezbroj velikih i malih i jednog globalnog spektakla gdje cijeli grad je cijeli svijet, glob, teatar. O Festivalu (Kan): tu je istog ljeta trijumfovao - i sa sopstvenog trijumfa odsustvovao, jedan Jugosloven: Emir Kusturica. 

O “Zlatnoj palmi“, ali i razlozima odsustva mladog režisera iz Jugoslavije sa svečanosti dodjele nagrada, pričalo se dosta svud okolo nas, a u bašti kafea tih dana - gotovo neprekidno. Sa naročitim oduševljenjem o filmu Otac na službenom putu govorili su pridošli gosti, ljubitelji teatra i filma - bračni par iz Poljske. Poljakinja je pokazala zainteresovanost za siže i, sa nekim šarmantnim osmijehom koji joj je neprekidno titrao na licu i u nevjerovatno iskričavim svijetlim očima - izgovarala naslov na francuskom jeziku: “Papa est en voyage d’affaires“... Prilazili su nama da čestitaju veliki uspjeh jugoslovenskog filma, Palme d’Or, Cannes 1985.  Primali smo čestitke - s ponosom, naravno.

Nezaobilazni  “desni“ Le Figaro i “lijevi“ Le Monde izvještavali su svakodnevno o zdravstvenom stanju američkog predsjednika Ronalda Regana, holivudskog kauboja čija je filmska slava sinula svojevremeno još jače u dodiru sa političkom moći. (Može i obratno. Između Bijele kuće i Holivuda - “mrtva trka“). Kako su izvještavali francuski novinari? Le Monde: profesionalno, kratko i uzdržano, Le Figaro - upadljivo opširnije, sa više detalja i izražene brige za zdravlje predsjednika u vrlo neizvjesnom postoperativnom toku njegove bolesti i, uopšte - neskrivenim diskretno-emotivnim odnosom prema cijeloj priči. Bivši kauboj polako je gubio svoju posljednju bitku (ili možda ipak nije?) i svijet je to posmatrao sa očiglednom ambivalencijom u političkom stavu, ali i dužnom pažnjom  i poštovanjem koje civilizovan homo sapiens mora ispoljiti u sličnim okolnostima...

Naš omiljeni list ipak je bilo specijalno, sezonsko  izdanje dnevnika Le Monde, posvećeno Festivalu (teatra).

(Kraj u narednom broju)


Najčitanije iz sekcije Zabava